Francuska vanjska politika za početnike: Kako reći sve i ne reći ništa

Macron je, kao i obično, govorio kao da mu je svaka rečenica odnekud unaprijed dostavljena, zajedno s instrukcijama za upotrebu.
Govorio je tako da ga svatko može shvatiti — osim, možda, samog sebe.

Naime, Francuska će — kako reče — braniti Izrael ako ga Iran napadne. Ali neće sudjelovati u ofenzivi.
Dakle, ako dođe do napada, Francuska će se braniti uz Izrael, ali će to činiti defanzivno. Tako defanzivno da će možda ostati kod kuće i gledati kako netko drugi napada.

Jer Macron je za diplomaciju. Ali i za vojnike.
Za mir. Ali i za operaciju “Sentinelle”, koja dnevno mobilizira trupe da čuvaju sve — od škola do zračnih luka.
Za smirenost.
Ali i za jasnu poruku da “Iran ne smije imati atomsku bombu jer bi to bilo egzistencijalno ugrožavanje našeg sigurnosnog krajolika”. Što je, naravno, lijepo rečeno. I još ljepše nedefinirano.

Francuski predsjednik nastupa kao čovjek koji ne želi uvrijediti povijest, ali ni marketing.
Kaže da će braniti Izrael, ali naglašava da nije sudjelovao u nikakvim napadima. Nije planirao, nije ni znao, možda je samo prošao pokraj mape.

Kaže da podržava dvodržavno rješenje, ali je konferencija o tome – odgođena.
Zbog logistike. I sigurnosti.
Ili, možda, zbog svijeta koji se jednostavno ne želi baviti Palestinom kad je toliko zgodnije pričati o nuklearnim ambicijama. Iran je, uostalom, apstraktan. Gaza je konkretna. Previše konkretna.

Macron, naravno, izražava “žaljenje” što Iran nije ozbiljno shvatio američki prijedlog. Kao da Iran na stolovima ima plave fascikle s logom State Departmenta i nedjeljom ih čita za doručak.

I u svemu tome — usprkos svemu — predsjednik Francuske ostaje tajanstveno uvjeren da će “dvodržavno rješenje” jednoga dana postati stvarnost.
I da će ono početi odmah nakon “trajnog primirja”.
Koje će nastupiti odmah nakon dostave humanitarne pomoći.
Koja će doći čim završi bombardiranje.
Koje će prestati kad se Iran smiri.
Koji će se smiriti kad prestane biti Iran.

U međuvremenu, “Sentinelle” čuva željezničke stanice, a Macron čuva osjećaj da Francuska još uvijek nešto znači.
U svijetu gdje svi viču, on bira ton: hladan, racionalan, diplomatski — i potpuno neučinkovit.

Ali barem se zna reći.
A i to je nešto.