Published On: Pon, velj 28th, 2022

FELJTON: Seksualni život u boljševičkoj Rusiji

Donosimo ulomak iz knjige Gregoryja Carletona ‘Seksualna revolucija u boljševičkoj Rusiji’ koja odgovara na pitanje kako se nakon Oktobarske revolucije u Rusiji čak i u sferi ljubavi i seksa pokušalo postići odmak od buržoaskih shvaćanja

Ukoliko je biti moderan značilo odbaciti običaje prethodne generacije, tada sovjetsko društvo, koje se smatralo progresivnim, nije moglo izbjeći “prokleto pitanje” seksualnosti. Kanjinovi prosvjedi daju naslutiti da je to bio gotovo neizbježan nusproizvod obećanja slobode: je li revolucija građanima dala dodatnu odgovornost ne bi li sačuvali “energiju” za poziv ili je to bila parola emancipacije koja je ljudima dozvolila da eksperimentiraju i suprotstavljaju se normativnim običajima u osobnom ponašanju? Pitanje se nije odnosilo samo na boljševizam, ali je ono oko 1920. u Sovjetskom Savezu preraslo iz hipotetskog u konkretno. Ne zna se broj mladih koji je, riječju ili djelom, prihvatio novi slobodoumni etos, no njihovi glasovi odjekuju u mnogobrojnim objavljenim izvještajima, knjigama, člancima, anketama, memoarima, kriminalnim zapisima, kao i pismima, dnevnicima i tajnim partijskim dokumentima. Ako ih se skupno sagleda, potkrjepljuju činjenicu da se tijekom desetljeća sama ideja revolucije počesto koristila kako bi se opravdalo upitno ponašanje. Ukratko, previranje NEP-ovskog društva proširilo se izvan politike i ekonomije, da bi na kraju utjecalo na privatni život.

Zahvaljujući takvim pogledima val uzbune snašao je mnoge u partiji i stanovništvu u cjelini. Ako su skromnost, kreposno udvaranje i brak bili ideali predrevolucionarnog društva, koje mjesto su zauzimali u postrevolucionarnom društvu? Nisu li ljubav, strast, ljubomora i poštivanje puki buržoaski običaji? Biti autentičan proleter moglo je stoga značiti odustajanje od samokontrole. Kao što je prijatelj savjetovao lika romana Prvadjevojka [Pervaja devuška] (1928.), Nikolaja Bogdanova, ideološki je superiornije obratiti se nečijoj seksualnosti iskreno i bez puno priče:

Probudi li se u tebi želja, reci to izravno i iskreno djevojci, drugarici. Ako te želi zadovoljiti, onda ti nitko neće suditi. Lijepo vam je zajedno i koga se to tiče?… Ako te ne želi zadovoljiti, u tom slučaju potraži drugu. Zar nije zaista svejedno hoće li ti Maša ili Daša utažiti želju? To je način kako da muškarci i žene sami sebi ne otežaju život s lancima, zbrkom oko ljubavi i zajedničkim životom; ostaju slobodni i mogu se posvetiti službi društva, što je mnogo prirodnije, jednostavnije i bolje. Ako propovijedamo nove oblike društva, onda trebamo propovijedati i nove oblike spolnih odnosa umjesto malograđanske ljubavi i buržoaskog braka.

Za one koji su tome bili skloni, snaga logike uvjeravanja bila je neupitna u stvarnome životu, posebno među onim mladim ljudima (što je vrijedilo za većinu) čije je razumijevanje politike iza same revolucije i “historijskog materijalizma” bilo minimalno. Potvrda se, nažalost, mogla naći u riječima njenih žrtava. U pismu mlade radnice časopisu Komsomoljskaja pravda* objavljenom 1926. osjeća se njezino očajničko nastojanje da se fizički kao i ideološki distancira od pokušaja približavanja čovjeka koji je proglasio ideju ljubavi čisto “buržoaskom”, te sugerira da bi ona “trebala učiniti ono što priroda traži”. “Zar je [ljubav] zaista tek zabluda, što znači da bi ljudi trebali završiti zajedno kao životinje?” upitala je. “Druže, molim te odgovor, i nemoj mi se rugati, jer ako je to istina, onda me sramota živjeti. Molim te, kaži mi, postoji li ljubav s marksističkog stajališta?” Odgovor je, sasvim predvidljivo, osudio postupke tog čovjeka: “Prema našem gledištu, ljubav se ne svodi na čisti spolni čin. Obdarena je društvenim značajem. Privlačnost prema ženi bez osjećanja prijateljske osjetljivosti, bez solidarnosti interesa nije ljubav već životinjski nagon.” Ipak, u pogledu problema koji se ponavljao kod radoznale omladine kao i službenika, takav odgovor nije ideološki objasnio u kakvom bi odnosu trebali biti ljubav i seks. Najjednostavnije je bilo zabraniti neprihvatljivo ponašanje, no koje su to političke direktive ukazivale kako svakodnevno postupati? Mlada je žena mogla postaviti dodatna pitanja: što je to “prijateljska osjetljivost” i, kad se postigne, je li onda spolni odnos dozvoljen?

