Feljton „Danas ustaša, sutra partizan, prekosutra opet ustaša“ dr. Draženka Đurovića oslikava političke akrobacije u BiH od 1945. do 1958. godine kroz kaleidoskop koji se samo Jugoslavija mogla osmisliti. Iako zvuči kao da je neka bizarna politička pantomima, ovaj period bio je krvava, ali ideološki motivirana šarada između ustaša, partizana i ponovnih konvertita, sve u ime „bratstva i jedinstva“ pod štitom Komunističke partije Jugoslavije (KPJ).
Jugoslavenski komunisti, vođeni „ideologijom internacionalizma“, od samog početka Drugog svjetskog rata marljivo su radili na uspostavljanju „borbenog jedinstva naroda Bosne i Hercegovine“, što je zapravo bio eufemizam za centralizaciju moći pod plaštom „oružanog bratstva.“ Već u jesen 1943. godine, ta KPJ mantra postala je opipljiva stvarnost kroz dokumente AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, čime se BiH konstituirala kao „ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska, i muslimanska.“ No, tu je počeo paradoks – „bratstvo“ se gradilo u „plamenu narodnooslobodilačke borbe“, ali, kako će Đurović kasnije pokazati, taj plamen je nerijetko bio gori kod jednih nego kod drugih.
Posebno problematična bila je pozicija bosanskohercegovačkih Hrvata, koji su, kao što Đurović opisuje, „pozdravili formiranje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) kao ostvarenje sna o samostalnoj državi.“ Sudjelovanje Hrvata u NOP-u bilo je minorno, što je predstavljalo jedan od „najvećih ratnih i poratnih političkih problema“ za KPJ. Srbi su, s druge strane, postali „bitna avangarda“ partizanskog pokreta, dok su Muslimani, pod utjecajem ustaške propagande i Islamske vjerske zajednice, uglavnom birali „ustaške vojne jedinice“. Đurović ukazuje na bolnu ironiju da su Muslimani tada smatrani „cvijećem hrvatske nacije“.
Od jeseni 1943. godine, KPJ je pojačala svoju propagandu, pokušavajući „pokriti“ nedostatak ravnoteže među narodima u partizanskim redovima. Kako se ratna sreća okretala, saveznici Trećeg Reicha počeli su tražiti izlazne strategije, što je dovelo do političkih kalkulacija poput one Sulejmana Filipovića, domobranskog pukovnika koji se „uključio u NOP nakon oslobođenja Tuzle“, i to vrlo pragmatično, jer mu je KPJ, vođena „političkim pragmatizmom i nuždom“, dala poziciju u Vladi Demokratske Federativne Jugoslavije.
Ipak, kako Đurović ističe, mnogi konvertiti brzo su se „okrenuli protiv politike KPJ.“ Primjeri poput Muhameda Sudžuke, koji je, nakon kratkog staža u partizanima, opet prešao na stranu „neprijateljskog elementa“, ili Rasima Kršlaka, koji je iz partizana prešao u ustaše, samo su dodatno otežali ionako kompleksnu političku situaciju.
Vrhunac ovog političkog „bratstva“ bio je na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a 1944. godine, gdje je Đuro Pucar Stari slavio Srbe kao narod koji „nositi najveće terete rata“ i prednjači u „izgradnji državnosti BiH.“ Međutim, Đurović suptilno naglašava kontradikciju u toj proklamaciji „oružanog bratstva“ – dok su Srbi dominirali u „zajedničkoj borbi“, BiH je, prema ideji KPJ, trebala biti zajednica „i srpska, i hrvatska, i muslimanska.“ Taj problematični princip bratstva bio je opterećen neravnotežom koja je, unatoč retorici, i dalje dominirala Bosnom i Hercegovinom.
Dr. Draženko Đurović, kroz svoj feljton, zapravo razotkriva disonantne tonove partizanskog pokreta u BiH, gdje „promjena uniforme“ nije bila samo politička taktika, nego i životni stil mnogih bosanskih aktera.
Nakon nekoliko desetljeća lutanja u vezi s pitanjem državno-teritorijalnog uređenja BiH, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) je tijekom Drugoga svjetskog rata u ostvarenju “oružanog bratstva” svojih naroda vidjela osnovu oko koje su gradili svoj zajednički život u budućnosti.
