FELJTON – DŽIHAD I TV PRETPLATA: Od Slavinog “Dopuštam” do Sanelovog “Prezirem sve što vi jeste”

I. nastavak: “Dopuštam da nije imao uvjete…” – početak jedne medijske diktature

Godina je 2011.
Studio Face TV-a.
Na jednom kraju stola Senad Hadžifejzović, voditelj koji zna kako razotkriti sugovornika.
Na drugom kraju – profesor Slavo Kukić,  tadašnji predsjednik Upravnog odbora Federalne televizije i kadar Alijanse za sve.

Tema: imenovanje Džemala Šabića za generalnog direktora FTV-a.
Pitanje: Je li imenovanje bilo zakonito?

Senad Hadžifejzović čita naglas:

„Prema uvjetima natječaja, kandidat za generalnog direktora mora imati najmanje pet godina iskustva na rukovodećim pozicijama u oblasti medija.“

Pauza. Pogled u kameru.
Slavo Kukić spušta oči, uzdiše i izgovara rečenicu koja je postala simbol državne degradacije i moralne kapitulacije:

„Dopuštam… da nije ispunjavao uvjete.“

Kao da je riječ o čajevima, a ne o instituciji od javnog značaja

U normalnoj državi, ta rečenica bi značila:

• ostavku,

• istragu,

• poništenje mandata.

U Bosni i Hercegovini – značila je početak jedne ere.
Ere u kojoj čovjek bez uvjeta, s biografijom punom rupa, kontroverzi i ozbiljnih sigurnosnih pitanja, postaje glavni čovjek javnog servisa jedne cijele entitetske jedinice.

Kako je izgledao taj “mladi i perspektivni kadar”?

Džemal Šabić:

• bivši zatvorenik,

• osuđivan zbog krađe automobila,

• zatvorski cimer i simpatizer islamističkog terorista Ahmeda Zuhaira Handale,

• autor bilježaka o terorističkim planovima koje nikada nije predao nadležnim organima,

• bez ikakvog višeg rukovoditeljskog iskustva u medijima.

Ali, kako reče Kukić:

„Mlad, uspješan, perspektivan…“

Gdje je bila međunarodna zajednica? Gdje je bio OHR?

U trenutku kad je čovjek s takvom biografijom postao lice javnog servisa,

• nije bilo reakcije OHR-a,

• nije bilo izjave iz EU delegacije,

• nije bilo izvještaja OSCE-a o “zloupotrebi javnih resursa”.

Jer nije problem kad se krši zakon –
nego kad se krši njihov narativ.

A u tom narativu, FTV je “proevropska, antifašistička, napredna televizija”.
Dok god šuti o Handali i Grabovici – može raditi što hoće.

Džemal Šabić je instaliran.
Ne iz neznanja, nego iz cilja.
Jer kad čovjek s tako mutnom prošlošću uđe u toranj,
ne treba mu ni kamera ni režija –
već sama njegova šutnja postaje dio programa.

I zato je Kukićevo “dopuštam” povijesna rečenica.
To nije priznanje.
To je – dozvola za razaranje javnog prostora.

II. nastavak: Zatvorski brat – Handalin cimer na čelu FTV-a

Ako je imenovanje Džemala Šabića bilo neobično, njegova biografija je – alarmantna.
Rijetko se dogodi da čovjek s takvom pozadinom ne dobije zabranu prilaska televizijskoj zgradi, već da iz nje 12 godina rukovodi javnim servisom.

A ključ njegovog dosjea leži u zatvoru Kaonik, u srednjoj Bosni.

Tko je bio Ahmed Zuhair Handala?

• Državljanin Sudana.

• Član Al-Qaede.

• Po dolasku u BiH priključuje se jedinici El Mudžahid, sastavu 3. korpusa Armije BiH.

• Nakon rata ostaje u BiH – pod drugim identitetima.

• 1997. postavlja autobombu u Mostaru, u čisto hrvatskom kvartu – s 30 kilograma TNT-a.

Krater širine 240 i dubine 85 cm.
29 ozlijeđenih. 120 automobila. 120 stanova.
Prvi poslijeratni islamistički teroristički napad u BiH.

Džihad cimer: Džemal Šabić

U vrijeme kada Handala boravi u zatvoru Kaonik, njegov cimer – i duhovni brat po radikalizaciji – je upravo Džemal Šabić.

• Handala ga indoktrinira.

• Zajedno maštaju o osveti Hrvatima.

