Sam Tihomir Blaškić najbolje je odgovorio na to pitanje kada je nakon odsluženja devetogodišnje zatvorske kazne za ratne zločine rekao: “Da nije osnovan Haški sud, živjeli bismo u uvjerenju da je moguće činiti masovne zločine za koje nitko nikada neće odgovarati.” Na gotovo svim lokacijama u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu na kojima su počinjeni masovni zločini, Tribunal je na bazi iskaza preživjelih žrtava, očevidaca, insajdera, sudskih vještaka i drugih svjedoka, kao i dokumenata i forenzičkih dokaza, utvrdio činjenice o tome što se zapravo dogodilo.
Koliko su posljednje odluke o oslobađanju hrvatskih generala, pa Momčila Perišića, Ramuša Haradinaja, a na kraju i Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića pokvarile tu sliku?
Posljednje presude pokvarile su ono što je Sud postigao u prethodne dvije decenije, ne samo na planu interpretacije normi međunarodnog krivičnog prava nego i na planu utvrđivanju činjenica. Istina, ne toliko o masovnim zločinima koliko o tome gdje su sponzori, gdje je “srce tame”, odnosno koje su države stvorile sistemsko nasilje da bi se izvelo etničko čišćenje. U završnici mandata Sud ne poriče masovne zločine, ali je krivicu sveo na lokalne igrače, kao da njima nitko nije pomagao niti ih usmjerio.
Dalekosežne posljedice
Gdje vidite najveće nedostatke u radu Tribunala?
Upravo u tome što je u posljednjih šest mjeseci jedan broj haških sudija odlučio otežati ili čak onemogućiti krivično gonjenje čelnika odgovornih za pomaganje i podržavanje ratnih zločina počinjenih od strane “posredničkih snaga”. Ovaj preokret nagrađuje zločine u bivšoj Jugoslaviji, ali i širom svijeta, jer zaustavlja razvoj međunarodnog krivičnog prava. Ako na sudsku praksu koju je Tribunal, do svog preokreta, namjeravao ostaviti postojećim i budućim međunarodnim i domaćim krivičnim sudovima gledamo kao na revoluciju, onda jasno vidimo da je u sadašnjoj fazi započeo restauraciju pronalaskom “rupe u odgovornosti”, odnosno prostora za nekažnjivost nalogodavaca. Posljedice nisu samo po region, jer krenuvši u rikverc Haški sud dajemodus operandi za buduće zločince.
Koliko je političkog uticaja bilo u tih 20 godina?
Da se sud nije klonio politike ne bi mogao postići sve što je donedavno postigao jer, kako je Medlin Olbrajtčesto podsjećala, Sud je trebao biti samo alibi i time se računalo da neće podići nijednu optužnicu. Međutim, pod izgovorom izlazne strategije politički uticaj se povećao. Prije deset godina, kada je izlazna strategija uvedena, Sud je još imao objektivnu snagu da se odupre političkim pritiscima jer je još bio u centru svjetske pažnje – suđenje Slobodanu Miloševiću bilo je u toku, Radovan Karadžić i Ratko Mladić bili su u bijegu. Sada, u završnici mandata, jasno se vidi da je Sud ponovno pod oštrom kontrolom politike.
Da li i sami osjećate gorčinu zbog tužbe povodom objavljivanja odluka Suda iz procesa protiv Miloševića?
Naravno da osjećam, jer mi je presuđeno kao novinarki koja je sve informacije za koje je gonjena sakupila nakon odlaska iz Tribunala. Ali gorčinu osjećam najviše zato što objavljivanjem te odluke nisam uspjela uvjeriti sudije da sve što rade, rade pod nadzorom javnosti i time ih spriječiti da se ponovno ne upuste u djela koja narušavaju ne samo kredibilitet Haškog tribunala, nego su iznevjerila vjeru u međunarodno pravosuđe i nadu u suzbijanje nekažnjivosti. Zaradila sam sedam dana zatvora, a sudije slobodu da odustanu od mandata koji je dan Tribunalu. Kažnjena sam, a Stanišić i Simatović su oslobođeni!
Sam Milošević nije osuđen, njegovi operativci su oslobođeni. Što očekivati od nastavka suđenja i presuda Karadžiću i Mladiću?
Prva kolateralna šteta je istina o nedavnoj prošlosti. Negira se međunarodni karakter rata u Bosni i Hercegovini, odnosno učešće Srbije u ratu i zločinima u toj državi. S pravom smo šokirani paradoksom da trenutno jedino Hrvatska ispada odgovorna za pomaganje u etničkom čišćenju u BiH. Međutim, presuda nije pravosnažna i sigurna sam da će Žalbeno vijeće promijeniti te odluke i da će Teodor Meron, ujedno predsjednik Suda i Žalbenog vijeća, uz podobne sudije amnestirati i Tuđmanov režim. Što reći o oslobađajućoj presudi Stanišiću i Simatoviću koji su u očima većine bili “srce tame” Miloševićevog režima? Već je oslobađajućom presudom Perišiću Sud poslao sličnu poruku. To je uradio čak i presudom Veselinu Šljivančaninu. Ne razlikuje se mnogo ni presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču u kojoj se tvrdi da su zločini počinjeni u sjeni legitimne vojne operacije, čime su amnestirali Hrvatsku za zločine počinjene nakon operacije “Oluja”. Sve je to van zdravog razuma. Da je Milošević ostao živ, bio bi oslobođen svake krivnje osim za Kosovo. Prema haškim sudijama, lokalni igrači kao što su Mladić i Karadžić bili su u samom vrhu zločinačkog sistema. Oni su navodno radili sve sami. Takvo poricanje od strane Haškog tribunala neće ohrabriti srpsko društvo da napravi distancu prema kriminalnoj politici iz prošlosti i njenoj ideologiji. Nakon amnestiranja Srbije, nema sumnje da će Mladić i Karadžić biti najoštrije kažnjeni i da će sva odgovornost za genocid u Srebrenici biti prebačena na njih.
Krivica lokalnih igrača
Vjerujete li da će prvostepene presude hercegovačkim Hrvatima opstati ili će i one biti preinačene?
Jadranko Prlić i drugi čelnici Herceg-Bosne su lokalni igrači, tako da im nova politika haških sudija općenito neće koristiti. U svom izdvojenom mišljenju koje sam mogla pročitati, sudija Antoneti suglasio se s krivicom lokalnih igrača, odnosno optuženika, ali poziva na amnestiranje Hrvatske. Zanimljivo je da je njegovo obrazloženje gotovo isto kao u oslobađajućoj presudi za Stanišića i Simatovića.
Kako će doći do pomirenja kada su nalogodavci amnestirani, a porodice žrtava i dalje tragaju za ostacima svojih roditelja, djece…?
Da bi se došlo do istine i do obnove narušenih odnosa i povjerenja, potrebno je da se uključe i vlasti, jer nevladin sektor i udruge žrtava ne mogu same. Pokrenuti društveni procesi ozbiljnog suočavanja s ratnim naslijeđem su na margini. Taj proces podrazumijeva suočavanje ne samo sa zločinima nego i s uzrocima kolektivnog nasilja iz prošlosti. U nerazrješivom sukobu suprotstavljenih narativa i argumenata, žrtve i počinioci upravo na tim činjenicama moraju izgraditi neki vid kompromisa koji je u stanju da okonča beskrajno recikliranje različitih verzija povijesti i da dođe do pomirenja. Da se Tribunal do kraja klonio politike i ispunio svoj mandat, sigurno bi bio u položaju da uradi puno više, kako bi ljudima Balkana pomogao da se izbore sa svojom prošlošću.
wpDiscuz