Vođeni ideologijom internacionalizma, jugoslavenski komunisti od početka ustanka ustrajali su u nastojanju da razviju “borbeno jedinstvo” Bosne i Hercegovine. naroda, kako bi se u “vatri zajedničke borbe”, kako su govorili, stvorila “bratska zajednica” Srba, Hrvata i Muslimana. Partija je u jesen 1943. potvrdila i kroz uspostavljene vlasti i usvojene dokumente artikulirala ključna stajališta o nacionalnom pitanju i temeljima uređenja Bosne i Hercegovine. Usvojeni su akti Drugog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i Prvog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH (ZAVNOBiH), prema kojima je ono konstituirano kao ravnopravnu jedinicu federativne Jugoslavije koja nije “ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska, i hrvatska i muslimanska”. Kao osnova na kojoj se temelji njezin položaj i budući zajednički život njezinih naroda, u ključnim dokumentima Bosne i Hercegovine. ratne ideje KPJ ušle su u državotvornost: „u plamenu narodnooslobodilačke borbe brišu se tragovi nesretne prošlosti i stvara nerazorivo bratstvo naroda Bosne i Hercegovine“.
HRVATSKO CVIJEĆE
Međutim, od samog početka oružanog ustanka neravnomjerno učešće bh. naroda u Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP) ometao ostvarenje koncepta izgradnje “pobratimljene” federalne BiH na temeljima “zajedničke oružane borbe”. Iako je borba za fizičku egzistenciju bila glavna pokretačka snaga srpskih seljačkih masa prema NOP-u, a politički program komunista često nerazumljiv i teško shvatljiv, Srbi cijele bh. ljudi su najbrže i najšire prihvatili partizanski pokret, čineći njegovu bitnu avangardu. S druge strane, hrvatska društveno-politička elita, kao i dominantni dio ostatka bh. hrvatskog stanovništva, pozdravio je formiranje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) kao ostvarenje sna o samostalnoj državi. Nasuprot tome, sudjelovanje Hrvata u NOP-u bilo je za KPJ jedan od najvećih ratnih i poratnih političkih problema. Muslimani su također radije išli u ustaške nego u partizanske vojne jedinice. Takvo raspoloženje bilo je potaknuto ustaškom propagandom da su Muslimani “cvijeće hrvatske nacije”, ali i utjecajem visokih dužnosnika Islamske vjerske zajednice, niza intelektualaca i znatnog dijela dužnosnika Islamske vjerske zajednice. Jugoslavenska muslimanska organizacija koja je zauzimala lojalan stav prema ustaškoj državi i zauzimala visoke položaje u organima vlasti NDH.
POKRIVANJE POLICE
Od jeseni 1943. godine KPJ je pojačala politički i propagandni rad na terenu, nastojeći ujediniti nacionalnu zastupljenost u partizanskim jedinicama i pružiti “pokriće” svojoj politici. Ratna zbivanja u svijetu bila su u njegovim rukama – kapitulacija Italije, porazi Njemačke na istočnom frontu i u Africi, ali i u sjeveroistočnoj Bosni, gdje je Tuzla pala u ruke NOP-a.
Ti su događaji nagovijestili konačan ishod rata koji je sve više inicirao pragmatično razmišljanje među saveznicima Trećeg Reicha u BiH. Oslobođenje Tuzle u listopadu 1943. u pojedinim je partijskim dokumentima prikazano kao izuzetno važno za jačanje narodnog jedinstva među partizanima. Ipak, broj Hrvata iz naselja oko Tuzle koji su se nakon oslobođenja grada uključili u NOP bio je simbol značajnijeg pomaka u tom pogledu. Nije puno pomoglo ni osnivanje Prve bosanskohercegovačke brigade, vojne formacije s hrvatskim nacionalnim predznakom.
Dio političke taktike KPJ bilo je pridobijanje muslimanskih masa na svoju stranu i provođenje ideološko-političke ideje “bratstva” i zajedničke oružane borbe”. No, prema riječima povjesničara Envera Redžića, među najuglednijim muslimanskim ljudima, u vrijeme ratne neizvjesnosti vladalo je mišljenje da je najbolje ostati pri nedefiniranom stavu kako bi se moglo “prikloniti i jednom i drugom” kamp”. Upravo s nagovještajem ratnog ishoda, od jeseni 1943. godine, počinje masovni odlazak Muslimana u partizane. Slikovita paradigma je domobranski pukovnik Sulejman Filipović, koji se uključio u NOP nedugo nakon oslobođenja Tuzle. Iako je do jeseni 1943. bio na čelu regularnih oružanih snaga NDH, kao vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a sudjelovao je u konstituiranju “pobratimljene” federalne BiH i federalne Jugoslavije, a formiranjem prve Vlade Demokratske Federativne Jugoslavije u ožujku 1945. povjeren mu je odjel Ministarstva šumarstva. Pri zapošljavanju dojučerašnjeg neprijateljskog oficira na tako visoku državnu dužnost KPJ se prvenstveno rukovodila političkim pragmatizmom i nuždom, što je, prema nekim izvorima, bio Filipovićev motiv za “promjenu uniforme”.