• Handala mu povjerava planove za terorističke napade, s detaljima o eksplozivima, motorima za bijeg, lokacijama (Žepče, Kiseljak, Travnik, Mostar).

• Šabić bilježi sve.

• I izlazi iz zatvora – ne da bi prijavio, nego da bi i dalje šutio.

Šabićeve bilješke iz zatvora: dokaz ili relikvija?

“Iz zatvora sam iznio lične bilješke o razgovorima koje sam vodio s Ahmedom Zuhairom…”
— Džemal Šabić, u iskazu policiji.

Te bilješke nisu dostavljene ni MUP-u, ni Tužiteljstvu, već su pronađene kasnije, tijekom pretresa njegova stana u Podlugovima.

I što je najbizarnije – te bilješke nisu završile u vlasništvu sigurnosnih agencija, nego:

• u dokumentarnoj građi FTV-a,

• gdje postaju podloga za kasnije “istraživačke emisije” koje nikada nisu snimljene.

Šabić nakon zatvora: uzlazna linija

Nakon odslužene kazne:

• upisuje fakultet,

• dobiva posao na FTV-u,

• radi kao urednik obrazovnog programa,

• snima emisije s “intelektualcima” poput Latića i Alispahića,

• postaje direktor FTV-a u dobi od samo 30-ak godina.

Ne zahvaljujući zaslugama – već zahvaljujući tišini.
Tišina je njegova valuta.

Simbolika ćelije u Kaoniku

Ćelija u kojoj su boravili Handala i Šabić nije obična soba s rešetkama.
To je simbol onoga što se desilo s BiH:

• gdje se ekstremizam nije gasio – nego prepakirao,

• gdje terorist formira svjetonazor urednika,

• gdje umjesto zatvorske cenzure dolazi – medijska autocenzura.

Šabić nikada nije rekao istinu o Handali.
A kasnije – kada je dobio televiziju – učinio je sve da tu istinu ne kaže nitko drugi.

Handala je stavio bombu.
Šabić je stavio zavjet šutnje.

Uspjeh atentata mjeri se eksplozijom.
Uspjeh Šabićeve karijere – mjeri se tišinom.

III. nastavak: 12 godina šutnje – kad zločin nestane iz arhiva

Handalin napad dogodio se 18. rujna 1997. godine.
Mostar, Splitska ulica, 8:45 ujutro.

Autobomba.
Krater širine dva metra.
Eksplozija koja je probudila cijeli grad – osim jednog sustava: medijskog.

FTV nije čula eksploziju

Federalna televizija, kao entitetski javni servis, do danas –
nije objavila niti jedan jedini tekst o Ahmedu Zuhairu Handali.

Ne kao izvještaj.
Ne kao dokumentarac.
Ne kao osvrt na prvu poslijeratnu islamističku bombu u BiH.
Ništa.

Ni slovo o najtežem islamističkom napadu u FBiH

Za usporedbu:

• O Dodiku se na FTV-u govori svakodnevno.

• O Čoviću i “hercegovačkoj HDZ hobotnici” – stalno.

• O Karadžiću, Mladiću, fašizmu i nacizmu – s pravom, i često.

Ali o:

• Handali – ni slovo.

• mudžahedinima – ništa.

• logorima El Mudžahida – tišina.

• Al Qaedi u Tešnju – prazno.

• atentatu u Mostaru – kao da se nije ni dogodio.

Zašto šute? Jer je direktor – bio Handalin cimer

Ne treba velika teorija zavjere.
Samo jednostavna logika.

Ako je čovjek koji je sjedio u ćeliji s Handalom
i znao za napade,
i nikada ih nije prijavio –
kasnije postao direktor FTV-a,
zar stvarno očekuješ da će FTV o tome praviti emisije?

FTV nije šutjela jer nije znala.
FTV je šutjela jer je znala previše.

12 godina nije bilo moguće smijeniti Upravni odbor

Od 2012. do 2024. godine –
Upravni odbor FTV-a nije zakonito rekonstruiran.
Mandati su istekli.
Zakonske kvote nisu poštovane.
Ali sustav – šutio.

Zašto?

Zato što je FTV postala ključni stup jedne dublje igre:

• igre šutnje,

• igre kontrole narativa,

• igre ideološke hegemonije.

Od javnog servisa do ideološkog bunkera

FTV se nije transformirala iznutra – ona je instrumentalizirana izvana.

