Published On: Sri, velj 19th, 2014

‘EU je suučesnik u dugogodišnjem propadanju BiH’

Doktor politologije s bečkog Instituta za političke znanosti Vedran Džihić jedan je od najboljih poznavatelja problema današnje Bosne i Hercegovine. U intervjuu Džihić objašnjava zašto je pobuna počela baš u Tuzli, zbog čega Daytonski sporazum uništava BiH i kakva je odgovornost međunarodne zajednice za aktualno stanje te mogu li pokrenuti plenumi donijeti željene političke promjene

Socijalna pobuna u BiH započela je prosvjedima u Tuzli. Riječ je o industrijskom gradu koji je ostao bez industrije, gradu u kojemu je uvijek vladala ljevica i gradu koji je jedini koliko-toliko sačuvao predratnu multikulturalnost. Jesu li to bili preduvjeti da Tuzla prva konačno eksplodira?

Ovi protesti su mogli da počnu bilo gdje u BiH pošto su jednostavno bili neminovni. Ali mislim da je logično i na dobar način simbolično da su protesti započeli upravo u Tuzli. Tuzla je trostruko paradigmatična za prošlost, sadašnjost i budućnost BiH. Ona je paradigmatična za prošlost BiH (ili barem jednog dijela društva) kao simbol nekada realne mogućnosti bitisanja jednog modernog, multietničnog i otvorenog društva, koje je u zadnje dvije decenije sistematski uništavano i velikim dijelom i uništeno, ali koje nije, kako rado tvrde etno-nacionalisti svih boja, bilo iluzija ili neka vrsta surealnog eksperimenta. Tokom rata i u poslijeratnom periodu se upravo Tuzla najjače i najkonzekventnije opirala matrici etno-nacionalnog, isključivog i primitivno-palanačkog, iako je stjecajem postdejtonskih okolnosti i Tuzla postala grad u jednom iracionalnom državnom sustavu koji jako brzo inficira i njegove najracionalnije dijelove.

Tuzla je s druge strane paradigmatična za sadašnjost BiH. Koliko god je prijeratna Tuzla u ekonomskom i socijalnom smislu bila simbol modernizacijskog uspjeha socijalizma, toliko je poslijeratna Tuzla postala simbol svih iracionalnosti i kontradikcija kapitalističke tržišne ekonomije. Ulazak u tada sveobećavajući navodni raj tržišne privrede, popraćen najbrutalnijim tipom privatizacije i dereguliranja, stvorio je s jedne strane novi sloj bogatih i moćnih, a ostavio s druge strane more obespravljenih, osiromašenih i deziluzioniranih. Tih prema nekim procjenama skoro 100.000 nezaposlenih u Tuzli i okolini su gubitnici takozvane demokratske tranzicije, koja je u BiH pored kriminalnog uvođenja tržišne privrede donijela rat i apsolutnu dominaciju etno-nacionalizma i šovinizma.

I sad dolazimo do finalnog paradigmatičnog momenta Tuzle: umjesto da upravo ti gubitnici tranzicije izgube svaku nadu u demokraciju, oni je revitaliziraju jednim od najdirektnijih načina izražavanja demokratske volje naroda – narodnim plenumima koji su simbol agore, pregovora, razgovora, deliberacije i ravnopravnog grupnog odlučivanja o gorućim pitanjima ne samo za Tuzlu, za Federaciju i BiH, nego i manje-više i za čitavu regiju!

Postavljajući pitanja o političkoj odgovornosti, o socijalnoj pravdi, transparentnosti društva, oblicima sudjelovanja građana u modernom polisu, oni postavljaju ključna pitanja današnjeg vremena. Oni, zajedno sa svim drugim građanima BiH koji ovih dana održavaju plenumu, diskutiraju, ostaju u javnom prostoru govoreći glasno NE dosadašnjem kultiviranom ludilu u BiH, prvi put udišu život u klonulo tijelo demokracije na našim prostorima. Etno-politički lešinari počinju osjećati strah, odnosno kako sam nedavno rekao u jednom intervjuu, strah se seli iz kostiju običnog građanina u kosti onih koji su krivi za gomilanje gnjeva, a to su političke elite u BiH i njihovi krugovi.

