Published On: Uto, ruj 18th, 2012

FOTO: El Camino – 3. dio puta…

I tako, “poso je dobar, a para laka…” mi zvoni u 05h svako jutro, već se navikao… Ko nije bio u vojsci, El Camino je odličan način za dovest u red čovjeka, dakako daleko i normalniji! Prva prava španjolska kiša po izlasku iz hostela, u početku rosulja, a onda prolom. Skandinavci imaju jednu mudru (možda i više, ja znam za jednu) “Ne postoji loše vrijeme, nego samo loša oprema”. Za ovo sam se već bio pripremio, tako da tene za kišu i kabanicu navlačim pod nekom nadstrešnicom i krećem dalje.
Dobar osjećaj, samo nije baš da je ista lakoća hoda i stabilnost koraka. Dnevnu rutu završavam u selu sa 5 kuća po imenu Ages! Poslijepodne se vrijeme smirilo, sunce granulo, ali nije bilo smisla ići dalje kad sam se već smjestio u jedan albergue (čitaj – već platio). Uskoro su pristigli slovenac Luka, kojeg sam skužio po zastavi na torbi i s kojim se bez problema sporazumijevam na hrvatskom i par španjolaca Nacho i Joanna.

Nacho je predložio, pošto kao nije daleko, odemo do obližnjeg sela Atapuerca (u prijevodu-Zavezana Svinja-) gdje su 60-ih kopajući nekakav tunel pronašli najstarije ostatke pračovjeka u Europi, stare oko milijun godina… E sad, znam da se možda malo kosi skrenuti s hodočasničkog puta negdje gdje se zagovara Darvinova teorija, ali zašto ne…

Taj dan sam i onako prehodao tek 20-ak km, a navikao vec opalit 30-40 km, do nalazišta nam je trebalo 6 km koliko i nazad pa eto čisto da nabildam ovih prvih 20.
Nalazište po meni nista posebno, bar ja ne znam šta se tu treba gledat da bi se cijenilo- pećina, odronjen zid iz koje vire klinovi i brojevi potencijalnih karpalnih i metakarplanih kostiju. I ono najbolje je da je program samo i isključivo na španjolskom i simpaticno lijepa vodička sa dvije umjetne lubanje neandertalaca u rukama… Svi iskopani predmeti se nalaze u muzeju u Burgosu koji je imao čast da ga otvori španjolska kraljica, što znači da je od velikog značaja za Espanu.

Sutradan sam u pratnji španjolske hodočasničke delegacije (Judita, Mariona, Joanna i Nacho) po extremnoj sparini (nakon 6 nepotrebnih kilometara koje smo prehodali jer je “neki Ljubušak” hodao prvi sa knjigom u ruci i nije pratio znakove, a svi ostali se zapričali i slijepo mu vjerovali pa zalutali) ušetali u do sad najljepši grad – Burgos!
Katedrala obara s nogu (kasnije sam gotovo identičnu nasao u Leonu, samo za razliku od Leona, razgledavanje ove se ne naplaćuje 5 eura).
Ono što je još možda ok za znati što se tiče generalno Španjolske je – NE sjediti za stolom i čekati konobara da naručiš…
Ja u početku demonstrativno ustajao nakon 10-15 min čekanja i odlazio kontajući “E kad ste nekulturni neću ni kave popit”. E pa kod njih moraš do šanka pa tamo naručiš, pričekas, uzmeš, platiš pa onda ideš sjest. Dobar model za srezat zaposlene…
SIESTA – pa kako ne voljet ljude i koji imaju riječ i zakon za podnevno drijemanje!? Pogledat na vrata butika je vic – radno vrijeme od 9.30-12.30 i od 17.00-19.30. A nedjeljom radit nedaj Bože, naletit ćeš rijetko na otvorenu pekaru ili kiosk, supermarket vrlo vrlo teško!
Zato oni koji budu išli nek se uvijek subotom pripreme za nedjelju sto se tiče hrane.

