Od svih pokladnih mahnitanja po hrvatskim primorskim gradovima u doba renesanse i baroka svakako su najslikovitija bila ona dubrovačka. Mladi plemići i građani običavali su uz lutnju pjevati lascivne pjesmice pod prozorima svojih odabranica i gađati ih voštanim limunima napunjenima laticama i bonbonima ili kuglicama s mirisavom vodicom, piše slobodnadalmacija.hr.
Bratstva zanatlija istovremeno su se natjecala tko će prirediti duhovitiju povorku. Kožari su, primjerice, predvođeni bubnjarima i trubačima gurali stiliziranu ptičurinu s konjskom glavom koja je otvarala i zatvarala žvale. Za njima su kročili crevljari (postolari) noseći lutka Bembelja te pjevajući nudili usluge svojih “kopita”:
Za vas svaku ko se uspita / makar devet od ponata / sve su freške u nas kože / a provat ih svaka može…)
Tu su i krojači preodjeveni u pastire s Amorom. Zatim vrtlari, pekari, vunari… Svi će se okupiti ispred Kneževa dvora, gdje uz domaće glazbare sviraju i razni inozemni lanci alemani, trumbetari i pifari.
Neobične magijske plesove izvodile su prastare maškare mitologijskog podrijetla: Čoroje, Turica i Vila. Prve dvije u ovčjem runu okićene klepetušama, praporcima i lisičjim repovima, sa zelenim grančicama ili cvijećem u ruci, a treća u prozirnoj haljini. Postojala je izreka Viši od Turice, deblji od Čoroja, a od Vile vuhveniji (lukaviji).
Razdragano mnoštvo uveseljavahu povorke prerušene u robove, redovnike, astronome, vilenjake, prelice, primalje i proročice. Među njima ludovale su stotine preobućenih čupa i spravljenica koje su obijesno peckale stare gospare napasnike i mlađe im sinove zavodnike. One su, naime, znale najintimnije obiteljske tajne i skandale svojih gospodara. Muškarci preodjeveni u ciganke-vračare proricahu sudbinu gospođama:
“Ostavivši tim na stranu / stavi pamet gospo ljupka / što ću t’ rijeti sad Jedjupka / htiv izvidat tvoju ranu…”
Ujedno su ih svjetovali kako postupati s ljubavnikom, kako pripremati ljubavni napitak i ljepotu njegovati
Od mnogobrojnih pjesni od maskerate koje su se prigodno pisale za pokladne dane, naročito su erotične one Nalješkovićeve. Taj manje poznati Držićev preteča, u jednoj varira čak u 43 kitice – veoma duhovito, bez ijedne proste riječi – muški organ, znamo koji:
“Vidite me sad velika / a sad mala, gruba dosti / promjenjujem sto oblika / jer u meni nije kosti… / Mi smo ženam vik činili i činimo rodit s mukom…”
Po svemu sudeći on je napisao najlascivnije stihove hrvatske renesansne književnosti. Možda je još koji od pjesnika slično pisao, ali njihovi sthovi nisu došli do nas, bili su uništeni ili ostali zagubljeni.
Vrijedilo bi citirati njegov alegorijski opis koitusa kojeg je sročio u svojoj Prvoj komediji (pastirskoj igri) kad starica čarobnica savjetuje mladog pastira Radata na koji će način izliječiti svoj ljubavni jad. Ona kaže da Vila ima dvije spile (pećine) i neka u njima potraži lijeka svojoj nemoći…
Pokladno mahnitanje prodiralo je i u crkve. Sve do 1425. godine pjevalo se i plesalo u katedrali! Zakrabuljeni napasnici znali su i pod prozorima ženskih samostana dvosmislenim pjesmicama sablažnjavati osjetljive uši ćudorednih redovnica.
U raspojasanom skakutanju, ciki i pjesmi prednjačile su građanke i pučanke. Naprotiv, supruge i kćeri vlastelinske nisu smjele silaziti na Placu. Ostajale su na svojim funjestrama od kojih je svaka bila – kako kićeno zapisa Ivo Vojnović:
“Jedna versajska loža otkle su se klanjali naprahani šinjoni u treptanju perjanica i lepeza i u smijuckanju madeža doletjelih na poćućene (naličene) obraze unuka i praunuka luvrskih i trianonskih poslanika-dvorjanika.”
Sjaj, razbludno veselje i raskoš dosizali su vrhunac na veljunima po dvoranama plemičkih palača i javnih zgrada. Tamo se sve do zore plesalo gavotu i menuet, recitiralo ili pjevalo maskerate, izvodilo prigodne komedije. Ponekad su nastupale i egzotične plesačice pristigle s Levanta ili čarobnjaci-mađioničari s druge strane Jadrana.
Drži se da poslije velike trešnje (potresa) 1667. godine, dubrovačke poklade nikada više nisu dostigle nekadašnji sjaj.
Poneseni europskom modom, gospari u XVIII. stoljeću počinju sve to više oponašati venecijanski karneval. Umjesto domaćih izvornih prigodnih priredaba, gostuju putujuće družine sumnjive vrijednosti koje izvode frivolne farse na talijanskom jeziku
U satiričnom spjevu Carnovalis Ragusini descriptio macaronica Đuro Ferić nostalgično se prisjeća nekadašnjih sjajnih i veselih poklada kada su i “senatori navlačili maske” a puk i vlastela uživali u prigodnim tekstovima na hrvatskom jeziku. Zamjera što su domaće likove zamijenili Arlekini, Pulčinele, Pjeroti, Pajaci.
Što zbog lude mode gospari napuštaju stare lijepe običaje i stranim novoatrijama kvare moral. Više nema priredaba na domaćem jeziku, jer gospoda, opet zbog mode, govore talijanski. Neke od krabulja veoma su neukusno i primitivno odjevene. Ukratko – jada se Ferić – poklade su se izrodile i postale neukusne.
U XIX. stoljeću, poslije propasti Republike, stariji su se Dubrovčani rado kostimirali u likove gospoja i gospara antikijeh, da bi i na taj način obnovili sjećanja na dane nekadašnje slave. Ti živi manekeni nekadašnjih aktera posljednjih dana Grada-Republike nostalgično su pjevušili:
“Antiki smo mi gospari / Senaturi bez senata / Izgubismo tisuć’stvari / Ostala nam tek velata…”
wpDiscuz