Kako komentirate reakcije sarajevskih političara na ovo što se događa? Neki su prosvjednike opisali kao gore od Radovana Karadžića, drugi ih pokušavaju pak instrumentalizirati… S duge strane, u Republici Srpskoj se režim Milorada Dodika i njemu poslušni mediji natječu u distanciranju od socijalne pobune tvrdeći da bi ona ugrozila RS, u kojoj se živi jednako loše ili još gore nego u Federaciji BiH. Zbog čega je izostala pobuna u manjem entitetu? HDZ BiH pak tvrdi kako je riječ o zavjeri protiv hrvatskog naroda, a u nekim se hrvatskim medijima piše o ‘bošnjačkom proljeću’. Kako komentirate da je trebalo tek nekoliko dana s pozicija socijalne pobune doći na standardne nacionalističke?

Prije svega mi se čini da se na reakcije političara u svim dijelovima BiH može primijeniti metafora o piromanima koji poslije podmetnutog požara izlaze na lice mjesta, upozoravaju narod da je plamen opasan i apeliraju da se suzdrže od daljnjih paljenja. Kao sto je takvo ponašanje pravih piromana u neku ruku shizofreno, tako je i reakcija bh. političara na proteste shizofrena. Reakcija ne samo sarajevskih, već i banjalučkih i mostarskih i svih drugih političara u BiH su potvrda za tezu da je većina tamošnjih političara a) ili glupa, b) ili bezobrazna, drska i uvjerena da je njihov surealni i lažni svijet dovoljno jak da postane i zauvijek ostane norma za cijelo društvo ili c) pak samo nekompetentna, bahata i ignorantna.

Umjesto da shvate socijalne proteste kao suštinsku kritiku sustava i njihova modusa operandi, i da shvate da je nemoguće i ovaj put puštati istu retoričku gramofonsku ploču o zavjeri jednih protiv drugih, nacionalnim interesima, internacionalnom faktoru koji je sve orkestrirao, oni upravo čine to. Upravo ove reakcije pokazuju svu suludost dejtonske BiH i njezinih političkih elita: oni su se toliko udomaćili u dejtonskom okviru koji im daje mogućnost da se sve reducira na pitanje nacionalne ugroženosti jednih od drugih i navodnih zavjera ovih ili onih krugova, dakle ‘njih’ protiv ‘nas’. Perpetuirajući tu etničku matricu u svakoj prilici i na svaki mogući način, oni su stvorili jednu lažnu BiH koja se predstavlja kao jedina, neumoljiva i vječna državna i društvena forma. Protesti ugrožavaju tu sliku, tu iluziju bezizlaznosti iz etničke paradigme, i na taj način ugrožavaju privilegije svih onih koji parazitiraju na tim lažima. Protesti su glas obespravljenih, osiromašenih, iznevjerenih i gnjevnih građana BiH, koji ne žele više da prihvate nepravednu BiH u kojoj su kleptokracija i etnokracija ušle u perfektnu simbiozu. Protesti su objava rata dejtonskoj BiH. I kao takvi oni nisu i ne mogu biti protesti Bošnjaka, Hrvata, Srba ili bilo koje druge etničke grupe, već samo protesti svih građana BiH. Svi ovi partijski i medijski popraćeni spinovi će se i pojačati kako se protesti nastavljaju i kako dolazi vrijeme izbora. Najveća opasnost za proteste, a samim time i budućnost BiH je ta da političke manipulacije padnu na plodno tlo i opet klicom partikularno-etničkog kontaminiraju tlo koje je počelo da donosi plodove neke nove, normalnije BiH. Dakle, rat protiv iracionalne i nepravedne dejtonske BiH je počeo, ali za sada nema garancija da će ga dobiti građani BiH koji kroz proteste počinju da ocrtavaju konture te nove i drugačije BiH.

Koja je uloga Europske unije i OHR-a u višegodišnjem propadanju BiH? Kako komentirate djelovanje Visokog predstavnika Valentina Inzkoa, čime se on zapravo bavi u BiH? Hoće li ova socijalna pobuna natjerati opet EU da se pozabavi Bosnom i Hercegovinom? U konačnici, može li se očekivati promjena Daytonskog sporazuma?

