Gledam na TV-u herojski čin hvatanja najtraženijeg kriminalca na svijetu, crnog Osame Bin Ladena, cara Afrike i Azije, svirepu neman na inzulinu, ljudsku strahotu odraslu na pačjoj pašteti i kavijaru. Opaki šećeraš je, usprkos svojoj eksplozivnosti i neuništivosti, ubijen. Nijedna od njegovih preživjelih žena nije uspjela detonirati eksplozivnu napravu ispod nikaba, nijedno dijete nije uspjelo detonirati paklenu spravu u svojoj zloj glavici. Na kraju su ga hrabri Amerikanci lišili poganog života, izrešetali ga kroz zločinačku bradu. I Osama je prošao američku obuku, nije se s njim bilo šaliti. Kad čovjek sebi ubrizga inzulin, bolje mu se ne naći na putu. Znam ja po svojoj tetki, sve oko sebe tada mrko gleda. Insanu skoči i adrenalin, pa hoće razbit i zagalamit… Američki predsjednik, Barak Hussein Obama, pritom je pokazao nevjerojatnu hrabrost. Svojim je očima, skupa s hrabrom Hilaricom, gledao opasnu misiju, uz stalnu opasnost da mu crne oči na polubijelom licu izlete iz očnih duplji od straha. Milijuni su pobijeni da bi se došlo do njega, Osame, ako ne računamo onih nekoliko milja što ih je on pobio u WTC-u.
Milijuni su pobijeni. Zdravi i šećeraši, kljasti, ubogi, dobrostojeći, zrikavi, šepavi, smeđi, crni, žuti, poneki bijeli, malo i puno bolesni, mladi, stari, skroz maleni opasni trogodišnjaci, tromjesečnjaci, petogodišnjaci… Neke je more izbacilo, pa se osloboditelji nisu morali mučiti ubiti ih. Ima tu finog svijeta, ne čekaju da ih se ubije, fino se u morima podave. Iako, ni ubiti nije teško, iza ekrana, uz sendvič i kokakolu. Ni krv ne morate vidjeti, ubijete na kilometre daljine. Kad pobijete stotinjak čeljadi odjednom, ustanete, podignete ruku i svi u uredu vam pljesnu po njoj i kažu „Yeah, good man Yourself, Leroy…“.
Ako ste Amerikanac ili Englez, onda ste na strani pravde. Nije ni fer ni pošteno da se tako velike sile bore protiv ISIL-a (radi se o kalifatu, ali vole ljudi iz IDIL-a američke nazive pa eto…) koji nije adekvatno opremljen i naoružan. Zato su ih opskrbili oružjem i streljivom, vojnim savjetnicima i agentima, osigurali im logistiku, udarali po Kurdima i svima koji su se borili protiv mrskog Kalifata. Jer, bez pripreme nema ni borbe. TOYOTA je svoje nepoderive modele lijepo upakirala, a američke i engleske humanitarne organizacije su ih sasvim legalno dovezle i ostavile Kalifatu. Nevladine organizacije poput naših, ovih koje onako nevladine financiraju vlade stranih zemalja. One od gay pridea i plišanih i obojenih revolucija, nemojte se praviti da ne znate i nikad niste čuli. Danas, kad imamo bezobrazno neograničen pristup informacijama, ne možete reći da ne čujete i ne vidite.
Eto, odoh daleko od nesretnog Osame. Imao je kuću pored mora. Pjesma ga je otkucala, njojzi hvala. Pa, valjda su ga tako mudri Amerikanci i pronašli. Pomoću pjesme. Pa i pjesma kaže „Na osami pokraj mora…“.
Veselin Gatalo l pogled.ba