Dijalog BiH2.0 donosi kompletan prijevod Ashdownovog govora koji bolno potvrđuje da je Bosna i Hercegovina već sada potpuno propala zemlja, za čiji spas je potrebno puno više od onoga što nudi međunarodna zajednica…
Lord Paddy Ashdown bio je visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu i specijalni predstavnik Evropske Unije u BiH od 27.maja 2002. do 31.januara 2006. godine. Kao iznimno dobar poznavalac prilika u ovoj haotičnoj državi, on je na nedavno održanoj konferenciji SEESOX (South East European Studies at Oxford) i pratećem seminaru naslovljenom „Novo međunarodno promišljanje“ iznio razarajuću analizu neučinkovitosti međunarodne zajednice u BiH tokom dvije decenije pogrešnih pokušaja da ovdje načini funkcionalnu zemlju.
Hvala vam što ste me danas pozvali…
Oprostite mi ako, u onom što kažem, budem dosta otvoren. Ali sam sve više zabrinut zbog Bosne i Hercegovine a u teškim vremenima treba biti iskren.
Pročitao sam zaključke sa SEESOX konferencije. Slažem se s nekim od njih, ali bojim se ne sa svima.
Naziv vašeg seminara je “Novo međunarodno promišljanje”. Ali u Bosni se ne traži novo promišljanje nego nova volja i obnovljena odluka da se insistira na reformi u zemlji, umjesto zadovoljstva sa zastojem – ili nečim što je tome veoma blizu.
Nisu ideje nedostajale međunarodnoj zajednici ovih posljednjih 10 godina, otkako je Bosna počela da nazaduje. To je politička volja, koordinacija i sposobnost da se zajednički i efikasno koriste poluge koje imamo.
Kad sam radio u OHR-u, imali smo poslovicu: “Ako nisi spreman da ubiješ zmaja, ne možeš spasiti djevu!”
Zmaj u BiH predstavlja nefunkcionalnu državu – i one koji, 20 godina poslije Dejtona, i dalje koriste tu nefunkcionalnost da povedu zemlju ka podjeli.
Zbog nefunkcionalnosti Bosna je toliko opterećena mnogostrukim nivoima politike i političara da ne može naći novac kako bi obezbijedila svojim građanima ono što im treba.
• Poslove;
• Sigurno okruženje;
• Vladavinu prava;
• Pristojnu zdravstvenu zaštitu;
• Moderno obrazovanje.
I kako je obezbjeđenje tih stvari jedini način da se stvori privrženost državi, to što politika Bosne i oni privrženi ostaju u blatu etničke podjele i zavisnosti, ponekad je podržano opasnim apelima na vjerski antagonizam.
Kad sam radio u OHR-u, imali smo poslovicu: “Ako nisi spreman da ubiješ zmaja, ne možeš spasiti djevu!”
Zbog nefunkcionalnosti Bosna ne može osigurati jedinu budućnost koja će joj dati sigurnost i prosperitet – budućnost kao punopravna članica EU i NATO.
Pa zašto, onda, stalno bježimo od toga da se prihvatimo bosanskog zmaja nefunkcionalne države i umjesto toga tražimo sve više razrađenih načina da se zvijer odvrati sa manjim ponudama – kao ekonomska reforma – u nadi da neće primijetiti šta radimo?
Ovo ne znači da ekonomska reforma nije potrebna. Naravno da jeste. Ali radije treba istaći da, iako je ekonomska reforma potrebna, to nije dovoljno – osim ako je dio toga – a ne zamjena – za funkcionalnu reformu. Ako toga nema, svaka ekonomska reforma će neizbježno biti srušena – kao toliko puta u prošlosti – od strane onih kojima je u interesu da zadrže status quo, jer na taj način čuvaju svoju moć i pune svoje džepove.
Čak i kad dođe do paketa ekonomskih reformi o čemu se sada diskutuje, Evropa je podijeljena. Na jednoj strani neke države svjesno žele da zatvore ekonomsku reformu u uslovljenost IMF-a. Druge bježe od ovog zbog mogućeg rizika većih nereda, socijalnog kolapsa i političkog pomjeranja – pretpostavljam na osnovu toga da je jedna Grčka više nego dovoljna.
