Prvi dan prvog razreda u osnovnoj školi. Postrojena djeca slušaju kako im učiteljica sugerira da uče jer će onda sve biti dobro. Djeca uče. Prvi dan petog osnovne, razrednica govori postrojenoj djeci da uče jer će onda sve biti dobro. Djeca uče. Prvi dan prvog razreda srednje škole, razrednica govori postrojenoj djeci da uče. Djeca uče.

Učio je i prije nekoliko desetaka godina gospodin Ahmed Degermendžić. Kasnije je taj isti gospodin sa završena dva fakulteta radio 36 godina kao jedna od važnijih karika u efikasnoj i rentabilnoj firmi. Onda je otišao u rat te se borio 4 godine. Danas uživa u životu. Od svoje mirovine uspije kupiti kruha i mlijeka za pola mjeseca. Uostalom, što više čovjeku uopće treba?

Učili su mnogi i kitili se znanjem. Mahom su gladni jer nisu bili dovoljno pokvareni i podli. Tisuće, stotine tisuća ljudi dijeli životnu priču s Ahmedom, ali tek nekolicina se Ahmedu i sličnima smije u lice. To su uglavnom oni koje zaokružimo kad idemo glasati. I onda budno promatramo je li naš kandidat pobijedio. Jerbo, kad se od tebe već pravi budala, bolje da je pravi onaj kojeg ti izabereš.

____________piše: Marijan Knezović

Gadi mi se život u državi krasnoj. Ne gade mi se ljudi, njih obožavam. U ovoj državi žive čudesni ljudi. Ne gadi mi se krajolik ni priroda, držim da je Bosna i Hercegovina najljepša zemlja na svijetu. Ne gadi mi se većina stvari, gade mi se oni. Gadi mi se vidjeti njihova pokvarena lica na televiziji. Gadi mi se vidjeti slike po novinama i portalima na kojima se dotična gospoda redovito smije. Čemu se smiju? Emocionalni mazohisti koji uživaju dok drugi pate. Gade mi se, ali na malo finiji način, i svi oni ljudi koji ih podržavaju i kliču im na predizbornim skupovima, no oni nisu krivi. Jednostavno su obmanuti.

Gadi mi se život u državi krasnoj. Gadi mi se društveni poredak u kojemu je par milijuna ljudi krivo zbog toga što nisu rođeni kao punci  Zlatka Lagumdžije ili Dragana Čovića, braća Milorada Dodika, žene Fahrudina Radončića, svastike Nedžada Brankovića i tako dalje, da ne nabrajam. Gade mi se i te četiri i pol marke koje dam trgovcu kad kupujem cigarete. On od njih ima 10 feninga, a većina od cijene završi na računima kojim raspolažu naši prekrasni političari, njihova rodbina i prijatelji. Gade mi se obrazovne institucije diljem zemlje u kojima djecu uče osobe koje nisu tu zbog diplome već zbog rodnog lista. Točnije, zbog prezimena na njemu i obiteljskog stabla. Trulog stabla koje guši sve ostale.

Gadi mi se i to što roditelji, koji eto zbog neke posljednje nade šalju djecu u obrazovne ustanove te nerijetko gladuju da bi njihov sin ili njihova kćer studentica imala što jesti, ili pak da može uplatiti semestar. Gadi mi se trenutak u kojem roditelj umire i gleda kako njegovo akademski obrazovano dijete biva napucavano kao kugla u biljaru jer on nije postao prefirgani manipulator nad tuđim sudbinama.

Gadi mi se život u državi krasnoj. Gadi mi se što u jednoj običnoj šetnji ulicom vidim tucet ljudi koji bi u svakoj normalnoj državi bili na robiji, kako šetaju sa sunčanim naočalama i vode pod ruku svoje djecu koja će za par godina nauštrb druge djece živjeti očevim životom. Gade mi se drska obećanja koja nam uvijek iznova i iznova daju ti majstori zanata, majstori lopovluka. Gadi mi se vječni politički sukob između političara na osnovu nacionalnosti ili vjere. Narod želi čovjeka, pa bio on Kinez ili Egipćanin. Dosta je više svima ispraznih floskula po kojima se društvo želi pretvoriti u mentalno ratište.

Gadi mi se život u državi krasnoj. Gade mi se komentari podrške na raznim društvenim mrežama upućeni raznim kriminalcima. Plače mi se kada vidim kako nestaju sela i kako se autobusima odlazi u Njemačku jer ljudi drugi način ne vide, ili ga nema. Sve mi se gadi, ali vrijeme je za novu tužnu priču. Fakultet. Tu će nam vjerojatno opet reći da će sve biti dobro ako nastavimo učiti. A neće, osim ako svi ne oženimo kćeri naših političkih misionara, ali eto Bože, ni njih nema dovoljno.