Upravo pasivnost i bezidejnost EU-a i OHR-a, a samim time i cjelokupne internacionalne zajednice prema političkoj krizi u BiH od njih su stvorile suučesnike u višegodišnjem propadanju BiH. Cinično je pozivati građane da preuzmu svoju sudbinu u svoje ruke, a u isto vrijeme kada oni to učine naglašavati kako je važno da ne idu predaleko i ne uruši stabilnost zemlje. Cinično je pozivati na reforme ako ste 1995. upravo vi stvorili nemoguću zemlju od koje ste digli ruke. Paradigma u EU i internacionalnim krugovima po kojoj je važno održati stabilnu BiH, i to stabilnu u smislu pukog odsustva prolijevanja krvi i rijeka izbjeglica koji se slijevaju prema zemljama EU-a, također snosi krivicu za situaciju u kojoj su etno-nacionalni vlastodršci godinama upravo sebe uspijevali da portretiraju kao garante stabilne BiH, i da tako svih tih godina za EU i internacionalnu zajednicu budu prihvaćeni kao jedini legitimni predstavnici BiH.

U svemu tome Valentin Inzko definitivno ne igra više nikakvu ulogu. Njegov ured i on su već odavno diskreditirani upravo od onih koji su stvorili taj ured. Sam Inzko je zasigurno veliki prijatelj BiH, netko tko joj od srca želi sve najbolje. Ali on je trenutno reduciran na pokoju izjavu za štampu, na nešto malo simboličke politike i to je to. Nerealno je za očekivati, ali bio bi odvažan i simbolički jak korak kada bi Inzko jednostavno odstupio i podnio ostavku na mjesto Visokog predstavnika i to obrazložio nedosljednom politikom internacionalne zajednice prema BiH, prema njegovu uredu i na kraju i prema njemu samom.

Internacionalna zajednica i prije svega EU moraju radikalno i jako brzo mijenjati odnos prema BiH. Potrebna je doza odvažnosti da se podrže novi akteri, da se BiH ponudi neki poseban način brze asocijacije s EU-om, da se stvori partnerstvo između progresivnih snaga u BiH i EU-u, da se prepoznaju i uvaže ti novi akteri. Nova politika EU-a i internacionalne zajednice neće naravno moći odmah stvoriti okvir za promjenu BiH. Imajući u vidu unutarnju bosansku dinamiku, teško je očekivati Big bang u smislu revizije Daytona na velika vrata. Ali mora se stvoriti klima u kojoj će se iracionalnosti i nefunkcionalnosti Daytona prepoznati i početi uklanjati, i gdje će na kraju postati jasno da jedan racionalniji i funkcionalan sustav ne mora značiti da će nečiji nacionalni interesi biti ugroženi. Ali ako EU nastavi okretati leđa BiH i nastavi s tehnokratskom politikom business as usual,BiH će kao bumerang uletjeti direktno u lice zatečene Unije. To bi moglo biti suviše bolno, i za BiH i za EU.

Prosvjedi su uključivali i spaljivanje nekoliko zgrada, što se najviše zamjera prosvjednicima. Kako komentirate demoliranje sjedišta kantonalnih vlada; je li to trebalo biti izbjegnuto ili je bilo neizbježno?

Spaljivanje zgrada trebalo je biti izbjegnuto, ali je po logici dejtonske BiH na jedan paradoksalan način bilo neizbježno. Dejtonska BiH zajednica je koja je internalizirala nasilje, koja je 1995. zaustavljeno samo na papiru ali u jednoj sublimiranoj formi suštinski upisano u tkivo države. Država stvorena i ustavno-pravno omeđena nasiljem i ratom ne može sama po sebi generirati dodatnu vrijednost koja može nadići nasilje. Ona ga perpetuira, prenosi na sve njezine građane, na najmlađe generacije bh. građana. U jednoj takvoj zajednici bi se akt nasilja, kao što je paljenje kantonalnih vlada, mogao tumačiti kao eksplozija iz srži tijela dejtonske BiH koja je na neki način očekivana i koja eruptivno urušava samu sebe.