Neki su se bojali da strast kod mladih prijeti istisnuti Lenjina iz središta revolucionarnog života. Čak se činilo da i jezik marksizma pozdravlja tu neravnotežu. Što je boljševička retorika postajala popularnijom, to se više mogla pronevjeriti. Općeprihvaćeni klasni termini, napose opreka između proletarijata i buržoazije, redovito su bili rijetko više od sinonima za “dobro” i “loše”, u službi promicanja otvoreno lascivnih interesa. Stoga je omladina, na užas vlasti, mogla otići daleko s primjenom doktrine. Još jednom, najvažnije je bilo razlikovati prošlost od sadašnjosti. Prema riječima člana Centralnog komiteta Komsomola:

Kad je nihilist pljuvao po “obiteljskom zakonu” carskog zakonika, bio je to protest kojim se napadalo temelje carskog poretka; kad član Komsomola pljuje po sovjetskom zakonu o braku, gazi po sadnicama novog bita te podriva temelje sovjetskog društva.

Dodatno uznemirujuće bilo je to što se štovane povijesne figure moglo vidjeti u istome svjetlu. Ako je Marx bio vjeran svojoj ženi, kao što je većina vjerovala, je li to značilo da je on buržoaski malograđanin? Takve zastranjene zagriženosti moglo se naći među književnim negativcima, no kako časopisi i ankete pokazuju, beletristika nije bila jedini izvor. Suradnik časopisa Smena obrazložio je da ga žene ne bi trebale odbijati, budući da je član proletarijata, odabrane klase. Ili, kako je još netko zaključio, nije li otvorena jednakost među spolovima značila jednak pristup seksualnom zadovoljstvu? Njegov je protest primjer kako revolucionarno pravo može biti izjednačeno sa zadovoljavanjem seksualne želje: “Nužno je da naše službenice odustanu od glupavih predrasuda. Zar namjeravaju samo tako uvenuti, ili? Katkad bi znala reći da se, iako bi to htjela, jednostavno odbija podati. (Mislim da su takvi ljudi ludi.)“

Brojni izvještaji, knjige, članci, memoari i tajni partijski dokumenti potkrjepljuju činjenicu da se tijekom desetljeća sama ideja revolucije počesto koristila kako bi se opravdalo upitno ponašanje

Više od petnaest tisuća moskovskih studenata odazvalo se na istraživanje koje je vodio Izrailj Geljman, a sponzorirao Komesarijat narodnog zdravlja. Bilo je objavljeno 1922. i prvi je opsežni portret seksualnog ponašanja postrevolucionarne mladeži. Premda statistički zaključci mogu biti problematični (o tome će biti govora kasnije), iskrene primjedbe sudionika su od neprocjenjive važnosti. Muškarci su najčešće sveli seks na spolno općenje. Mnogi su se bojali braka kao zamke ili, kako smo vidjeli ranije, nisu mogli prihvatiti odbačenost u tom novom dobu. Najintrigantniji su oni koji su koristili “logiku revolucije” kako bi razriješili osobnu nevolju. Dvadesetdvogodišnji student-radnik pitao se je li se društvenom planiranju pristupalo naopako. Pozivajući se na programe za mlade majke, primijetio je:

Ako smo za rezultat spolnog općenja zasnovali takozvane porodiljne odjele, zašto onda ne bismo sagradili i odjele za općenje (što ne treba pogrešno shvatiti kao “kuće tolerancije”), koji bi se sastojali od sljedećeg: jednostavno rečeno, netko tko želi zadovoljiti svoje potrebe došao bi, registrirao se, liječnik bi ga pažljivo pregledao itd. Ako je potrebno, mogu vam dati detaljan prikaz te ideje.

