Nisu svi ljudi koji su u Crkvi Vatikanskoj proglašeni blaženima umrli nasilnom smrću.
Niti su svi ubijeni iz mržnje prema vjeri. Nisu niti svi sveci Crkve ubijeni niti mučeni.
Beatifikacija niti svetost, prema Crkvi, nisu uvjetovani time.
Već smo pisali da na listi franjevaca koje stanoviti Milenko Stojić predlaže Vatikanu 66-i čovjek također nije ubijen iz mržnje prema vjeri. Nit je ubijen u Hercegovini. A niti kao franjevac. On se Krista odrekao javno makar je habet još dugo nosio. Postupio je protivno odredbama Karidnala, Pape , biskupa i provincijala. I otišao u vladu kojaj je ubijala žene, djecu, starce. To nikako ne može biti blažen čovjek. Možda samo u nekoj sotonskoj crkvi. I našoj ne.
Naime, Radoslav Fra Glavaš, usmrćen je odlukom suda u Zagrebu, “U ime naroda” kao civil, ne kao franjevac, i to nakon suđenja na kojem je osuđen na streljanje , radi zločina protiv čovječnosti, zločina nacizma. U kojima je nesumljivo sudjelovao. I to kao i ideolog i kao suprovoditelj genocida, holokausta i progona i onih Hrvata koji nisu bili po volji Hitleru. Recimo Vladka Mačeka ali i šestorice svećenika koji su ubijeni u Jasenovcu te šestorice koje su ustaške i njemačke vlasti steljale na Sutjesci. Jednom od najvećih stratiška hrvatske katoličke mladeži. Tamo gdje su Ustaše i Njemaci streljali tisuće mladih 17-godišnjaka, 22-godišnjakinja, koji su bježeći od Talijana, Ustaških saveznika, koji su im palili domove, u borbi za Dom svoj, otišli u partizane. Da bi u sutješkom tjesnacu nastradali od kvislinške ustaške ruke.
Radoslav Glavaš bio je dio Pavelić-Hitlerove vlade koja je masovno ubijala na osnovu rasnih zakona. I da, on se danas nalazi na listi za beatifikaciju koja je sastavljena u Širokom.
Kako je dospio na listu kandidata za status blaženog niti danas nam nije jasno. Ljudskom glupošću ili ohološću?
Ne znamo.
No znamo da jednog časnog, drugog, franjevačkog imena na toj listi nema.
Zvao se Fra Zlatko Sivrić.
Nije ubijen 1945 u komumističkoj stihiji na Širokom.
Imao je više sreće od Fra Lea Petrovića, franjevca sa Širokog koji se istaknuo u svom petogodišnjem spašavanju Židova i Srba u Hercegovini.
Nije ubijen jer se junačkom djelu Zlatka Sivrića pročulo, dok je Petrović u tajnosti spašavao Židove i Srbe. I ne samo on.
Mnogi fratri koje je Komunistička ruka dokusurila, ubijeni su na pravdi Boga. Logično je da su krijumčarenje i spašavanje Židova činili tajno.
Ovaj čovjek je spašavao Srbe i Židove od nacističkog i ustaškog zla. Zvao se Fra Leo Petrović. I Bio je antifašist.
Ubio ga je Tito 1945.
Njegova smrt je dokaz da je antifašizam jedno a Tito drugo. pic.twitter.com/OYzOHL2qQx
— Jan Palach (@IurkovJan) May 28, 2020
Fra Lea Petrovića su komunisti 1945 ubili u Mostaru. I nema te logike niti pojašnjenja koje može opravdati taj čin. Iako komunisti tvrde da se radi o stihiji i pogrešci.
I danas teško da mogu pojasniti kako im se to dogodilo.
Sivrić nikada nije bio nešto posebno čašćen i slavljen od braće franjevaca niti od Crkve no učinio je nešto tako kršćanski, tako u skladu sa Sv. Franjom, nešto fanatastično hrabro, nešto što mnogi svećenici u BIH tijekom nacističke okupacije nisu bili kadri učiniti. I što nisu niti danas u stanju učiniti ako govorimo o svjedočenju istine, odbijanju nametanja ideologije zla i o borbi za onog nezaštićenog i slabijem u tvom selu, gradu, kantonu, entitetu, i gdje li već.
Šutnja o njemu guranje Sivrića pod tepih također puno govori o njima. A što je Fra Zlatko Sivrić učinio?