Činjenica da političke elite i kritičari protesta do danas potenciraju priču o huliganima i nasilju govori da oni žele da ga zadrže kao matricu na kojoj se zasniva društvo. Ali na sreću, događaji poslije inicijalnog nasilja, kao čišćenje demoliranih zgrada u Tuzli, mirni i veoma kreativni svakodnevni protesti građana, građanski plenumi, pokazuju da se nasilje dejtonske BiH može sublimirati i pretvoriti u jednu novu energiju potrebnu za promišljane i stvaranje nove zajednice mira. Naravno, akumulirano nasilje zadnje dvije decenije u BiH neće nestati iz zemlje i društva preko noći. Nisu isključene i neke buduće erupcije nasilja. Ali s protestima se sve promijenilo: nasilje se više ne prelijeva samo iz jednog pravca u drugi, iz dejtonske konstrukcije ka građanima, već može u svakom momentu krenuti od građana ka dejtonskim institucijama i urušiti ih logikom koje one od 1995. godine na ovamo reproduciraju.

Građani Tuzle i Sarajeva u međuvremenu su se organizirali u plenum, koji je izašao i s prvim zahtjevima. Hoće li takav način djelovanja uroditi plodom te treba li početi ignorirati daytonske institucije BiH?

Govoreći iz ugla Realpolitik, nerealno je očekivati radikalnu promjenu svih dejtonskih institucija. Postoje pravni okviri koji se ne mogu promijeniti tek tako, od danas do sutra. Postoje ugrađeni institucionalni mehanizmi koji se odupiru promjenama. Ali treba početi ignorirati dejtonske institucije BiH iz jednog jednostavnog razloga: one su dom svega onoga protiv čega su demonstranti izašli na ulice – protiv krađe, korupcije, nepotizma, klijentelizma, neodgovornih elita. Ako ih počnemo ignorirati, postoji šansa da se one postupno transformiraju u racionalnu strukturu s funkcionirajućim sistemom ‘checks and balances’ koji služi građanima, a ne samom sebi.

Svaki konkretan i dobar prijedlog plenuma je element za evoluciju dejtonskih institucija. S plenumima se konačno rađa jedan novi demokratski i slobodarski ratio u BiH, koji je odavno potisnut iz svih institucija BiH. A kada se jedan takav ratio počne useljavati u jednu političku zajednicu, postoji nada da će prevladati i od po nekim elementima čak predmodernog društvenog uređenja stvoriti jednu modernu, slobodnu i pravednu političku zajednicu.

Za kraj, jeste li optimistični ili pesimistični kada je riječ o budućnosti BiH, odnosno daju li ovi prosvjedi nadu da se stvari mogu popraviti?

Optimističan sam zbog same činjenice da se – koliko god to zvučalo nemoguće – iz pasivnosti dejtonske BiH ipak može izroditi jedan kritičan i emancipatorski duh koji prati globalne trendove emancipatorskih pokreta širom svijeta i radikalno preispituje ovu nakaradnu kvazidemokratsku strukturu zvanu dejtonska Bosna i Hercegovina. Počelo je doba u kojoj se vide obrisi jedne drugačije i normalnije BiH kao jedine realne utopije bh. društva. Naravno, nisam naivan i ne vjerujem da će se dosadašnja BiH urušiti tako brzo. Svjestan sam da će biti sve više manipulacija, političkog spina, da uvijek postoji opasnost od svakodnevice, logike svakodnevnih života i kolotečine koja melje i najhrabrije od nas. Ali vjerujem, poslije protesta više nego prije njih, da budućnost BiH nije nepovratno kontaminirana etno-nacionalnom permanentnom sadašnjošću i da se vrijedi boriti za alternative. Zbog toga pozivam sve prijatelje BiH kao moguće normalne zajednice da podrže proteste na svoj način. Svaki i najmanji točkić u emancipatorskoj mašini koja je pokrenuta u Bosni i Hercegovini presudan je za njezinu budućnost.


uskrs ephzhb