Treba da nas podsjetim da poslije više od decenije stvarnog napretka prema državotvornosti i stabilnosti, Bosna je počela da nazaduje prije skoro 10 godina. I sada gazi sve većom brzinom prema raskidu ili sumnjivom statusu da bude najdublja i najupornija crna rupa u Evropi.
Treba da nas podsjetim da se ovo događa u zemlji u kojoj EU ima više instrumenata poluge nego i u jednoj drugoj na svijetu – opširan program pomoći; tešku misiju; program velike policijske reforme; EUFOR; značajnu snagu poluge na akcije susjednih zemalja; specijalnog predstavnika EU i pristup visokom predstavniku koji još uvijek ima dejtonske ovlasti.
Svaka ekonomska reforma će neizbježno biti srušena – kao toliko puta u prošlosti – od strane onih kojima je u interesu da zadrže status quo, jer na taj način čuvaju svoju moć i pune svoje džepove
To ne znači da mi nemamo polugu da zaustavimo nazadovanje Bosne. Mi nismo, ovih posljednjih deset godina, našli volju da to iskoristimo.
Treba da nas podsjetim i sljedeće, da uprkos snažnim saopštenjima poslije prošlogodišnjih izbora da će međunarodna zajednica ovaj put insistirati da stvari budu drukčije, one uopšte nisu drukčije.
I pet mjeseci nakon izbora vlada je i dalje nefunkcionalna i na federalnom i na državnom nivou.
U međuvremenu su nam otišla tri duga mučna mjeseca teškog pritiska da se napokon uspije u pregovorima za bosanski potpis na komadu papira.
Možda će to i uspjeti. Zaista se tako nadam.
Ali nemojte zadržati dah… Istorija je posljednjih deset godina posuta komadima papira koji su nuđeni sa jednakom nadom i fanfarama, ali koji su završili u smeću zbog nedostatka međunarodne volje da učini da dobiju na značaju.
Treba da nas podsjetim da efekti zastoja koji su zgrabili Bosnu ove posljednje decenije nisu ograničeni samo na Bosnu.
Prošle subote u Beogradu održan je veliki skup u prisustvu patrijarha i srbijanskog predsjednika da proslave osnivanje ne Bosne, nego Republike Srpske.
Uprkos snažnim saopštenjima poslije prošlogodišnjih izbora da će međunarodna zajednica ovaj put insistirati da stvari budu drukčije, one uopšte nisu drukčije
U Zagrebu predsjednik hrvatskog HDZ-a izrazio je podršku obnovljenim pozivima bosanskih Hrvata za treći entitet.
Na Bliskom istoku sada je 330 mladića iz Bosne u Siriji i Iraku pod parolom ISIS, i to iz zemlje sa manje od četiri miliona stanovnika, veličine Velsa.
I, naravno, Moskva nastavlja da igra ukrajinsku podvalu sa bosanskom nestabilnošću gdje god može.
Tokom 1990-ih svijet je morao da nauči bolnu i krvavu lekciju da ignorisanje nestabilnosti u Bosni može imati regionalne, čak globalne posljedice. Da li zaista moramo to da naučimo iznova, četvrt vijeka poslije?
Žao mi je što sam tako grub.
Ali bojim se da je tokom ovih posljednjih deset godina međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini bila zaključana u neku vrstu diplomatskog valcera iz Dana mrmota. Upadamo u isti stari ples zajedno, u pratnji istih starih riječi nade i odlučnosti, samo da bi se našli opet na istom starom mjestu, za koje onda izjavimo da je to nešto sasvim novo.
Mi stalno – i sada izgleda da ćemo iznova – zamjenjujemo ubijanje zmaja nefunkcionalnosti Bosne ponudama niza različitih reformi malih razmjera, u uzaludnoj nadi da, dok zvijer gleda u drugom pravcu, možemo uskočiti i spasiti djevu za njenu pravu sudbinu – brak u EU i NATO.
To se nije desilo. I neće se desiti.
Sada neki čak predlažu da, ustvari, to ne mora uopšte da se desi. Biće dovoljno dobro za nas da se samo pretvaramo da se dešava. Onda će nekim trikom Brisela, nereformisana Bosna tiho skliznuti u status kandidata.
Zamjenjujemo ubijanje zmaja nefunkcionalnosti Bosne ponudama niza različitih reformi malih razmjera, u uzaludnoj nadi da, dok zvijer gleda u drugom pravcu, možemo uskočiti i spasiti djevu za njenu pravu sudbinu – brak u EU i NATO
To izgleda kao privlačna kratica. Iako znamo da kratice rijetko uspijevaju – kao što smo vidjeli sa drugim zemljama EU.