Judita, koja je nekad radila u Burgosu pa dobro poznaje grad, nas je povela u obližnji restoran – birtiju da probamo to neko poznato burgosko jelo “Morcillu”! Ide konobar, nosi tanjure, a na tanjurima kolutovi devenice – krvavice sa komadima kisele paprike po vrhu! Žene navališe, skoro se ne udaviše. Okus ludilo, jedan od 5 najboljih okusa koje sam probao (medju kojima je i Besimov burek). Samo za razliku od nasih devenica umjesto kuruzova brašna oni stavljaju rizu + dosta bibera i luka. Vizualni identitet je prepoznatljiv, isto kao u Londonu njihov poznati “Black puding”, ista stvar, tradicionalno jelo Engleske i Španjolske je bliži rod našoj devenici. Isti je slučaj bio kad smo radili sataraš – prolazi Francuz i kaze “oooo Ratatui”- ma sta ratat… kad kaže “to se kod nas zove ratatui samo ga krupnije režemo”, tako da i naše drugo vintage jelo Sataraš ima brata u Francuskoj koji se zove Ratatouille.

S ovom Španjolskom ekipom, koja zavrsava Put u Burgosu, se pozdravljam i krećem dalje. Stvar kod tih španjolaca je da oni koji idu hodočastit, rijetko kad sve odrade u cugu, nego svake godine odrade po tjedan dana Puta, što nije ni malo loša ideja, jer mjesec dana pješačenja i te kako ostavi traga na leđa…

Nakon pregažene dosadne dionice od Burgosa do Leona – pustoš, voda svako 10-15km, nema hlada…Krećem iz Leona i ruti nikad kraja. Ulazim u neko selo i pitam babu na tečnom španjolskom naravno – Baba majke ti, kolko još ima do ovog grada di trebam odmorit! – Kaže baba, na tečnom španjolskom naravno,- Sinko moj, ti si proša taj grad ima jedno 4-5 kilometara! Eto,opet se nešto zamislio, jer najlakše je hodat kad piljiš u pod i samo koračaš, i tako da nisam ni skužio grad, ako je uopće i ličilo na grad. Smjestio sam se u hostel u tom selu, koji je ličio, a i mirisao prije na logor nego na hostel…

Novi dan, novi kilometri i nova poznanstva- Njemac po imenu Olaf, kojeg je izgleda u životu opržila neka gadna kemikalija. Postao mi je zabavan tek kad je reko ime – Olaf ! (svi koji su gledali makedonski dokumentarac o romskom predgrađu Skopja “Rekorderi Shutke” će znati zašto).


Još jedan njemac, stariji gospodin u kasnim 60-ima koji je na Put krenuo da zahvali Bogu na svojoj obitelji. Kaže-” Imam ženu, 3 kćeri i 5 unuka i sve su žene! Živim okružen sa 9 žena, zar to nije prekrasno, stvarno imam na čemu Bogu zahvaliti!”

-Najzanimljiviji od svih novih je jedan 62-god. Belgijac koji je na Put krenuo iz Belgije! Pjesači kaže već 3 mjeseca. Prvih dana je prelazio 10-ak kilometara dnevno i bio krepan. kad je krenuo težio je oko 130 kg, prijatelji su mu se smijali, zezali da je toliko velik da će vozači na cesti mislit da ide kamion, čak mu je jedan napravio i registraciju koju ponosno nosi na ruksaku! Danas, nakon 3 mjeseca, taj 60 godišnji veseli starac bijele dugačke brade teži oko 90 kg. Putem je kaže sa smješkom negdje izgubio 30-40 kg sebe! Upoznao sam ga jedno jutro, kad sam uzeo prvu pauzu nakon 5 km da popijem kavu. Pričamo, pijem kavu, a on u 8 ujutro dere po pivi i jede čokoladni krosan! Pa kako kile izgubi tako brzo? -pitam. -Ma nije problem, jedem skoro kao i prije, nego eto puno se krećem pa se otope, a imam i jedan trik, izvadim ponekad donje zube pa malo sporije jedem i prije sam sit.
-Daj nemoj zezat?- Stvarno evo mi zubi tu u maram… di je maramica, nemoj me zezat, di mi je papir sa zubima-poče malo panično tražit! – kad konobarica kupila smeće sa stola dok je bio u wc-u i skupila mu protezu! – Nakon par minuta kopanja po smeću, razdragano se nasmija držeć donju zubnu protezu u ruci… I tako, deda priča 4 jezika, viđam ga svaki dan, ne prođe ni jedan kafić da on ne stane i ne popije bar 2 deci pive.