U istraživanju koje je vodio David Lass 1928. ponovno se pojavila ideja da bi vlada trebala preuzeti odgovornost za zadovoljenje seksualnih potreba. Jedan ispitanik je odgovorio da jednostavno nema vremena za ljubav. Budući da je prostitucija desetljeće nakon revolucije još uvijek cvala, vlada je trebala ponuditi javne kuće (koje su bile legalizirane za vrijeme carske Rusije). Drugi su se nadali da će spas doći kroz tehnologiju, da bi znanost mogla rasteretiti muškarce od žudnje za ženama i “popratnih noćnih mora”. Još jedan je zatražio lijek koji bi ugasio seksualnu želju dok ne bude spreman skrbiti se za obitelj. Nekoliko ih je već izgubilo svaku nadu: “Ne vjerujem u brak, jedino u spolno općenje, poput dva psa.”

Istraživanja Geljmana i Lassa korisna su jer se usredotočuju na stajališta koja su preispitivala ideal ili se razilazila s njime. Naravno, njihova je namjera bila da naglase nekorektno i štetno ponašanje, što su i činili gotovo na svakoj stranici. Ljudi poput upravo spomenutih bili su “seksualni nihilisti”, upravljani “slijepom seksualnom željom koja [ih] vodi od susreta do susreta. Moralnost dojučerašnje buržoazije još uvijek čuva zatočenim ljude današnjice, kao i one sutrašnjice“. Lass je bio očajan otkrivši da su studenti još dugo u 1920-ima nastavili gledati na žene “srednjovjekovnim mentalitetom”, isključivo kao na “objekte zadovoljstva”. Prostodušnost i cinizam i dalje su prevladavali. Opaske ispitanika koji je sveo pitanje seksualnosti-moralnosti na pitanje dostupnosti bile su nažalost dovoljne da potvrde Lassovu poantu:

Kako bi se riješilo seksualno pitanje, oba mu spola trebaju pristupiti jednostavnije i moralnije. Potrebno je ženi dokazati da su škrtarenje i sram u pogledu seksualnog čina štetni i nezdravi. Žena treba gledati na seksualni čin kao i muškarac. Treba promijeniti politiku obrane u politiku napada, što znači da je nužno povećati ponudu ženskog tijela.

Slogan koji je navodno cirkulirao po sveučilištima sažima taj stav: “Pile nije ptica, a ni studentica djevica.”

Strah od toga da mladež moralno ne odluta ispunio je stranice novina Pravda u ožujku 1925. godine. Sofija Smidovič, boljševikinja s pedigreom (pridružila se socijaldemokratima 1898., bila je na čelu Ženotdela, a tada je bila u Komisiji za centralnu kontrolu partije, udana za podjednako istaknutog člana partije Pjotra Smidoviča), objavila je oštar portretkomunističke mladeži koja je imala “najprimitivniji pristup pitanjima seksualnosti”. Ovako opisuje neke delinkventske postupke:

  • Svaki Komsomolac, radnik-student, pa i još zelen momak može i treba zadovoljiti svoje spolne želje. Iz nekog se razloga to smatra neupitnom istinom. Seksualna apstinencija smatra se buržoaskom.
  • Svaka Komsomolka, radnica-studentica, i naprosto studentica na koju je pao izbor ovog ili onog ženskara (neću započeti s prosudbom zašto su sve te afričke strasti buknule ovdje na sjeveru) treba poći ravno k njemu; u protivnom, ona je buržujka i ne zavređuje nositi ime Komsomolke ni biti članica proleterskog studentskog tijela.

Neki su se bojali da strast kod mladih prijeti istisnuti Lenjina iz središta revolucionarnog života. Čak se činilo da i jezik marksizma pozdravlja tu neravnotežu.Što je boljševička retorika postajala popularnijom, to se više mogla pronevjeriti

Smidovič je bila zgranuta uvidjevši u kojoj je mjeri revolucija bila svedena na spolni odnos: “Slušajte, slušajte, drugarice! Sve su te riječi bile u zraku u stvarnome životu. Ništa nije izmišljeno.” Svetogrđe je bilo reći da je seksualno suzdržavanje “buržoasko”. Nakonniza godina radaupokretuotporanijemogla razumjetikako su boljševički ideali i jezik mogli biti preusmjereni prema tako sramotnojsvrsi. Nazivanje perverzija “afričkim”, metaforom erotičnog i egzotičnog, za nju je značilo da je virus nepoznat i u tom smislu lažan. Budući da je bio prenesen kroz književnost, film i muziku, bio je kulturološki i ideološki stran pravoj prirodi sovjetske mladeži. Sama revolucija nije mogla biti odgovorna za takve gadosti.

