Bio je to svijet u kojem su se djeca gubila, kao da su ostavljena u nekom zapećku ratnih planova i političkih strategija. Oni najmanji, oni najtiši – oni kojima je rat uzeo više nego što bi odrasli ikada mogli razumjeti. Ratna siročad, djeca koja su već tada nosila tragove trauma koje nikada neće moći potpuno izbrisati. A jedno od takvih mjesta, mjesto nade i bijega, bio je samostan u Petrićevcu.
Na tom brdu, gdje su se susretali vjera i bol, osnovan je Dječji dom za slaboumnu djecu 1946. godine. Smjestili su ih u dio franjevačkog samostana, tamo gdje su zidovi šaptali molitve, a njihova mala tijela sanjala da će pronaći dom koji im je oduzet. Fratri su u tišini promatrali te male duše, dok su radnici pokušavali pružiti ono što je bilo najosnovnije – sigurnost, hranu i nadu da ih čeka bolje sutra.
Neki bi rekli da je taj dom bio samo privremeno utočište. Nema zemlje za igru, nema dovoljno vode da bi se mogla održati higijena. Zamišljam te male dječje ruke, tragove tuge u njihovim očima dok promatraju svijet izvan zidova. Svijet koji ih je ostavio. Ali usprkos svemu, taj dom bio je mjesto gdje su se pokušavali vratiti u život, iako su prilike bile daleko od idealnih.
Godine 1947. sve se promijenilo. Dom je preuređen kako bi primio zdravu djecu iz Prnjavora. Slaboumni su mališani poslani u druge ustanove, raspršeni diljem zemlje. Sjećam se riječi jedne učiteljice koja je pričala o njima – o njihovoj želji da uče, da završe školu, da budu netko tko nije obilježen samo sudbinom. Djeca, koja su se borila protiv svih nedaća, moleći da ih netko čuje.
Taj dom bio je njihova utopija, koliko god nesavršen. Franjevci su ih možda gledali s nelagodom jer su djeca ometala crkvene službe, ali istina je da su upravo tu, u sjeni oltara, ta mala bića pronalazila mir. Dok su vani bile šaputave prijetnje, dok su se svijetom širile priče o novoj vlasti i starim neprijateljima, djeca su u Petrićevcu živjela svoj mali svijet. Onaj koji je samo njima pripadao.
I dok je vrijeme prolazilo, dom je bio zatvoren, a djeca preseljena. No priče o njima ostaju. O Ljubanovoj nadi da će sve biti bolje, o Radinih šest mjeseci posvećenosti, o Sretinom trudu da im pruži više od onoga što je mogao. I o svima onima koji su ostali na rubu te priče, tihi svjedoci djetinjstva koje se nikada neće vratiti.
Oni su danas daleko. Možda su odrasli ljudi s vlastitim ranama, sjećanjima na doba koje ih je obilježilo. Ali samostan na Petrićevcu, sa svojim visokim zidovima i hladnim hodnicima, zauvijek će ostati mjesto gdje su se najranjiviji spašavali od surovosti svijeta.
Emina Zanki l poskok.info