Pod Šabićevim vodstvom, uz šutnju Upravnog odbora (Kukić, Gogić, Jukić), televizija je:

• odbijala objavljivati sadržaje na hrvatskom jeziku,

• etiketirala svakog tko nije pristao na “građanski model” kao fašista,

• i pretvorila šutnju o islamističkom terorizmu u svoju najdugovječniju emisiju.

12 godina tišine o Handali =
12 godina javne obmane.

Nisu zatajili eksploziju.
Zatajili su što je eksplozija značila.
Zatajili su zašto se dogodila.
Zatajili su što su sve znali.

I zato sada, kad se FTV pokušava deokupirati,
panika vlada – jer jednom kad počne istina, više je nitko ne može zaustaviti.

IV. NASTAVAK: SANELOV MIKROFON I PREZIR PREMA JEZIKU JEDNOG NARODA

Ako su Kukićevo “dopuštam” i Šabićeva šutnja bile institucionalna tišina, onda je Sanel Kajan – glasna, ostrašćena artikulacija istog poriva. Samo sada, ne više u formi cenzure, nego u formi otvorene mržnje. Naime, mikrofon RTV Herceg-Bosne – za Sanela Kajana je neprihvatljiv predmet u istom prostoru s mikrofonima “časnih” medija.

“Ja prezirem sve što predstavlja vaš medij!”
“Neću govoriti pored vašeg mikrofona.”
“Vi niste dorasli ovoj profesiji.”
— Sanel Kajan, zastupnik DF-a, predsjedatelj Povjerenstva za informiranje Parlamenta FBiH, o RTV Herceg-Bosne.

Kajan, koji je, ironijom sudbine, dugo godina sam koristio i krao materijale RTV HB, sada – s pozicije moći – proglašava tu istu kuću “kvazimedijem”. I to ne zbog lažnih vijesti. Ne zbog neprofesionalnosti. Nego zato što koristi hrvatski jezik i ne pristaje na bošnjačku redakturu stvarnosti.

Simptom političke elite koja ne može podnijeti različitost

Kajan nije devijacija. On je simptom.
Simptom režima koji:

• smatra da je hrvatski mikrofon provokacija,

• koji se zgraža nad terminom “Herceg-Bosna”,

• ali istovremeno njeguje prostor u kojem se mogu slaviti mudžahedini.

Da je mikrofon bio iz Katara – možda bi ga dočekao s baklavom. Ali mikrofon s hrvatskim logotipom – ne može.

Djelovanje protiv javnog jezika

Kajan:

• podnosi stalne prijave RAK-u protiv RTV HB,

• pokušava institucionalno ušutkati medij čiji sadržaj ne konzumira,

• briše logotip RTV HB sa svojih slika – što je dječji i istovremeno paranoični čin medijskog progonstva.

To je čovjek koji sebe zove “antifašistom”, a ponaša se kao urednik kulturne revolucije s tastaturom i blok listom.

Zašto je to važno u kontekstu Šabića?

Zato što je Šabić bio nijemi čuvar jedne uredničke dogme,
dok je Kajan njegova bučna produžena ruka u Parlamentu.
Jedan nije ništa rekao,
drugi – viče u kameru da “prezire sve što predstavljaš”.

To je ista matrica:
Ušutkaj sve što ne piše kako ti se sviđa.
Ukloni sve što podsjeća na hrvatsku javnost.
Ignoriraj sve što ne odgovara jednoj verziji rata.

V. NASTAVAK: KAKO JE FTV POSTAO BUNKER UMJESTO SERVISA

Federalna televizija (FTV), prema zakonu, prema Ustavu i prema zdravom razumu, trebala bi biti javni servis svih građana Federacije BiH.
U stvarnosti, odavno je postala bunker. Ne samo ideološki, već i kadrovski, sadržajno, simbolički i sigurnosno.

Bunker selektivne istine

FTV je postala mjesto u kojem:

• Handala ne postoji,

• mudžahedini nisu ratovali,

• Hrvati nisu stradali,

• Srebrenica je jedini narativ rata,

• Dodik je svakodnevno nacist,

• Čović je stalni fašist,

• a SDA – borac za građanske vrijednosti.

To nije uređivačka linija.
To je politička operacija.

U jednoj zdravoj zemlji, FTV bi bila:

• forum za pluralizam,

• prostor za dijalog,

• instrument pomirenja.

U BiH, FTV je postala topovski rov – s kamerom umjesto mitraljeza.

