U spomen na pokojnu Ernu dijelimo ovaj intervjuu:
Cijeli svijet ove godine obilježava 70 godina od oslobođenja zloglasnog nacističkog logora Auschwitz – Birkenau u Poljskoj. Na taj dan, 27. siječnja 1945., vojska Sovjetskog Saveza oslobodila je 7500 ljudi, i tog se datuma u cijelom svijetu obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Da je bila u ovom logoru Erna Danon Cipra iz Mostara, pitanje je bi li preživjela. Preživjela je holokaust.
Ona je danas jedna od najstarijih članica Jevrejske/Židovske općine Mostar. Rođena je 1. siječnja 1933. godine. O onome što se dogodilo govori otvoreno, ali i danas, toliko godina poslije, sa suzom u kutu oka. Ali i sa smiješkom, kad se prisjeća ljudi čija dobra djela nikada neće zaboraviti. Ovaj posljednji rat teže joj je pao nego Drugi svjetski. Jer smo se ubijali međusobno, kaže. Razgovaramo u njezinu domu u Mostaru u kojemu je živjela otkad se rodila, okruženi slikama. Umjetnost joj je, priznaje sa smiješkom, slaba točka. U djetinjstvu je preživjela holokaust, a kasnije postigla mnogo, i u privatnom i u profesionalnom životu – ona je prva žena u Hercegovini koja je završila elektrotehniku. Uspjela je u profesionalnom životu zahvaljujući – kaže – pomalo neobično za ove prostore – svekrvi. Sa žaljenjem se prisjeća nekadašnjeg Mostara, njegovog razvoja i uzleta. Danas je ovaj grad podijeljen, ali u nadu za bolju budućnost ovdje ona ne sumnja. Samo se ne zna kada će ta bolja budućnost doći. Holokaust je preživjela kao petogodišnja djevojčica i sada se svega živo sjeća. Nečega sa smiješkom, nečega sa suzom, ali uvijek iskrena i puna zanimljivih anegdota.
“Bila sam jedina u razredu obilježena”
Godine 1941. išla je u prvi razred osnovne škole na Musali gdje se sad nalazi Muzička škola. Tada je kao židovsko dijete bila obilježena i sprijeda i straga, na leđima, velikom Davidovom zvijezdom ispod koje je pisalo “Židov”.
“Onog časa kad sam bila obilježena, ja sam jedina u razredu bila obilježena i bilo me stid ići u školu ulicom kojom sam išla. Išla sam preko brda Mazoljica, pa bih se kod Razvitka spustila i ‘preletila’ do škole. Počela sam kasniti. Tad me moj učitelj Zubac pitao ‘Zašto ti, mala Danon, kasniš?’. Sjećam se toga i sad i nikad to neću zaboraviti. Počela sam plakati i rekla sam svom učitelju da sam ja obilježena, jedina u razredu, i da me stid ići ulicom kojom sam išla i da idem okolo brdom. Tad se moj učitelj okrenuo razredu i rekao: ‘Tko bude dirao ili zavitlavao Ernu, dobit će batine (jer su tada djeca ravnalom dobivala batine), a ti budi ponosna što si obilježena i idi ulicom kojom si i išla. A sutra ćemo ja i ti za ruku zajedno preći preko mosta, ja ću naprijed i natrag imati veliko slovo H. Ne stidi se i idi kuda si išla!’. Zamislite prije koliko je to godina! Ja, kad se god toga sjetim, ja se sjetim svoga učitelja, koji se bez obzira što je bio Hrvat suprotstavio tadašnjem sistemu i mogao je otići u Jasenovac jer je podržao židovsko dijete. I to se obratio cijelom razredu i još rekao da će sa mnom za ruku preći preko mosta! To su stvari koje se ne mogu zaboraviti!”, priča, a i danas joj, kad se toga prisjeća suza, klizi niz obraz. Bilo je to 1941. godine. Ubrzo su nju, majku i mlađeg brata (otac je umro 1938.) Talijani odveli u koncentracijski logor na otoku Rabu, tada veliki koncentracijski logor. Kad su polazili iz Mostara, sve su u roku od 24 sata morali ostaviti, deportirani su u vagonima.