Ali to nije kratica. To je mit.
Jer iza toga nazirem spremnost nekih zemalja EU da proglase uspjeh pozdravljajući status Bosne kandidata. I onda je ostavljajući tamo – u limbu – zauvijek.
• I dalje crna rupa nefunkcionalnosti i korupcije.
• I dalje upropaštena podjelom i opstrukcijom.
• I dalje izvor regruta za ISIS.
Ali sada napola sigurno stavljena u imaginarnu zemlju na rubu Evrope, gdje može napraviti minimum štete. Mjesto koje mi u međunarodnoj zajednici nikad ne možemo pokrenuti naprijed. I iz kog se nikad ne možemo izvući.
Reinhardt Priebe, izuzetni službenik Evropske unije koji je radio sa mnom kad sam bio visoki predstavnik, znao je reći da Evropa nije samo spoj ideala nego i spoj standarda.
Upravo tako!
A jedan od tih standarda svakako je funkcionalnost. Zar ne postoji minimalni standard funkcionalnosti koji se traži za članstvo u EU?
Naravno da postoji.
Pa zašto i dalje okolišamo oko tog pitanja u Bosni?
Zašto smo poslije tako izuzetnog napretka prema funkcionalnoj bosanskoj državi prvih deset godina, poslije Dejtona, napustili taj trud ovih posljednjih deset godina?
Niko ne govori o centralizovanoj Bosni.
Niko ne govori ni o tome da se treba vratiti bonskim ovlastima da bi se stvari pokrenule – iako ih treba čuvati u slučaju da stvari krenu opasno unazad, jer neki destruktivni elementi traže da se radije podrži podjela nego jedinstvo.
I dalje crna rupa nefunkcionalnosti i korupcije… I dalje upropaštena podjelom i opstrukcijom…. I dalje izvor regruta za ISIS!
Niko ne predlaže ni ukidanje entiteta.
Funkcionalna Bosna će izgledati i biti sličnija visoko decentralizovanoj Belgiji nego centralizovanoj Britaniji.
Ali mora biti funkcionalna – ne može stalno biti talac onih koji žele da propadne.
Ono što je sada traži od međunarodne zajednice – a posebno od Brisela – nije novo promišljanje nego prije nova hrabrost da se suoči sa separatistima i ometačima u Bosni i nova volja da se upotrijebi, na zajednički i koherentan način, ogromna poluga da se pokrenu naprijed stvari koje mi možemo mobilisati, i u zemlji i u regionu.
Ako sam želio da se stvari urade u moje vrijeme u Bosni, nisam se samo obraćao Briselu, nego i Zagrebu i Beogradu. Nikakva politika za Bosnu neće uspjeti ako se ne uklopi unutar cjelokupne politike za region.
Moje drugo ključno iskustvo u Bosni bilo je da ništa ne mogu postići ako međunarodna zajednica oklijeva, okreće glavu od rizika i ako je podijeljena.
Ali ako je ujedinjena i odlučna, ne postoji ništa što se ne može postići.
Prije deset godina, nakon decenije izuzetnog napretka u Bosni, međunarodna zajednica – posebno Brisel – podigli su nogu sa akceleratora i skrenuli pogled sa ceste.
Ono što nam je sada potrebno je promjena uređaja i pravca.
Ili možemo nastaviti dalje kao sada.
Nadajući se da ćemo odvratiti Bosnu od zadatka funkcionalne reforme, ali u stvarnosti odvraćajući sebe.
Nikakva politika za Bosnu neće uspjeti ako se ne uklopi unutar cjelokupne politike za region
Nadajući se boljoj budućnosti, i pored suprotnog iskustva iz prošlosti.
Potapajući centralno pitanje funkcionalnosti jer smo dozvolili lokalnim igračima da nas zastraše i odvrate od toga.
I bacajući se u drugu deceniju u kojoj Bosna tone sve dublje i dublje u crnu rupu, dok mi u Evropi i međunarodna zajednica ostajemo sve dalje i dalje od misije na koju smo stavili ruku prije dvadeset godina. Pomažući Bosni samo prema miru i napretku koji može da ima kao punopravna, funkcionalna i ponosna članica euroatlantskih briselskih institucija.
wpDiscuz