Kada je jedno srpsko selo s Pologa opustešno a mještani odvedeni u logor u Širokom, odakle su trebali biti deportirani dalje, u logoe ili jame, to ne znamo, Fra Zlatko Sivrić je osedlao svog konja, prekrstio se, izmolio se za pomoć onome kome se čitav svoj život molio, dojahao je do u grad polagano, vjerojatno misleći da moli svoju posljednju krunicu, vjerojatno se pitao što čini i koja sila ga na to goni, i tko zna što mu je sve tog dana prošlo kroz glavu, kad je u sebi osjetio istinski Kristov poziv. Sjahao je ispred podruma koji je bio pretvoren u zatvor za Srbe. Predstavio se čuvarima i potom zatražio da ga se pusti unutra. Možemo li zamisliti reakciju Srba, pravoslavaca, kad je njihov katolički svećenik koji inače ispovjeda njihove sumještane katoličke vjere, one koji su ih izdali ili prešutjeli, što iz straha što iz oholosti, kada su ga ugleda?
Sivrić potom poziva sve zarobljene Srbe da krenu za njim. Učinio je to zgrožen zločinom koji će ustaške vlasti učiniti nešto mjeseci ranije – Na Pologu su streljalio nekoliko Srba iz Mostara i bacili ih u jamu. Fra Sivrić svoje župljane nije dao u smrt.
Čuvarima zatvora na izlazu naredio je da ga puste ili da pucaju u njega a to isto je ponovio pred ustaškim i talijanskim časnicima koji su ga gledali kako iz zatvora, u centru Širokog jaše prema istoku i kako za njim pješice hodi kolona zarobljenih, preplašenih Srba, mještana Širokog: “Ako mislite pucati u njih prvo pucajte u mene” – kazao je pripadnicima Ustaške vojske.
Da su ga ubili Sivrić bi danas na svjetskoj razini bio slavljen kao Maximilijan Kolbe, poljski franjevac koji je u Aushwitzu tražio da se njega strelja umjesto Židova koji je stajao pred njim. I kojeg su taj dan bili prozvali na streljanje.
No nisu ga ubili. Scena koja se potom dogodila bila je apokaliptična.
Franjevac jaše konja kroz Široki, cijevi, strah, ljudi koji šute, za fratrom skupina zarobljenih Srba pješice i preplašeno korača kroz grad.
On je jedini njihov jamac života. Njihov anđeo Gabrijel.
“Mrske Srbe na koje je tek bio objavljen Pavelićev ustaški izlove” gledaju ustaški vojnici.
I nitko ne opuca niti metak, niti jednom od njih.
Ta filmska scena govori nam dvije stvari:
- Sivrić je bio hrabar čovjek, istinski franjevac, istinsi sluga Kristov, zbog Krista spreman i u smrt.
- Znao je koliki je utjecaj franjevaca u Širokom, taj utjecaj iskoristio je u najhumaniju svrhu u koju ga je mogao iskoristiti – u spašavanje života drugih.
No netko je odlučio da se Zlatka Sivrića možda ne moramo sjećati. Pa ga nema na listama za beatifikaciju.
U nekakvim kasnijim fra literaturama Fra Zlatka Sivrića će prozvati “crvenim fratrom”.
Izgleda da ako si fratar koji si protiv kulture ubijanja onda si “crveni fratar”.
A ako si Radoslav Glavaš, ne slušaš niti Fra Lea Petrovića niti Stepinca, i staješ u odred mašinerije smrti – u Hitlerov smrtni zdrug, i ako te ubiju nakon rata, na suđenju u Zagrebu, ne kao fratra nego kao nacistu, vladingo čovjeka, onda je to ipak razlog da te se stavi na listu za beatifikaciju.
Da je Fra Leo Petrović ostao živ, da ga komunisti nisu streljali ni njega ne bilo na listi za beatifikaciju.
I to je to .
Zato je danas ovo sve što možete nači o Fra Zlatku Sivriću na adresi franjevci.info.
A radi se o nit manje nit više nego o hercegovskom Maksimilijanu Kolbeu. Fratru koji je izložio svoj život da bi zaštitio pravoslavne kršćane Zapadne Hercegovine od neumitne smrti.
Fra Zlatko Sivrić i Fra Leo Petrović dvije su najsvjetlije točke franjevačke ljudskosti tijekom nacističke okupacije Zapadne Hercegovine.
No Sivrića se otvoreno gura u zaborav dok se Fra Leu Petroviću gotovo anđeoska biografija prlja činjenicom da je na istoj listi na kojoj je i Fra Radolav Glavaš. Odbjegli fratar koji je izdao ideju reda Male Braće i prebjegao u sotonizam.
Staviti na istu list, listu za beatifikaciju, Fra Lea i Fra Radoslova Glavaša, dva antipoda istog vremena, prvog koji simbolizira služenje Kristu i drugog koji simoblizira služenje Đavolu, te istovremeno ignorirati Fra Zlatka Sivrića može samo čista neproduhovljenost ili čisti idiotizam.
U ovom slučaju vjerojatno se radi o obe ove stvari u jednom čovjeku. Čovjeku koji se odaziva na ime Fra Milenko, a u slobodno vrijeme za sebe misli da je razuman čovjek.
Obdaren darom Razuma po Duhu svetom.
Fratar ili samolaskavac?
Prosudite sami.