FTV kao alat delegitimizacije

Pod Šabićem, i uz blagoslov Upravnog odbora u kojem je deceniju stolovao Slavo Kukić, FTV je:

• sustavno izbjegavala svaku kritiku ABiH,

• cenzurirala teme vezane za radikalni islam,

• nikad nije producirala emisiju o Grabovici, Uzdolu, Doljanima,

• promovirala revizionističku verziju rata po mjeri “građanskog Sarajeva”.

To je ono što bi u profesiji nazvali ideološki obojeni javni servis.
A u stvarnosti – to je plaćeni propagandni organ bez porezne identifikacije.

I sve to – s pretplatom svih naroda

Hrvati, Srbi i Bošnjaci plaćaju istu RTV pristojbu.
Ali samo jedni imaju pravo glasa.
Drugi – gledaju kako ih se šutke isključuje.
Treći – puštaju da prvi dvije strane ratuju, a oni broje glasove.

Šabićevo trajanje kao simptom države

Džemal Šabić bio je direktor FTV-a više od 12 godina – bez zakonitog mandata.
Bio je postavljen bez uvjeta,
vodio kuću bez demokratskog nadzora,
i pritom – nije proizveo ni jedan jedini sadržaj o najvećem islamističkom zločinu u BiH.

U zemlji s funkcionalnim pravosuđem, Šabić bi:

• odgovarao za zataškavanje,

• bio pod istragom zbog propusta u vezi s Handalom,

• najmanje – smijenjen još 2012.

U BiH – bio je nagrađivan, promoviran i simbolički čuvan.

VI. NASTAVAK: ZAJEDNIČKA OBRANA SDA I DF-a – RAZOTKRIVENA ĆELIJA

Godina je 2024.
U Parlamentu Federacije BiH, nakon punih 12 godina, konačno se pokušava razmontirati Upravni odbor FTV-a – institucije koja je u međuvremenu postala siva zona medijskog džihada, političkog obračuna i historijskog revizionizma.

Na dnevni red dolazi imenovanje novog Upravnog odbora, uključujući i jednog Hrvata – novinara Zorana Krešića.
Ono što slijedi razotkriva više od puke kadrovske frke.

Ko se buni? I zašto?

Protiv smjene starih struktura i imenovanja novog UO FTV-a zajednički ustaju SDA i DF.
Glasno, ogorčeno, gotovo histerično.
Među njima najglasniji – Sanel Kajan, zastupnik DF-a, inače poznat po otvorenom preziru prema RTV HB.

Njihov otpor, formalno, “brani standarde”.
Suštinski? Brani infrastrukturu moći.

Zašto je smjena samo jednog Hrvata – Krešića – izazvala toliku paniku?
Jer nije u pitanju samo mjesto u odboru.
U pitanju je kraj kontrole nad narativom.

Zašto im smeta Krešić?

• Jer je Hrvat koji ne šuti.

• Jer zna što je FTV bila i što je postala.

• Jer zna tko je Šabić, i tko je bio Handalin cimer.

• Jer nije spreman nastaviti praksu šutnje o Grabovici, Uzdolu, Vitezu, Handali…

Zato ga treba zaustaviti.
Kreirati “dokaze” da je “radikal”, “desničar”, “antisarajevski element”.

I zato Kajan snima propagandni film o Krešiću. Montira izjave, vadi iz konteksta, pušta u eter.
FTV to preuzima.
SDA šuti.
DF slavi.

Ko koga zapravo štiti?

Zajednička obrana Šabićeve strukture od strane SDA i DF-a ne pokazuje političko jedinstvo, nego – sigurnosnu simbiozu.
FTV pod Šabićem nije bio samo bošnjačka medijska platforma.
Bio je sigurnosni štit za sve ono o čemu se nije smjelo pričati:

• mudžahedini,

• El Mudžahid,

• Handala,

• logori za Hrvate,

• ratni zločini nad civilima.

U trenutku kada ta platforma počne pucati –

nervoza pokazuje gdje je srž problema.

I što sad?

Zamjenom jednog odbora, otvara se pitanje:

• Hoće li se FTV početi ponašati kao javni servis?

• Hoće li se prvi put otvoriti prostor za istinu o ratnim zločinima ABiH?

• Hoće li netko pitati zašto Handala nema u arhivi FTV-a?

A kad se ta pitanja počnu postavljati –
padat će ne samo direktori, nego i legende.