“Moja je majka uspjela neke stvari skloniti kod svojih prijatelja. Molila ih je ako se vrati živa da joj to sačuvaju”, prisjeća se. Još je jedna osoba koju Erna nikad neće zaboraviti.
“I tada sam kao dijete doživjela jednu divnu stvar. Imali smo gvožđarsku trgovinu u Cernici, preko puta “Gurmana”. “Gurman” je bio restoran koji su držali Barišići i tu je glavna bila teta Zora. Ona je vodila kuhanju i brigu oko restorana. Kad smo bili otjerani na Željezničku stanicu, teta Zora je kutiju kolača – i sad to vidim – ponijela da nam da. Stražari su je gurali, ali ona se progurala pored njih i dala nam tu kutiju kolača. Umrla je, ali ja je se sjećam i uvijek ću se sjećati tete Zore. Možda će se netko nasmijati na ovo što sam ispričala, ali znate li Vi što je u to vrijeme značilo da se teta Zora s kutijom kolača gurala kroz špalir policajaca da nam doda te kolače da imamo. To su stvari koje se ne mogu zaboraviti nikada”.
Školovanje i zbjegovi
Na Rabu su u logoru bili sve do 1943. kada je kapitulirala Italija, a onda su manje –više svi osim mladih koji su otišli u borbu u partizane, prešli na partizanski slobodni teritorij – u Liku, Kordun, Baniju, gdje su se partizani borili za oslobođenje svoje zemlje. Tu su bili po zbjegovima, bježali od Nijemaca, ustaša, čerkeza- Rusa koji su se priklonili Nijemcima, propatili… Mnogo ih je umrlo u tim zbjegovima, da bi 1945. dočekali oslobođenje. Te su godine, prisjeća se, kao djeca išli u partizansku gimnaziju u Glini u Gorskom Kotaru, gdje je polagala četvrti razred osnovne škole i završila prvi razred gimnazije. Imali su najkvalitetnije profesore koji su izbjegli iz Zagreba i uglavnom su bili Židovi.
“Jako smo dobri učili, moram to reći. Ali, na primjer, bila je ovakva situacija: napadaju ustaše, dođe podvornik u školu, zvoni i kaže: ‘Treba bježati’, i svi bježimo u šume, a onda se opet vratimo u školu. U školi na vratima piše ‘Nema nastave dok se ne očistite od ušiju’. To su nevjerojatne stvari. Nismo imali bilježnice ni papire. Kako je u ratu sve bilo razrušeno, u Sudu smo kupili dokumente, s jedne strane je papir bio prazan, pa smo tako šivali bilježnice. Ja sam imala kesu od gas maske i to mi je bila školska torba. Čuvala sam je godinama da bih svojoj djeci pokazala kakva mi je bila školska torba, od toga smo tada pravili kino”, kaže sa smiješkom. Imali su dobre profesore i bili dobri učenici, tako da su svi kad su se vratili u Mostar, jedan razred ‘preskočili’.
“Ima tu jedna simpatična anegdota. Među nama u razredu je bila jedna Vida, čija je majka bila visoka funkcionerka u ZAVNOH-u. Svi smo bili izbjeglice, manje – više bijedni. Učili smo, bježali po šumi, gladovali…, ali bili smo dobri učenici. Imali smo slobodne sastave i normalno, tema nam je bila ‘Rat’. Vida je iz slobodnog sastava dobila jedinicu. Digla se i pitala učiteljicu: ‘Zašto sam ja dobila jedan?’, a učiteljica joj odgovori: ‘Tvoj je sastav dobar, ali ti vlastitu imenicu, Njemačku, pišeš malim slovom. To je vlastita imenica, moraš ju pisati velikim slovom’. I sad se sjećam toga: Vida se isprsi i kaže: Drugarice profesorice, za mene je Njemačka ovolišna (i pokazuje skupljen palac i kažiprst) i ja ću pisati malo slovo koliko god Vi meni davali jedinicu!”, priča s osmijehom. U obitelji Erne Danon Cipra stradalo je mnogo članova obitelji. Oko 70 njih iz najuže obitelji, po sjećanju njezine majke. A bile su to velike obitelji, kaže – njezin je djed imao desetero djece: šest sinova i četiri kćerke.
