Napad na Bastilju simbolički označava početak Francuske revolucije 1789. godine
Niz prosvjeda i nemira kroz povijest pokazuje da u Francuskoj postoji trajnožareći nemir koji se vrlo lako može rasplamsati u opasnu pobunu, a ekonomske politike koje vode francuske vlasti ponekad se iz vode pretvaraju u ulje koje ih samo raspiruje
Godinu i pol nakon početka mandata, a tijekom tog razdoblja čvrsto je zastupao svoje stavove, ali i nepunih mjesec dana nakon početka uličnih prosvjeda diljem zemlje, francuski predsjednik Emmanuel Macron je u posebnoj televizijskoj poruci početkom ovog tjedna najavio nekoliko poteza koji idu u suprotnom smjeru od dosad zacrtanog. Umjesto reformi i promjena koje će olakšati poziciju poslodavcima kako bi pokušao oživjeti anemičnu francusku ekonomiju, Macron je najavio da će s početkom godine rasti minimalna plaća, da se neće obračunavati porezi i doprinosi na prekovremeni rad, kao i to da ipak neće uvoditi poreze za mirovine niže od 2000 eura.
Navedeni potezi mogu se ocijeniti kao svojevrsna kapitulacija Macrona iako nije odustao od nekih svojih ranijih odluka (npr. ukidanja solidarnog poreza na bogatstvo za imovinu veću od 1,3 milijuna eura). U obraćanju Francuzima Macron je kazao da preuzima odgovornost za to što nije ranije odgovorio na nezavidnu situaciju u kojoj se nalazi dio stanovništva iz kojeg je u konačnici sredinom studenog izrastao pokret ‘žutih prsluka’ kao reakcija na rastuće troškove života.
U samo nekoliko tjedana ‘žuti prsluci’ su iz manjih gradova i periferije Francuske stigli i do Pariza, a od mirnih prosvjeda njihova je pobuna prerasla u ozbiljne nemire u kojima je poginulo nekoliko ljudi, ozlijeđeno i uhapšeno njih nekoliko stotina, sve uz popratno uništavanje imovine i pariških kulturnih dobara.
Okidač za pobunu bila je odluka francuskih vlasti o uvođenju novog poreza zbog kojeg bi poskupio benzin, a suočen s vrlo realnom mogućnošću da prosvjedi i neredi nastave rasti – broj prosvjednika diljem Francuske procjenjivao se na više od sto tisuća – Macron je pokazao volju da posluša prosvjednike, među kojima neki traže i njegovu ostavku, dok ga većina proziva kao ‘predsjednika bogataša’.
Četrdesetgodišnji predsjednik je, čini se, vrlo dobro naučio lekciju iz povijesti Francuske koja obiluje raznim prosvjedima, pobunama, neredima i revolucijama, a koje s vremena na vrijeme završavaju i obezglavljenim vlastodršcima.
Francuska revolucija iz 1789. samo je najpoznatija među njima i njen se utjecaj osjetio puno dalje od Francuske, ali za lekciju o tome do kakvih posljedica može dovesti nezadovoljstvo među francuskim građanima nije potrebno ići tako daleko u povijest.
Zadržimo li se tek na ovom i prošlom stoljeću, pronalazimo brojne primjere u kojima su Francuzi svojim vladarima s ulica glasno i jasno poručivali da ih nije pametno zanemarivati i zaboravljati u politici. Prije nešto više od sto godina tako su se opasno zapjenili proizvođači šampanjca.
Francuska je vlast 1908. objavila odluku kojom je točno određeno u kojim se regijama može proizvoditi prestižni pjenušac, a ta je odluka, kojom se izuzela jedna od tradicionalnih lokacija za proizvodnju šampanjca, stvorila dodatni pritisak među francuskim proizvođačima vina koji su se od početka stoljeća mučili s lošim berbama zbog vremena i bolesti vinove loze. Kap je prelila čašu početkom 1911. godine sukobom među vinarima te nemirima i prosvjedima u malim gradovima vinarske regije, zbog kojih su vlasti morale angažirati 40 tisuća vojnika kako bi se primirile strasti.
Ubrzo nakon Drugog svjetskog rata Francusku je pogodio niz štrajkova kojima su radnici prosvjedovali protiv zapadnjačkog kapitalizma. Val nezadovoljstva krenuo je u travnju iz godinu ranije nacionalizirane tvornice Renaulta i to dan nakon što je vlada premijera Paula Ramadiera smanjila dnevnu porciju kruha s 300 na 250 grama.
Štrajkašima se pridružila Komunistička partija, a do rujna broj štrajkaša se popeo na tri milijuna. Konačno, nakon pregovora početkom prosinca parlament je donio zakon kojim su se ‘branili republika i pravo na rad’ te je 9. prosinca središnji štrajkaški odbor naredio povratak radu.
Dvadesetak godina kasnije Francusku, a i niz drugih država, obilježili su šezdesetosmaški nemiri.
Opća pobuna radnika i studenata od početka svibnja gotovo do kraja lipnja u jednom je trenutku krajem svibnja natjerala tadašnjeg predsjednika Charlesa de Gaullea da na nekoliko sati pobjegne iz države i potraži sigurnost u susjednoj Njemačkoj.
Veliki neredi u Parizu 1968. godine
Nemiri su započeli studentskim prosvjedima protiv kapitalizma, američkog imperijalizma, konzumerizma i tradicionalnih institucija da bi na svojem vrhuncu u potpunosti blokirali francusku ekonomiju jer im se u međuvremenu pridružilo 11 milijuna radnika, više od petine ukupnog tadašnjeg francuskog stanovništva.
De Gaulle je u konačnici raspustio parlament i raspisao nove opće izbore, a nemiri su prestali gotovo jednako brzo kao što su počeli.
Kako se prosvjedi iz 1968. i danas smatraju kulturnom, društvenom i moralnom točkom preokreta za Francusku, nije čudno to da se njihov duh osjeća i danas. Krajem 2005. trotjedni nasilni prosvjedi u brojnim francuskim gradovima, tijekom kojih su prosvjednici spalili gotovo devet tisuća automobila, natjerali su tadašnjeg predsjednika Jacquesa Chiraca na proglašavanje izvanrednog stanja.
Na strani vlasti glavnu riječ vodio je tadašnji ministar unutarnjih poslova i kasniji predsjednik Nicolas Sarkozy, koji je zastupao ‘nultu toleranciju’ na nasilje prosvjednika. Nemiri su proizašli iz incidenta u jednom od predgrađa Pariza, ali glavno ulje na vatru bilo je nezadovoljstvo mladih visokom nezaposlenošću u tom demografskom razredu.
Neredi 2006. u Francuskoj nakon što je izmijenjeno radno zakonodavstvo, čime se poslodavcima olakšavalo davanje otkaza mlađima od 26 godina
U Francuskoj su izbili masovni prosvjedi 2016. godine zbog namjere predsjednika Françoisa Hollandea da provede reformu radnog zakonodavstva
wpDiscuz