VII. NASTAVAK: MIKROFON I BOMBA – KAKO POČINJE ŠUTNJA, A ZAVRŠAVA EKSPLOZIJOM

U rujnu 1997. godine, u Splitskoj ulici u Mostaru, eksplodirala je autobomba napunjena s 30 kilograma TNT-a. Bio je to prvi poslijeratni islamistički teroristički napad u Bosni i Hercegovini.

Krater je bio širok gotovo dva i dubok skoro jedan metar. Uništeno je:

• 120 automobila,

• 120 stanova,

• ozlijeđeno 29 osoba.

I nitko nije umro – samo zahvaljujući pukoj sreći.

Ipak, u medijskom prostoru Federacije BiH, umrla je istina.

**Počinitelj? Ahmed Zuhair Handala.

Mjesto radnje? Zatvor Kaonik.
Cimer? Džemal Šabić.**

Da, isti onaj Šabić koji će samo deset godina kasnije, bez zakonskih uvjeta, biti postavljen na čelo FTV-a.

Da, isti onaj koji:

• nije prijavio da mu cimer planira masakr nad Hrvatima,

• iznio bilješke iz zatvora o razgovorima s teroristom,

• nikada nije spomenuo što je znao.

I, ironično, postao direktor javne televizije u državi gdje se ta bomba nikada nije službeno ni čula.

Mikrofon kao ručna bomba

Kada danas novinarka RTV Herceg-Bosne postavi pitanje o legitimnom članu UO FTV-a, Sanel Kajan reagira kao da je uperen pištolj, ne mikrofon.

„Prezirem sve što predstavlja vaš medij.“ „Neću govoriti pored tog mikrofona.“

U njegovim očima, mikrofon s natpisom ‘Herceg-Bosna’ je eksplozivna naprava.
Zašto?

Zato što se iza tog mikrofona krije pitanje koje razara konstrukciju šutnje:

• Gdje je Handala?

• Kako je pobjegao?

• Što je znao Šabić?

• Zašto o tome FTV šuti?

Šutnja koja proizvodi eksplozije

Kada javni servis:

• šuti o terorističkim napadima,

• šuti o mudžahedinima,

• šuti o zločinima nad djecom u Vitezu,

• šuti o Grabovici, Uzdolu, Doljanima,

• i 12 godina ne objavi ni jednu jedinu vijest o čovjeku koji je dignuo pola Mostara u zrak…

…ta šutnja postaje nova eksplozija. Ne vidljiva. Ne mjerljiva.
Ali razorna.

I gdje smo danas?

Danas mikrofon RTV HB nije dobrodošao.
Danas je pokušaj da Hrvati imaju kanal – “fašizam”.
Danas je podsjećanje na Handalu – “nacionalistička propaganda”.
A Džemal Šabić, Handalin cimer, još se nije ni ispričao.

Zato je mikrofon opasniji od bombe.
Jer bomba ubije tijelo.
Mikrofon, ako je istinit – ubije mit.

VIII. NASTAVAK: KRAJ MEDIJSKOG DŽIHADA – MOŽE LI ISTINA DOBITI VLASTITI PROGRAM?

Dvanaest godina, Federalna televizija bila je utvrda jedne ideologije.
Ne, ne bošnjačke – jer ni svi Bošnjaci nisu za ovo.
Ne ni lijeve – jer se ovdje ne radi o socijaldemokraciji.
Radi se o medijskom džihadu – sofisticiranom obliku propagandne okupacije jednog prostora koji se predstavlja javnim, a ponaša se kao privatni megafon jedne duboke matrice.

Može li istina uopće dobiti emisiju?

Recimo da je večeras u 20 sati, prime time.

U studiju FTV-a:

• gost je Hrvat koji preživi autobombu u Mostaru 1997.,

• za stolom sjedi i bivši zatvorski čuvar iz Kaonika,

• na liniji FBI agent iz Guantanama koji potvrđuje identitet Handale,

• u pozadini se vrti kronologija islamskog radikalizma u BiH.

Može li se to dogoditi na FTV-u?

Ne.

Jer još uvijek nije završen rat u glavama režisera ovog narativa.

Zašto je hrvatski kanal egzistencijalna nužnost?

Nije to pitanje jezika. Niti kulture. Niti čak identiteta.
To je pitanje prava na istinu.

Ako jedna strana – već godinama – ima mogućnost:

• da piše vlastitu historiju,

• da negira tuđu tragediju,

• da prešućuje džihadizam,

• da briše iz sjećanja terorističke napade,

…onda druga strana mora imati vlastiti eter.