“Mi smo ostali živi vjerojatno zahvaljujući tome što smo bili u talijanskim, a ne u ustaškim i njemačkim logorima”, kaže. Kad su se vratili u Mostar, zatekli su praznu kuću.
Simbolika ključa
“Moram Vam reći da kod Židova postoji jedna stvar: kad vas god netko tjera iz svoga doma, iz svoje kuće, ponesete ključ jer se nadate da ćete se opet vratiti u svoju kuću, u svoj dom i ključem otvoriti vrata. I, znate, ima jedna krilatica kod Židova: Kad je živa glava, kupit će šešir. Svi naši prijatelji, porodice Barišić, Suton, Planinić, Alikafić, Ćišić, Čolaković, Mirazović, sve su nam ono što je mama kod njih sklonila da sačuvaju, vratili. To najbolje ilustrira kakav je odnos bio među prijateljima”.
Život ju je naučio puno toga. Majka je bila boležljiva, tako da je Erna uglavnom vodila brigu o njoj i mlađem bratu. Kao dijete u Lici u izbjeglištvu je puno toga naučila.
“Da biste kao izbjeglica mogli opstati, živjeti, imati za hranu, morate puno toga znati. Ja sam čuvala 70 krmadi koje bih otjerala ujutro u kestenove šume u Gorskom kotaru i vraćala ih navečer. Naučila sam presti, prepredati…, nema što nisam naučila”, prisjeća se i odmah vragolasto prepričava anegdotu iz vremena kad je već i radila. Automobil je bio u kvaru, a ona vidi tri žene kako sjede i predu. Priđe im i pita ih može li ona presti.
“One me blijedo gledaju, kao građanku, kažu: ‘Gdje ćeš ti presti?’. A ja kažem: ‘Dajte mi preslicu i vreteno’. Ova starija kaže mlađoj: ‘Pa daj joj’. Uzmem preslicu i vreteno, a one me gledaju, gledaju, kad kaže ova starija: ‘A naša si seljakača, odakle si?”, priča kroz smijeh. Kao logoraško dijete bila sam vrlo nezgodna i majci sam pravila probleme, priznaje. U koncentracijskom logoru na otoku Lopudu bili su u žici, ali žica nije bila pod strujom. Logor je graničio s crkvenim dvorištem i crkvom.
“Jedna djevojka je čuvala dvije koze od velečasnog u crkvenom dvorištu. Ja bih ispod žice ispuzala izvan logora. Ona bi me pustila pod kozu, a ja bih izravno vime od koze u usta i napila se kozjeg mlijeka, i ponovno puzeći vratila se u logor. Uvijek mislim da mi je to kozje mlijeko što sam pila dalo snagu – jer sam poslije strahovito patila – da sve to kao dijete izdržim s bolesnom majkom i malim bratom”. U gimnaziji je bila jako dobra učenica, ali poslije oslobođenja se nije mogla upisati škola koja se željela jer je postojao plan kadrova, koji je poseban naglasak stavljao na učitelje. I Erna je bila određena da bude učiteljica. Ali imala je profesoricu Anicu Omćigus, koja joj je predavala fiziku. Ona se borila i rekla da Erna mora završiti tehniku jer je bila među najboljim učenicima u fizici i matematici. Zahvaljujući njoj završila je Elektrotehničku školu u Sarajevu i postala prva elektrotehničarka u Hercegovini. Radila je mnogo na elektrifikaciji, bila na rukovodećim položajima, poslovođa dalekovoda, trafostanica…
“Nema brda u Hercegovini koje ja nisam prošla i popela se da bi trasirali dalekovode…”, kaže ponosno. Udala se kao mlada, sa suprugom dobila dva sina.
