Za europarlamentarku Zdravku Bušić u politici i životu nema kompromisa o pitanjima načela. Zbog tih načela, prekinula je znanstvenu karijeru u Sjedinjenim Američkim Državama i došla u Hrvatsku na počecima borbe za neovisnost. Jednako je ustrajna i principijelna i po pitanjima koja se tiču proširenja Unije te položaja Hrvata u BiH budući da je korijenski vezana uz ovo područje.
Iako u Hrvatskoj SDP i HDZ vode određene političke ratove, u Europskom parlamentu dijelite gotovo identična stajališta o Hrvatima u BiH. Koliko je to značajno za vaš angažman i rad?
Ne bih se složila s pretpostavkom koja je naznačena u pitanju. Navest ću jedan primjer. HDZ je u Strasbourgu 9. listopada 2013. načinio što je bilo potrebno da se dobije izjava Štefana Fuelea, povjerenika za proširenje u Europskoj komisiji, uoči njegova sastanka u Bruxellesu s čelnicima političkih stranaka iz BiH. Zastupnici SDP-a odbili su potpisati tu izjavu. Naravno, svaka potpora za uspostavu jednakopravnosti hrvatskoga naroda u BiH s drugim konstitutivnim narodima svakako je dobrodošla. Naime, ovdje se ne radi samo o potpori jednom ugroženom narodu, nego je riječ o temeljnom načelu europske politike koja se još od Francuske revolucije temelji ne samo na jednakopravnosti svakoga čovjeka pojedinca nego i svake skupine. Kako u BiH postoje tri konstitutivna naroda, što znači da njezina politička održivost počiva na zajednici triju naroda, onda je onima koji se zalažu za održivu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu primarna obveza izboriti se za takav njezin ustroj. Povijesno iskustvo pokazuje kako je federalizam za višenacionalne države najbolje rješenje. U protivnom, moglo bi se lako dogoditi da iz BiH ubrzo nestane većina Hrvata, što bi onda stvorilo preduvjete za podjelu te države između Srba i Bošnjaka, odnosno muslimana. To nije interes Europske unije, a ni političkih grupacija u Europskom parlamentu. Što se, pak, tiče suradnje s SDP-om, kad su u pitanju opća načela, ponavljam kako je ona dobrodošla, pa ih i ovim putem pozivam da nam se pridruže u još snažnijem zauzimanju za pomoć i izgradnju europske BiH u kojoj će svi njezini stanovnici, kao i pripadnici konstitutivnih naroda biti jednakopravni.
Sjedinjene Američke Države najavljuju angažiranje zbog neuspješnih reformi i zastoja u BiH. Kako gledate na te najave?
Danas je poznato da je posebnim zauzimanjem diplomacije Velike Britanije sačuvana Republika Srpska, dok je drugi entitet, muslimansko-hrvatska federacija, djelo američke diplomacije, koja je računala da će istovjetno etničko podrijetlo bosanskohercegovačkih muslimana i Hrvata dugoročno stvoriti jednu naciju. Zato je Daytonskim sporazumom i bila predviđena uspostava posebnih odnosa muslimansko-hrvatske federacije s Republikom Hrvatskom. Mnogi europski povjerenici, što iz neznanja, a opet što iz inercije nisu dovoljno razumjeli odnose u BiH, ali ni duh Daytonskog sporazuma, pa su tijekom godina, linijom manjeg otpora, muslimanskoj većini u Federaciji omogućivali preglasavanje Hrvata, što je dovelo do razbuktavanja unutarnjeg političkog sukoba između muslimana i Hrvata, dok je Republika Srpska, inače tijekom rata etnički očišćena od Hrvata i muslimana, politički i gospodarski sve više postajala autonomna cjelina. Ne mogu se oteti dojmu da je današnja BiH rezultat loše vođene međunarodne politike i smatram da unutarnja politička pitanja Bosne i Hercegovine moraju rješavati bosanskohercegovački političari koji, naravno, imaju neosporan legitimitet u narodu. Ne treba zatvarati oči pred činjenicom da je demokracija u BiH nekoliko puta suspendirana oktroiranim odlukama visokoga predstavništva. Domaći političari, i kada bi bili blizu dogovora, morali su odustati zbog pritiska izvana. Nemam ništa protiv dobronamjernog pomaganja Bosni i Hercegovini na njezinu tranzicijskom putu prema demokraciji, ali kako dostići demokratske standarde kada izvanjske snage izravno priječe legitimno izabrane predstavnike naroda? Znači da se svjesno opstruiraju osnovna načela demokracije – pravo na biranje vlastitoga predstavnika i pravo da se bude biran. Američka politika, pa vjerojatno i jedan dio europske politike, pribojavaju se samostalne islamske državice u središtu Europe, no eventualnim nestankom Hrvata iz BiH cijela bi se Federacija pretvorila u islamsku državu, što bi vodilo do rastrojavanja Federacije i Republike Srpske, kako to vrlo često ističe šef Republike Srpske Milorad Dodik. On se pribojava bošnjačkog unitarizma i centralizacije BiH, što neizbježno vodi novom sukobu i destabilizaciji cijeloga područja. S druge strane, američka politika uzet će u obzir, vjerojatno, i sve snažniju nazočnost ruskoga kapitala u Republici Srpskoj koja je izravno posebnim odnosima povezana sa Srbijom i čije vodstvo otvoreno poručuje kako ne želi ući u NATO savez. Uostalom, koliko znam, Srbija je kao promatrač članica tzv. Euroazijske unije koju predvodi Rusija. Ne mislim da se politička pitanja uvijek mogu preslikavati, no slučaj Ukrajine i njezine rascijepljenosti može biti dovoljno poučan za američku strategiju i na ovom području.
Kako komentirate izvješće o napretku Bosne i Hercegovine za 2013. koje je sastavila Doris Pack?
Manje-više očekivala sam ovakvo izvješće, s obzirom da poznajem političko stanje u Bosni i Hercegovini, ali i pedantnost i zauzetost za europske vrijednosti kolegice Pack. Mogu reći kako mi je drago što je većina u Odboru za vanjske poslove Europskoga parlamenta prihvatila amandman izvjestiteljice Doris Pack koji Bosnu i Hercegovinu vidi uređenu na načelu federalizma. Bitno je naglasiti da je ovo velika stvar za BiH jer je Europska unija utvrdila okvir koji se mora postići kako bi se nastavili daljnji pregovori. U taj okvir sasvim sigurno ne spadaju unitarističke težnje određenih političkih struja unutar BiH.
Što mislite koji put vodi k rješenju hrvatskoga pitanja u BiH?
Jedini put je puna ustavna i institucionalna jednakopravnost Hrvata s ostalim konstitutivnim narodima i svim građanima BiH. Naime, današnji ustavno-politički ustroj BiH nije u stanju zaštititi poziciju malobrojnijega naroda, kao i građana BiH koji se ne izjašnjavaju pripadnicima jednoga od tih triju konstitutivnih naroda. Nužan je preustroj, ali samo s reformom Ustava koja će zajamčiti punu jednakopravnost triju naroda i svih građana Bosne i Hercegovine. Također je potrebna nova upravno-teritorijalna organizacija zasnovana na dvjema, ili na više federalnih jedinica od kojih najmanje jedna mora biti s hrvatskom većinom.
Je li to treći entitet?
Nekako mi se čini da je najbolji prijedlog onaj kojim se nudi preustroj Federacije na dvije federalne jedinice, čime bi se smanjili troškovi financiranja teritorijalnoga i političkog ustroja za oko 80%. Jednakopravnost se može postići formiranjem jedne većinski bošnjačke i druge većinski hrvatske federalne jedinice. Svaka bi jedinica mogla biti u teritorijalnom diskontinuitetu, a unutar svake ustavnim zakonom ili izbornim zakonom jednostavno je riješiti pitanje zaštite i jednakopravnosti manjina, sadržanih u ‘Sejdić – Finci’ zahtjevu. Takav pristup ustroju onemogućuje majorizaciju većinskoga naroda, a mehanizmima unutar federalnih jedinica štitila bi se manjinska prava. Kako bi obje federalne jedinice imale teritorijalni diskontinuitet, on bi sam po sebi učvršćivao državno zajedništvo, a viša, odnosno savezna razina vlasti, zastupala bi cijelu Federaciju, odnosno saveznu državu BiH.
Vodeće hrvatske stranke, dva HDZ-a, prepiru se oko raspodjele fotelja najavljujući veći raskol i unutar Hrvatskoga narodnog sabora (HNS). Što je vaša poruka njima?
Moram priznati da me žalosti trenutno stanje i nadam se da će svi politički akteri shvatiti povijesnu odgovornost sadašnjega trenutka te da će svoje sebične i partikularne interese ostaviti sa strane, a da će važnost zajedništva svih Hrvata prepoznati kao najčvršći temelj na kojem moraju graditi svoju budućnost. HNS je ozbiljna institucija unutar koje Hrvati traže zaštitu vitalnih nacionalnih interesa. Osuđujem svaki pokušaj rascjepkavanja HNS-a. Moram reći da je moja velika želja da dva HDZ-a ponovno postanu jedinstvena stranka, jer dodatno rastakati malobrojno hrvatsko biračko tijelo u BiH nije samo razorno nego i pogubno. No, s druge strane, kad bi se novim političko-teritorijalnim ustrojstvom uspostavili federativni odnosi na teritorijalnom načelu, u svim bi federalnim jedinicama došlo do opadanja okupljanja na samo nacionalnim temeljima, što je preduvjet za razvoj pravoga demokratskog političkog života, koji bi vodio ustrojavanju svjetonazornih stranaka. Takvim strankama onda, uostalom kao i unutar Europske unije, ne bi bilo strano koaliranje na višim razinama vlasti.
Kako gledate na inicijativu prema kojoj bi hrvatske stranke trebale zajedno nastupiti na općim izborima 2014. u sklopu Hrvatskoga narodnog sabora? Koliko bi taj nastup bio značajan za rješavanje hrvatskoga pitanja?
Zar posljednji općinski izbori u Bosni i Hercegovini nisu bili najbolja opomena? Zbog podjele Hrvati su izgubili više općina u središnjoj Bosni i Posavini. Za mene dvojbe nema: samo zajednički nastup unutar HNS-a Hrvatima može donijeti bolju budućnost. Za vlast u Zagrebu sugovornik s Hrvatima u BiH postao je HNS. Međunarodna zajednica također prepoznaje Hrvatski narodni sabor kao izraz legitimne hrvatske političke volje. To političko jedinstvo Hrvata posebno je važno zbog predstojećih ustavnih promjena i reformi kroz koje mogu popraviti svoj položaj, što je i sastavni dio puta Bosne i Hercegovine prema Europskoj uniji. Samo zajednički nastup osigurat će Hrvatima bolji izborni uspjeh, jače pregovaračke pozicije i, u konačnici, veći politički utjecaj koji im i pripada kao konstitutivnom narodu.
Kako komentirate ponašanje bošnjačkih stranaka u pogledu presude ‘Sejdić – Finci’?
Zabrinuta sam zbog njihove retorike. Nadam se da će presudu razumjeti kao poruku da Europa neće dopustiti kršenje ljudskih i političkih prava, kako Hrvata tako i svih ostalih naroda. Nadam se da će se uspjeti pronaći kompromis koji će zadovoljiti sve strane. Presuda ‘Sejdić – Finci’ ključna je za Bosnu i Hercegovinu jer ona sada mora Ustavom zajamčiti jednakopravnost svima, tako da se više nikada ne dogodi slučaj ‘Komšić’, ‘Sejdić-Finci’ i sl. S druge strane, stječe se dojam kako jedan dio bošnjačke elite namjerno ne želi provesti odluke iz presude u slučaju ‘Sejdić-Finci’. Naime, on im kao destruktivna mimikrija može služiti u optuživanju hrvatskih predstavnika za navodnu destrukciju. Hrvati, naravno, nemaju ništa protiv manjinske jednakopravnosti jer se i sami, unatoč, jasno definiranim daytonskim pravilima nalaze u sličnom položaju. Ponavljam da se presuda iz slučaja ‘Sejdić – Finci’, ali i provjera njezine provedivosti, najbolje može testirati u svakoj pojedinoj nacionalnoj federalnoj jedinici nakon novoga ustrojstva BiH.
Jeste li zadovoljni odnosom službenoga Zagreba prema Hrvatima u BiH, može li se više?
Ja kažem da uvijek može više i bolje. Službeni Zagreb bi se trebao prestati ponašati ‘službeno’ prema Hrvatima u BiH. Hrvati u BiH su integralni dio hrvatskoga naroda i Hrvatska im je matična domovina. Kad se u Hrvatskoj govori o bh. Hrvatima, uvijek se govori o nekoj pomoći koju Hrvatska daje ili ne daje tamošnjim Hrvatima. Međutim, istina ide u obrnutom smjeru. Hrvati u BiH ne samo da su trajno demografski jačali Hrvatsku nego su joj uvijek bili najjači oslonac. Uzmimo samo primjer Domovinskoga rata. Hrvati u BiH imaju veliki potencijal, kao što i dijaspora ima potencijal koji, na žalost, za Hrvatsku nije iskorišten. No, Hrvatska s obzirom na svoj geopolitički položaj, bez obzira tko u njoj bio na vlasti, ako želi imati stabilno okruženje, trebala bi se zauzimati i za stabilnu BiH, a stabilna BiH može postati tek onda kad njezina sva tri naroda budu zadovoljna svojim statusom. Uostalom, Hrvatska i BiH čine i svojevrsnu zemljopisnu cjelinu. Pa nije li kraće iz Osijeka doći u Split, Makarsku i Dubrovnik preko BiH, ili pak tamo ići obilazno, preko Zagreba!?
wpDiscuz