Netko bi pomislio da će Pravda braniti sliku besprijekorne revolucije. No članak “O ljubavi i drugom također” [O ljubvi i eščo koe o čem] (1925.), koji je navodno (ali ne i vjerojatno) sastavila Kollontaj, upućivao je na to da su korijeni problema nastali kod kuće: masovno siromaštvo među studentima i potreba za ravnotežom između posla i studija vodile su do takvih “perverzija”. U članku se napadao Smidovičin prikaz pasivne žene. Uzevši u obzir njen rad u Ženotdelu, bilo je to razočaravajuće “karikiranje”. Kako bi razumjela seksualne probleme mladih ljudi, nastavilo se u članku, Smidovič treba samo pogledati u ogledalo.

Na kraju krajeva, u starijoj generaciji nema manje, već vjerojatno i više bluda. Jedina je razlika što to mladež radi otvoreno i izravno, nastojeći perverzije zamaskirati vlastitom osebujnom ideologijom seksualnog anarhizma, dok stariji to gotovo uvijek čine u skladu s buržoaskom modom, upuštajući se u ljubakanja prerušeni u dobročinitelja, i hraneći svoju djecu starim pričama o rodama, bezgrešnom začeću i drugim smećem.Ne da nije trebalo kriviti mladež, oni nisu bili licemjeri.

Smidovič je vjerojatno popustila nakon protunapada. Pravda je spomenula da nije prisustvovala javnoj raspravi 12. travnja, razočaravši studente koji su došli poslušati što ona i komesar za narodno zdravlje Semaško imaju reći o “ljubavi, životu i seksu”. Problem društva vođenog seksualnošću nedvojbeno je pobudio radoznalost kod čitatelja Pravde te se navodno o problemu Smidovič čitalo za vrijeme predavanja i raspravljalo između satova. U svibnju je časopis posvetio šesnaest stupaca pismima čitatelja koja obuhvaćaju pravu lepezu mišljenja sovjetskih građana. Mnogi su se složili sa Smidovičinim portretom i prepoznali njeno suosjećanje sa ženama: “Baš ste u pravo vrijeme iskreno naglasili pogrešno razumijevanje problematike seksa te ste ponudili odgovore na pitanja koja su mučila mene i na stotine drugih djevojaka. Uspjela sam mnogo toga shvatiti uz vašu pomoć i spasiti tako svoju mladost.” Neki su se muškarci našli uvrijeđenima što je Smidovič okarakterizirala žene isključivo kao žrtve. Djevojke su bile jednako krive u širenju “afričkih strasti”, konačno, “djevojke ni u kojem slučaju ne žele biti okovane lancima kreposti; i one same traže zadovoljstvo”. Čitateljice su se pravdale da nisu glupave i lakovjerne: djevojka “zna bolje od svih kakvu važnost dati pjesmama koje ‘mladi, zeleni momci’ pjevaju; naprosto im kaže neka odu k vragu”. Ukratko, pridobile su Smidovič na njen način. Neki su primijetili da nije gađenje bilo to što ju je užasavalo. Socijalna revolucija je zaista značila seksualnu revoluciju u krajnjem smislu:

Kakav je to društveni poredak? Onaj koji se zasniva na sustavnom uništenju privatnog vlasništva. To je ono što mu daje prepoznatljive kvalitete. U pogledu obitelji, ono znači sustavno uništavanje temelja za obitelj. Suvremeni seksualni odnosi nisu ništa različiti od dubokih promišljanja ekonomskih procesa u našoj zemlji. Današnji život mladeži je revolucionarni prekid sa seksualnim odnosima koji se temelje na principu privatnog vlasništva. Ne samo da je, u očima mladeži, buržoaska ona djevojka koja se suzdržava [od seksa], već i onaj koji uništava njenu mladost u ime predrasuda prošlosti, koja se čuva za muža/zemljoposjednika.