Ne da bi širila kontrapropagandu.
Nego da bi konstruirala realnost,
prvi put – bez cenzure.

Što znači kraj medijskog džihada?

To ne znači ukidanje FTV-a.
To znači da FTV:

• mora postati ono što ustavno i zakonski već jest – javni servis svih,

• mora emitirati program i na hrvatskom jeziku, ne samo simbolično nego suštinski,

• mora objasniti: zašto nikada nije pokrila priču o Handali, mudžahedinima, Šabićevim zatvorskim danima.

Znači:
priznati da je bilo zataškavanja.
I dati glas onima koji su do sada šutjeli – jer nisu imali ni mikrofon ni emitivnu frekvenciju.

Što sada?

Promjene u Upravnom odboru FTV-a nisu kraj, nego početak kraja.
Pad Šabića, protesti SDA i DF-a, Kajanovi ispadi – sve su to znakovi da sistem puca iznutra.
I zato će se sad dizati buka.
Jer kad sistem zna da je gotov, najglasnije urla.

Ali urlici više ne pomažu.
Jer, istina je već krenula putem bez povratka.

IX. NASTAVAK: ZAVRŠNA RIJEČ – ZAŠTO JE HANDALA VAŽNIJI OD ŠABIĆA, A MIKROFON OPASNIJI OD TNT-a

Sve što smo ispričali u prethodnim nastavcima – od autobombe u Mostaru 1997., preko zatvorskog prijateljstva Handale i Šabića, pa do medijskog ropstva Federalne televizije pod etiketom “javnog servisa” – vodi prema jednom jednostavnom zaključku:

Handala je simptom.
Šabić je sustav.
A mikrofon RTV Herceg-Bosne – simbol otpora.

I dokle god se taj mikrofon bude prezirao, a Handala prešućivao,
dotle BiH neće biti ni država, ni zajednica, ni društvo.

Pitanje svih pitanja: Je li OHR ikada imao dobre namjere prema Hrvatima?

Jer dopustiti:

• da bivši zatvorenik i cimer terorista upravlja javnim servisom,

• da se autocenzura uzdigne do statusa zakonitosti,

• da se nacije razdvajaju po “dozvoljenim medijima”,

• da se Hrvate proglašava fašistima zato što žele govoriti svojim jezikom,

…nije pasivnost.
To je sustavna eliminacija jednog naroda iz javnog života države.

Ne slučajno.
Ne kolateralno.
Nego konzistentno, godinama, desetljeće za desetljećem.

Šutnja OHR-a: suučesništvo, a ne neutralnost

Kada Ured visokog predstavnika:

• šuti dok Sanel Kajan pljuje po hrvatskom jeziku,

• šuti dok RAK ne sankcionira FTV,

• šuti dok RTV Herceg-Bosne bude targetirana kao “neprijateljski entitet”,

• i šuti dok se Srbe i Hrvate izbacuje iz informativnog etera…

…onda se više ne može govoriti o nadgledanju Daytona.
Onda govorimo o inženjeringu poništenja Daytona.
O stvaranju unifikirane, jednonacionalne BiH, u kojoj su svi drugi – gosti.

Handala je važniji od Šabića. Zašto?

Jer Handala nije samo čovjek koji je stavio bombu.
On je ideja.
On je model.
On je radikalni podsjetnik da zlo nije prestalo s ratom.

A Šabić?
On je samo dokaz da se zlo može odjenuti u kravatu i sjesti u ured javne televizije.

Mikrofon opasniji od TNT-a

Mikrofon na kojem piše “Herceg-Bosna” za njih je opasniji od TNT-a, jer:

• ne možeš ga ugasiti bez da pokažeš svoj pravi cilj,

• ne eksplodira jednom – nego svaki dan, u 19:30, u informativnoj emisiji,

• ne ubija tijela, ali raskrinkava narative,

• ne razara fasade – razara mitove.

Završna rečenica:

Ako OHR i međunarodna zajednica nisu intervenirali protiv ovakvog FTV-a,
ako su dopuštali da se šutnja o Handali održi 27 godina,
ako i danas šute dok se hrvatski jezik proglašava “provokacijom”,

onda su možda i sami dio istog sustava koji je u tišini minirao Mostar,
samo bez eksplozije.

Ali učinak je isti:
Rasteraj Hrvate. I to zauvijek.

/POSKOK/