TOKARENJE
Provođenje spomenute taktike KPJ, međutim, vrlo brzo pokazalo je pravi stav pojedinih muslimanskih prvaka. Iako im je nakon vrlo kratkog vremena provedenog u partizanima omogućeno sudjelovanje u radu i obnašanje visokih dužnosti u konstitutivnim tijelima nove države, ponovno su se okrenuli protiv politike KPJ i otuđili muslimansko stanovništvo od NOP-a. Muhamed Sudžuka, ratni fojnički kompromitirani podžupan, nakon samo nešto više od mjesec dana provedenih u redovima NOP-a izabran je za vijećnika ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, a za člana Prezidija, odnosno Predsjedništva oba ova visoka tijela. Osim toga, bavio se i propagandom promoviranja “pobratimljene” federalne BiH, ali ga to nije spriječilo da se, kako stoji u dokumentima ZAVNOBiH-a, ponovno poveže s “neprijateljskim elementom”.
Rasim Kršlak, bivši djelatnik ustaške države u Vlasenici, biran je u Okružni narodnooslobodilački odbor, a kasnije i za člana ZAVNOBiH-a, ali je nakon sudjelovanja na drugom zasjedanju ovog tijela, vođen oportunističkim prilagođavanjem situaciji, ponovno se priklonio ustašama i postao “kotarski načelnik” u Bihaću.
Komandant autonomaške muslimanske legije Ismet Bektašević pristupio je NOP-u sredinom oktobra 1943. Odmah je izabran za vijećnika ZAVNOBiH-a i člana njegovog Predsjedništva, a kasnije i za člana AVNOJ-a. Nakon sudjelovanja u konstituiranju Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice, već u prosincu 1943. ponovno je “promijenio stranu” i obnovio suradnju s “okupatorom i ustašama”. Kao njihov suradnik partizani su ga 1945. osudili i strijeljali.
Iako je na najvažnijim mjestima i u dokumentima iz političke nužde apostrofirana “zajednička oružana borba”, očito je da to nije bila opća karakteristika partizanskog pokreta, a stvarno stanje ozbiljno je problematiziralo temeljno načelo “bratimljenja”, ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a BiH. Proširivanje i uravnoteženje “borbenog jedinstva” naroda Bosne i Hercegovine i dalje je bio jedan od glavnih političkih problema KPJ. I za govornicom Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a čula su se otvorena mišljenja pojedinih istaknutih vijećnika, poput Rodoljuba Čolakovića i Hamdije Ćemerlića, da je aktivno sudjelovanje Hrvata i Muslimana u narodnooslobodilačkoj borbi još dosta slabo.
PUCEROVO IZVJEŠĆE
Na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a, krajem lipnja i početkom srpnja 1944. godine, potvrđena je državnost BiH u okviru Demokratske Federativne Jugoslavije. Iako je takva odluka bila isključivo volja KPJ, demagoški je zaključeno da je Bosna i Hercegovina postala federalna jedinica, ravnopravna ostatku Jugoslavije, na temelju prava na “samoopredjeljenje i volje svojih naroda” .
Osim toga, na ovoj sjednici bilo je riječi o karakteru narodnooslobodilačke borbe i karakteru uspostavljene BiH. državnost. S tim u vezi Đuro Pucar Stari bio je u središtu pažnje. Ovaj međuratni član KPJ, revolucionar i prvoborac, Srbin iz Bosanskog Grahova, pročitao je svoj izvještaj u kojem je, između ostalog, pisalo: da srpski narod u BiH nosi najveće terete rata i prednjače u borbi protiv okupatora; da je u godinama borbe “obrazovao i podizao svoju demokratsku svijest” i da je pružio bratsku ruku i oružanu zaštitu Muslimanima i Hrvatima; da je srpski narod ne samo nosilac bratstva i jedinstva, nego i da prednjači u “izgradnji državnosti BiH”, te da muslimanske i hrvatske mase trebaju biti svjesne takve uloge srpskog naroda. Pucarev izvještaj bio je još jedan “glas” iz redova same stranke koji je potvrdio problematičnost “oružanog bratstva” u BiH. ljudi. Taj problem nije prevladan sve do kraja rata, čime je kompromitirana odluka o uspostavi Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice Jugoslavije, donesena na tom principu. Prema internacionalističkoj viziji komunista, ona je bila konstituirana kao srpska, hrvatska i muslimanska, dok je “zajednička oružana borba” bila dominantno srpska, što ju je od samog početka opterećivalo teretom proturječja.
dr Draženko Đurović, Filozofski fakultet u Istočnom Sarajevu