Ako je Marx bio vjeran svojoj ženi, kao što je većina vjerovala, je li to značilo da je on buržoaski malograđanin? Takve zastranjene zagriženosti moglo se naći među književnim negativcima, no kako časopisi i ankete pokazuju, beletristika nije bila jedini izvor

Takva i slična pisma – koja upućuju na to da je izvor afričkim strastima bio sâm marksizam –začudo nisu bila osuđena. Zavladala je netipična šutnja, što je bila rijetkost za Pravdu, forum na kojemu bi se najviše očekivala kritika heretičkih pogleda. Čitatelji su identificirani poimence, a ne uobičajenim ad hominem; njihova su mišljenja predstavljena naprosto da se čuju – ne zbog prijekora. Gotovo nezapamćena rasprava razvila se u centralnom organu partije: sporan članak starijeg člana podvrgnut je kritičkoj reviziji prosječnih sovjetskih građana, uključivši i pozitivne i negativne strane. Pravda, koja je najčešće bila sinonim za netoleranciju, služila je isključivo kao moderator, što također upućuje na zbrku u visokim redovima. Seksualno ponašanje nakon revolucije bilo je pitanje od istinske, vitalne važnosti za mnoge sovjetske građane, a i sama partijska izdanja pokazuju otpor slatkorječivom ideološkom programu. To djelomično objašnjava zašto je partijska rasprava bila rječita, a interpretacije različite. Ako je samo središte partije otvoreno odobravalo neslaganje sa seksualnim ponašanjem, zar se mogla očekivati veća jasnoća među stanovništvom?

Najviše su zabrinjavali oni koji su koristili revolucionarnu retoriku i iskrivljenu logiku kako bi prikrili seksualnu grabežljivost. Osjećaj ovlasti u kombinaciji s agresivnim porivima mogli su dovesti do zloupotrebe. Ironično, dio problema bili su novi zakoni i programi kojima je namjera bila osigurati ženama slobodu, budući da su muškarci mogli iskoristiti legalizaciju pobačaja i ukidanje uvjeta razvoda. “Don Juani” (pojam koji je popularizirao Lenjin) su se mogli mnogo lakše riješiti odgovornosti za oplođivanje žena, uz tek pokoji napadaj grižnje savjesti. Konačno, žena je sada imala pravo na pobačaj, a kad bi i rodila, mogla je teoretski dobiti neku državnu pomoć.

Na kraju desetljeća, Vera Ketlinska i Vladimir Slepkov, u šokantnoj su studiji naziva Život bez kontrole (spolni život i obitelj radničke mladeži) [Žizn’ bez kontrolja (polovaja žizn’ i sem’ja rabočej molodeži)] (1929.) pružili detalje o utjecaju kojeg su takvi muškarci mogli imati. Prodoran, promišljen i ujednačen prikaz (do tada prava rijetkost) potvrdio je napredak koji je učinjen u rodnim odnosima, ali je ipak osudio neprestana zlostavljanja i licemjerje onih koji su na poslu pristali uz progresivnu struju, dok su se kod kuće ponašali kao da se revolucija nikada nije dogodila. Sastavljen je zapanjujući prikaz muškog ponašanja koji je uključivao kućno zlostavljanje, silovanje od strane poznanika, alkoholizam, seksualno uznemiravanje i ponižavajuće ophođenje prema ženama.

U istraživanju koje je vodio David Lass 1928. pojavila se ideja da bi vlada trebala preuzeti odgovornost za zadovoljenje seksualnih potreba. Budući da je prostitucija desetljeće nakon revolucije još uvijek cvala, vlada je trebala ponuditi javne kuće. Drugi su se nadali da da bi znanost mogla rasteretiti muškarce od žudnje za ženama

Neki su od žena očekivali da žive kao kućno roblje s ograničenim mogućnostima zaposlenja i obrazovanja; drugi su vršili na njih pritisak da izvrše pobačaj ili ih napuštali nakon poroda. Venerična oboljenja nisu bila od primarne važnosti, a ljubav je često bila prezrena kao vitalna komponenta odnosa. Prednost su imali brzi seksualni susreti s kolegicama i prostitutkama.