-Kasnije sam upoznao jednu 39-godisnju Šveđanku koja je pljunuta “Stifler’s mom” iz Američke pite. Žena se ne gasi, imala je burnu mladost i bez ustručavanja prepričava sve detalje – bogata obitelj, droga, liječenje, 1.muž, 2.muž, fudbaleri, pa opet 1. muž…bio je to dug dan…

Bio je tu i 32-godišnji Christian iz Danske koji odlično skida stvari meni dragog Bob Dylana, nismo dugo pričali, tek toliko da sam uhvatio da je sin protestanskih svećenika! Da, i mama i tata svećenici, a on, što mu oni nimalo ne zamjeraju, nije baš religiozan. Čovjek je svaki dan zabavljao ljude svirajući i kuhajući za njih 10-ak…
Znao je nekoliko puta preći više od 40 km dnevnih ruta zaredom, pa je 2 put završio u bolnici, radi sunčanice i dehidracije.

Najbolje poznanstvo i putno društvo je bila Mary Kate. 31-godišnja Irkinja, poslovna žena, voli igrat ženski ragbi i ima nevjerovatnu sposobnost upijanja stranih jezika, što bi god rekao na hrvatskom ona bi ponovila. Iduće godine namjerava posjetiti Hrvatsku i BiH pa sam joj objasnio što je HERA i kako da kaže na hrvatskom ono sto će joj trebati – “Ja sam Mara Kata iz Ljubuškog i jako volim raštiku”! Ponavljala je to ko papagaj cijelim putem! Ostala je u Sarriji čekat roditelje s kojima će odradit zadnjih 100 km.

Indijac Nick, talijan Antonijo, dvije Columbijke, amer Brian, Kazahstanka Ulpan…ugl. jako puno zanimljivih ljudi… Prije je, kažu, dolazilo dosta starijih ljudi, a u zadnjih par godina je El Camino postao hit među mlađom populacijom. Ali omjer je još uvijek možda 50-50.

Lagano ulazim u Galiciju, krajolik se mjenja, ljudi se bave stočarstvom u ovom dijelu, nestaju polja i počinju hrastove šume koje podsjećaju na šume iz Gospodara prstenova. Po danu su vrijedne divljenja, ali jedno jutro sam krenuo malo prerano, po mrklom mraku i nije mi baš bilo svejedno (da mi bar Eric nije dan prije poslao poruku pazi se vukova i brkatih žena -hvala Eric-…) ali sve je prošlo ok uz pokoje zavijanje već spomenute živine ili pseta koje izgleda neće jos dugo.

Estetika!?- (ono najbolje)
E pa ovdje estetika ne postoji, ona kao i kvazi ego koji dolazi s njom pod ruku su dobro uspavani. Nema šminke, bijelih starki, frizura, fino ispeglanih košulja od mamine ruke, Zara ni HM-ova. Ljudi hodaju u papučama, japankama, tenama kojih više nema nego što ih ima i smješkom na licu…
Cris McCandles je u knjizi “U divljini” rekao da “Čovjek nebi trebao posjedovati više nego što može ponijeti na leđima” (hvala Ana U. na knjizi). Ne mislim se odreći onog što imam, ali nije loše, bar na mjesec dana, maknuti se od kapitalizma i uživanja materijalnih dobara.

Prošao sam kroz gradove Estela i Melida, a za ta dva imena se veže jedna priča koja je ovamo popularna –
“Cesta Estela, ime dobila po djevojci Estelli koja je zbog izgubljene ljubavi krenula ovim putem da vrati svog dragog iz naručja druge (Melide, lokalne kurve). Na put je krenula 03.08.1623.g u 16h (baš za vrijeme mise zavjetnice za neudane cure-djevojke- u ono vrijeme od 14 do 17 godina). Nakon 32 dana je pronašla svog dragog i shvatila da je nije vrijedan pa se samo okrenula i vratila još brže (24 dana) ponovno u svoje rodno mjesto. Od tada mnoge cure-djevojke, a i momci na ovom putu pokušavaju pronaći svoju izgubljenu ljubav, a pronađu uglavnom SEBE!!!

Statistika: 142.375 djevojaka koje su do sad prošle ovaj put:
72%- nikada se nisu udale
26%-ih se udalo
2%-su promjenile svoj spol smile

Nije stvar samo djevojaka, isto drugi spol zna potrčati za nečim što ne vrijedi… Ovdje priču ne tumače doslovno nego kao metaforu da za svaku odluku u životu uzmemo vremena i ne odlučujemo naglo preko noći… pričekaj, diši, doći će…

Od Sarrije, koja je 100 km od Santiaga, kreće sasvim jedna druga priča vezana za Put do istog…