Nije valjda da ćemo mirno otpratiti još jedan mandat otet iz ruku onih kojima pripada? Komšić, taj politički uzurpator, mora biti otjeran – i to ne nasiljem, već metodama građanskog pritiska, kao što je blokada na Bijači.
Pitanje Doma naroda nije samo pitanje političkog sistema – to je pitanje samog suštinskog identiteta naroda, njihovog prava na autonomiju i odlučivanje o vlastitoj sudbini. Dom naroda nije tek jedna institucija u mozaiku bosanskohercegovačkog političkog sustava, on je osnova na kojoj počiva ideja konsenzusa, dogovora i ravnoteže između različitih identiteta u ovoj kompleksnoj državi. On predstavlja mehanizam da se glas svakog naroda čuje i poštuje, mehanizam koji osigurava da većina ne preglasa manjinu, da se kolektivna prava ne pretvore u kolektivne prijetnje.
Komšićev ulazak u Predsjedništvo je jasan udar na taj sistem ravnoteže. On je simbolizacija sile većine nad pravima manjine. Veto, kojeg bi svaki član Predsjedništva trebao imati, ovdje postaje mrtvo slovo na papiru jer veto bez legitimnosti, bez podrške vlastitog naroda, postaje samo maska demokracije. Ta maska, kojom se Komšić prikriva, u svojoj suštini skriva čisto kršenje principa pravde i jednakosti. Veto nije tek instrument za blokiranje odluka, on je pravo na zaštitu – pravo svakog naroda da se usprotivi odluci koja ugrožava njegovu egzistenciju i prava.
Pitanje teritorija, ključna riječ koja je izbrisana iz ustavnih formulacija, zapravo je izbrisala samu ideju izborne jedinice. Time se negira pravo zajednici da bira svog autentičnog predstavnika. Taj teritorij nije samo fizički prostor, to je zajednica, to su ljudi, njihove kuće, njihova povijest i sjećanja. Izbrisati teritorij znači izbrisati sjećanje, znači reći da zajednica ne postoji, da je njen glas nevažan i da njeno pravo da bude predstavljena nema značaj. To je pokušaj da se kroz manipulaciju i tihu promjenu izbriše povijest i prisutnost jednog naroda.
Blokada Bijače nije samo pitanje prometa i logistike. To je simbol otpora, pokazatelj da više nećemo dopuštati da se naši glasovi marginaliziraju, da se naši zahtjevi ignoriraju. Vrijeme je za akciju, vrijeme je da se dignemo i kažemo „dosta“. Ne radi se ovdje samo o političkom otporu, već o filozofskoj potrebi svakog čovjeka da bude slušan i poštovan. Jer domovina nije samo komad zemlje – to su ljudi, zajednice, to je pravo da biramo i budemo birani, da živimo bez osjećaja da smo nečiji taoci.
Vrijeme je da akcija zamijeni kukavičluk. Vrijeme je da se zapitamo – hoćemo li gledati kako nas guraju u zapećak, ili ćemo uzeti sudbinu u svoje ruke i blokirati put nepravdi? Dosta je bilo šutnje. Vrijeme je da se organiziramo, djelujemo i budemo jasni – ovo je naš prostor, naši glasovi i naši zahtjevi, i više ih nećemo tiho predati.
Politička nacija je zajednica građana koja dijeli zajedničke političke vrijednosti, prava i odgovornosti, bez obzira na etničku ili religijsku pripadnost. U situacijama poput ovih, politička nacija djeluje svjesno i organizirano, s ciljem obrane i jačanja institucija koje osiguravaju jednakopravnost svih građana. Aktivno koristi demokratske metode, poput legitimnih protesta i političkih pritisaka, kako bi zaštitila svoja prava i utjecala na procese odlučivanja.
Nasuprot tome, molitvena zajednica se često oslanja na pasivnost i povlačenje u vlastite okvire, stavljajući duhovne vrijednosti i vjerske obrede ispred političkog djelovanja. Takva zajednica ne koristi sve alate koje demokracija nudi za obranu vlastitih interesa. Često se zadržava na molitvi i vjerovanju da će viša sila riješiti probleme, umjesto da se aktivno bori za svoja politička prava. Ova razlika čini ključnu razliku između samosvjesne političke nacije, koja je spremna poduzeti konkretne korake za promjenu, i zajednice koja preferira duhovnu izolaciju, očekujući promjene izvana ili s neba.
Politička nacija izlazi na Bijaču. Molitvena zajednica se moli da sve prođe mirno na biijači.
Politička nacija bit ćemo kada ne bude nikog tko se moii za nas. Jer svi su na Bijači.
wpDiscuz