Uspjela sam jer sam živjela sa svekrvom
“Imala sam sreću da sam živjela sa svekrvom, u zajednici, bilo nas je devetoro, tako da nisam imala problema s djecom. Moja pokojna svekrva ih je spremala za školu, za vrtić, a ja sam išla na posao, tako da sam moglo mnogo uspjeti u poslu, i bila sam jako društveno aktivna. Samo zato što sam bila u zajednici sa svekrvom, mogla sam uspjeti. Danas mlade žene koje žive sa svekrvom obično kažu: ‘Lakše mi je s njom, a ljepše mi je bez nje’. A ja sam uvijek govorila: ‘Lakše mi je s njom i lijepo mi je s njom’. Jer zahvaljujući njoj, ja sam strahovito puno uspjela u svojoj struci, a isto tako i u svim ostalim aktivnostima koje sam radila”. Majka joj je umrla 2004. godine u dobi od 95 godina. Preživjela je tri rata: Prvi i Drugi svjetski i ovaj posljednji kad se raspala Jugoslavija. Erna danas ima dva sina: jedan živi na Čiovu, pomorac je i putuje po cijelom svijetu, a drugi od 1993. godine, nakon što mu je sin poginuo od granate u Mostaru, živi u Švedskoj. Gubitak unuka Erni je teško pao.
“U Židova ima jedna krilatica koja želi prikazati kolika je ljubav prema unuku i koja kaže. ‘On mi je dvaput dijete jer je dijete moga djeteta’. Sad bi tom mom unuku bila 30 i neka godina. I nema dana da ga se ne sjetim”. Ima i dva oženjena unuka i tri praunuka. Dugo je bila predsjednica Jevrejske/Židovske općine Mostar. Njihov osnovni cilj je da Mostar nije podijeljen.
“Za nas je Mostar jedan, mi živimo i s jedne i s druge strane, sa svima se družimo i svakom prilikom naglašavam da mi moramo biti zajedno. Jedino tako. Na čestitkama za Bajram, Božić i sve blagdane, ja uvijek pišem jednu krilaticu. Kod nas Židova postoje tri knjige: Tora, petoknjižje, Talmud i Hagada. Tora je zakon. Talmud je knjiga koja tumači Toru, ja bih to prevela na jedan najobičniji način – Talmud knjiga govori kako Židov treba živjeti. Jedan trakat iz Talmuda stalno na tim čestitkama kazujem: Svaki čovjek kada se probudi treba kazati ‘Ja sam svijet i za taj sam svijet odgovaran’. Kad to u sklopu čestitke kažem, onda se obratim prisutnima i kažem: ‘Vi koji ste pozvani ste odabrani. Odgovorni ste za svijet, a i Mostar je dio svijeta’”. Mostar je danas podijeljen i to se vidi na nekim primjerima u svakodnevnom životu. Ona je, na primjer, htjela prijatelju svoga unuka čestitati diplomski, ali čestitka nije stigla ni nakon četiri, pet dana, i to zato što je s istočne strane Mostara putovala u Sarajevo, odakle je trebala biti poslana u zapadni dio Mostara.
“Moja čestitka koja je mogla preći most je išla u Sarajevo, a iz Sarajeva nije poslana u Mostar. Kazuje li Vam to nešto?”. Ovaj joj je posljednji rat bio gori od Drugog svjetskog kaže.
Uništavali smo se međusobno
“Znate zašto? Kad je bio Drugi svjetski rat, došli su stranci, malo je bilo kvislinga koji su bili uz njih. Ovaj rat nisu bili stranci. On je za mene tužniji i gori jer smo se mi i materijalno i fizički uništavali. U ovom ratu ja sam izgubila unuka, ali ne zato što mu je nona/baka bila Jevrejka/Židovka. