"Farmaceuti žele proizvoditi samo lijekove o kojima ćete postati ovisni"

− Rodio sam se u Haifi 1947. godine, nekoliko mjeseci prije nego što je Izrael postao samostalna država. Moj je otac došao u Palestinu kao desetogodišnji dječak iz poljskoga gradića Ciechanowieca, po kojemu smo kao obitelj dobili prezime. Nedavno sam posjetio Poljsku i na sveučilištima u Varšavi i Lodzu dobio počasne doktorate, čime su mi pokazali koliko cijene moj znanstveni rad i koliko su im važni moji korijeni. Inače, moj je otac već kao mladić naučio šest jezika. Trudio se da moj brat i ja dobijemo najbolje moguće obrazovanje, a kako smo kod kuće imali golemu knjižnicu, učenje je za nas od malih nogu bilo užitak i izazov. Već od ranog djetinjstva zainteresirao sam se za biologiju. Počeo sam s cvijećem, koje sam držao između stranica Talmuda. Taj istraživački duh nikad me nije napuštao, tako da sam uvijek kod kuće radio eksperimente. Zanimale su me prirodne znanosti i na koncu sam se odlučio za studij medicine − otkriva nobelovac, te ističe da se liječnički poziv iznimno cijeni u židovskim obiteljima, što je slikovito opisao kazavši da je san svake majke da joj dijete bude liječnik.
Želeći otkriti mehanizme nastanka bolesti, usmjerio se na istraživački rad u području biokemije. Proveo je tri, kako kaže, predivne godine, od 1981. do 1984., na Massachusetts Instituteu of Technology (MIT) u SAD-u, u laboratoriju za biologiju, gdje je nastavio istraživanje uloge ubiquitina, za koje je 2004. godine dobio Nobelovu nagradu.
Budućnost medicine ide prema personalizaciji, što bi značilo da će se svakog bolesnika podvrgnuti analizi svih njegovih gena i na temelju toga određivati terapija, što bi trebalo i povećati stupanj izlječenja od različitih bolesti. Hoće li nam analiza genoma, koji je nositelj svih aktivnosti u organizmu, uskoro omogućiti predviđanje bolesti?
− Personalizirana medicina već se prakticira, u nekim medicinskim granama više, u nekima manje. To praktički znači da u razvijenim zemljama danas možemo točno dijagnosticirati i potom određenim lijekom precizno “gađati” bolesno tkivo. Tako se već liječe neke kardiovaskularne i maligne bolesti, dok kod neurodegenerativnih, primjerice Alzheimerove i sličnih, to ide nešto sporije jer su im i uzroci složeniji, no svakako sam optimističan. Činjenica je da znanost stalno ide naprijed i tehnološki je uvijek ispred onoga što društvo može financirati. Danas imamo situaciju da su pacijenti preko interneta sve bolje obaviješteni i participiraju u donošenju odluka o svome liječenju.

Kritični ste prema farmaceutskoj industriji koja, primjerice, nije zainteresirana za istraživanja novih antibiotika?
− Farmaceutska je industrija u privatnim rukama i vodi se isključivo profitom. Nisu zainteresirani za istraživanje novih antibiotika jer je to skup i dugotrajan proces koji ne donosi brzu zaradu. Farmaceutska industrija proizvodi lijekove koje ćete, kad ih počnete uzimati, koristiti do kraja života, kao što je to slučaj sa statinima, a ne zanima ih proizvodnja lijekova potrebnih afričkom stanovništvu jer su to siromašne zemlje koje ih neće moći platiti, kao ni proizvodnja antibiotika koji se kratkoročno uzimaju. Mislim da bi dio farmaceutske industrije trebao biti pod brigom društva, a ne isključivo u privatnim rukama.
Dolazite iz zemlje koja je poznata po velikim ulaganjima u znanost i obrazovanje. Možete li opisati kako to funkcionira? 
− Budući da Izrael nema velikih prirodnih resursa, ulaže golema sredstva u znanost i obrazovanje. Teško je procijeniti koliki je to udio u BDP-u, a iznosi između 2,5 i 5 posto. (Hrvatska izdvaja 0,8 posto, op.a.). Cijeli sustav, od vrtića, preko škola i fakulteta, posložen je u logičnu vezu koja ima cilj učiniti ljude sretnima, a to smo postigli zbog toga što su osnivači Države Izrael bili vrhunski intelektualci koji su imali viziju budućnosti i osmislili su taj sustav u kojem su ljudi najveća vrijednost.
Kao ilustracija inventivnosti Izraelaca zanimljiv je primjer Gavriela Idana, znanstvenika koji je specijaliziran za rakete u tvrtki “Rafael”, jednoj od glavnih ustanova za razvoj naoružanja za izraelsku vojsku. Idan je radio na sofisticiranim elektrooptičkim uređajima koji su omogućavali raketi da “vidi” svoj cilj. Na prvi pogled teško bi je se moglo dovesti u vezu s medicinskom primjenom, no Idan je došao na ideju da najnoviju minijaturiziranu tehnologiju u raketi ugradi u kapsulu pomoću koje bi se snimala unutrašnjost ljudskog tijela.

Naša novinarka sa znanstvenicima

Mnogi skeptici tvrdili su da je nemoguće u jednu malu kapsulu, koja se na početku pretrage proguta, smjestiti kameru za snimanje, transmiter, svjetlo i izvor napajanja. Idan je bio uporan te je izveo jednostavan pokus tako što je prototip kapsule testirao na kokošima. Rezultat toga je osnivanje tvrtke “Given Imagine”, koja je počela proizvoditi kapsule s ugrađenim kamerama (PillCams). Godine 2001. ta je kompanija dospjela na Wall Street, 2004. je prodala 100.000 tih kapsula, da bi 2007. na početku godine promet bio 500.000 kapsula, a na koncu godine 700.000. Tako ugrađena kamera prenosi 18 fotografija na sekundu satima registrirajući unutrašnjost probavnog sustava.
Treba naglasiti da snimku liječnik kontrolira u realnom vremenu u istom prostoru gdje se obavlja pretraga, ali može se prenijeti i na bilo koju točku globusa. Neke su svjetske kompanije kopirale taj uređaj budući da je potražnja za njim ogromna, a prema statističkim podacima, samo u SAD-u obavi se 30 milijuna pretraga zbog problema probavnog sustava, te je moguće zamisliti koliko je važna njegova primjena.

U jednoj knjizi o razvoju napredne tehnologije u Izraelu autor navodi da je temelj razvoja znanosti, uz ostalo, i ozbiljnost i marljivost izraelskih studenata koji su već prije studija upoznali težak vojnički život pa su zbog toga postali životno zreliji i motiviraniji za učenje. U Izraelu, naime, nema vječnih studenata. Možete li reći nešto iz vlastitog iskustva?
− Rat je, uza svoje tragične posljedice, i pokretač razvoja. Mladi ljudi s ponosom odlaze na služenje vojnog roka, često prije studija s 22 godine. Neki od njih tada su već oženjeni i imaju djecu, što je snažan motivirajući faktor za učenje. Kod vojnika se razvija osjećaj odgovornosti, fokusirani su na to da budu oprezni i da stalno uče nove vještine. Dobar je primjer Tehnološko sveučilište u Haifi, koje ima vrhunski Medicinski fakultet poznat diljem svijeta. Na njega se upisuju mladi ljudi koji su već završili fiziku i tehnologiju, mnogi u vojsci, i njima se omogućuje da preskoče prve dvije godine na kojima se uče osnovni predmeti. Prolaze kratki kurikulum iz medicine i odmah se upisuju na treću godinu. Oni neće biti klinički liječnici, nego stručnjaci za unaprjeđenje medicinske tehnologije, tako da za četiri do pet godina dobijemo tehnološkog i medicinskog stručnjaka koji ima vrhunsko znanje kojemu je teško konkurirati.
Slažete li se s analitičarom koji kaže da, kad jedan izraelski poduzetnik ima dobru ideju, on će je početi realizirati već ovog tjedna? 
− Da, u pravu je. U jednom ste tekstu kazali da je služba u izraelskoj vojsci uvijek bila smatrana integralnim dijelom života u Izraelu, te ulazna karta u izraelsko društvo koja pojedincu daje osjećaj da sudjeluje u zaštiti zemlje i njezinih stanovnika, kao i da život u vojsci omogućuje da se stvore duboka, istinska i trajna prijateljstva.

Možete li nešto reći o iskustvu u vojsci, u kojoj ste proveli tri godine? 
− Prvo vrijeme proveo sam u mornarici kao liječnik na raketnoj topovnjači. Iz tog vremena imam jedno zanimljivo iskustvo. Naime, bio sam u sastavu posade raketne topovnjače “Reshef” kao liječnik, neposredno nakon Yom-Kippurskog rata, kad smo dobili naredbu da brodom otplovimo iz naše baze na Sredozemlju u Crveno more. Ne treba spominjati da su odnosi s Egiptom bili napeti, a Sueski kanal blokiran za plovidbu potopljenim brodovima iz šestodnevnog rata 1967. godine. Jedini mogući put do naše luke Eilat u Akapskom zaljevu, u Crvenom moru, vodio je preko cijelog Sredozemlja, kroz Gibraltarska vrata te oko cijele Afrike do Crvenog mora.
To je putovanje bilo komplicirano i riskantno jer smo dio puta plovili uz obale neprijateljskih zemalja, tisućama milja udaljeni od kuće i nedostupni za zračnu potporu naših aviona. Budući da je postojala realna mogućnost da će u eventualnom sukobu doći do ranjavanja, bio sam svjestan svojih ograničenja, kako osobnih zbog nedostatka iskustva, tako i tehničkih u slučaju potrebe za većim kirurškim zahvatima. Na svu sreću, taj se pothvat dobro završio, i a preostalo vrijeme od tri godine vojne službe zbog svojih sam afiniteta proveo u jedinici za istraživanje i razvoj medicinske službe izraelske vojske, radeći na razvoju širokog spektra sofisticiranih sredstava namijenjenih vojnicima na bojištu.
Mogu zaključiti da su stečena iskustva u vojnoj službi bila moja najbolja škola za stvarni život znanstvenika. Tih godina, 1975., upoznao sam današnju suprugu Menuchu, liječnicu koja je diplomirala na Medicinskom fakultetu u Tel Avivu, o