Ketlinska i Slepkov krivili su izričito Komsomol za neuspjeh u pružanju obrazovanja o spolnosti, a najviše su se zabrinuli kad su za taj neuspjeh bili krivi čelnici pojedinačnih jedinica. “Komsomol je škola komunizma“, izjavio je Jemeljan Jaroslavski, i njegovi članovi moraju biti besprijekorni. Aleksandar Milčakov, vođa Komsomola, složio se. U tekstu “Komsomol u borbi za kulturan život” [Komsomol v bor’be za kul’turnyj byt] (1927.), priznao je da, premda obični članovi moraju pružati primjer u kući i na poslu, “čak ni tu sve nije kako treba”. Časopisi i novine objavljeni pod njegovim tutorstvom (s dvadeset i tri godine postao je sekretar Centralnog komiteta Komsomola) upućuju na ono što je pod tim mislio. Pričalo se da su neki članovi Komsomola zlouporabili svoj položaj u svrhu seksualnog iskorištavanja, a u nekim su jedinicama članovi navodno “mijenjali muževe i žene kao rukavice”. Jedan izvještaj čak je iznio optužbu da je i sama značka Komsomola postala sredstvo za seksualno osvajanje: mladić je morao pokazati da nije samo “običan radnik” ne bi li zaintrigirao ženu. Stoga ne iznenađuje da su, u anketi koju su proveli među mladeži u Vyborgu, Ketlinska i Slepkov zabilježili da je samo deset posto ispitanica potvrdilo da ima zdrav spolni život, a da je tek šest posto smatralo muško ponašanje moralno doličnim.

Bilo bi pogrešno gledati na takve transgresivnosti i zloupotrebu klasne retorike u svrhu opravdavanja seksualnih osvajanja kao na svjesno podrivanje boljševičkih ciljeva. Čak i oni najgori nisu se vidjeli kao antisovjeti. Uza svu svoju djetinjastu vulgarnost i dalje su se smatrali istinskim revolucionarima. Neki je kritičar izrazio ogorčenost nad načinom kako se klasni jezik prisvojio, te se obrušio na mlade delinkvente nazivajući ih “rotkvicama”, crvenim izvana, a bijelim (boja kontrarevolucije) iznutra. Profesor Zavadovski predložio je: “Naša bi mladež [trebala] uzeti vatreni žarač i vatrom istjerati iz svojih sredina sve pokušaje da se životinjska pohota prikrije pozivanjem na ideološke principe.” Buharinov je savjet bio manje bolan, ali jednako praktičan:

“Ukoliko želite graditi socijalizam… onda trebate baš to i činiti, a ne nešto drugo.” Da pojasni, dodao je, želiš li napraviti stolac, onda ne trebaš plesati trepak. Nije čudno da je politički svjesna mladež bila zbunjena u pogledu onoga što je činilo dolično ponašanje. Izvjesni S. Devenišski izrazio je razočaranje koje je mučilo mnoge mlade Sovjete:

Naravno da nisam sklon povjerovati u iskvarenost mladeži ili se odati pesimizmu. Jasno je da se tek sada stvara nova psihologija i novi način života, ali naši stariji drugovi trebaju nam pomoći. Neophodno je da nam daju strog odgovor na pitanje: kako bi sada trebali živjeti? Kako da uklonimo sramote? Potpuno je jasno da i članci puni birokratskih fraza i optimizma koji udara na sva zvona samo donose još više štete.

I dok je Komsomol ponio glavni teret optužbi o razuzdanosti, ni sama partija nije bila neosjetljiva. Izbor iz pisama žena članova partije koji je sastavio Lav Sosnovski, Bolna pitanja [Bol’nye voprosy] (1927.), razotkrio je da su među glavnim ženskim brigama bili dvostruki standardi i iskorištavanje od strane muškaraca. Sosnovski je izjavio kako je njegova namjera da se suprotstavi “uroti šutnje” koja je produbila jaz između retorike jednakosti i stvarnih uvjeta u SSSR-u. “Ne priznajemo arhaičnu prirodu odnosa između muškaraca i žena samo zato što je bilo malo govora o tome; mnogi se po tom pitanju opredjeljuju na šutnju. No, kad bismo uperili svjetlo projektora na ono što se naziva suvremenom obitelji, i sami bismo ostali zapanjeni ružnom slikom koja bi se stvorila pred nama.” Prigovori su upadljivi zbog svoje iskrenosti i ženske nemoći da razumiju novi život koji je, izuzevši nov način izražavanja, toliko mirisao na stari.

guest
1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Vidder sve komentare
tet
tet
2 mjeseci prije

test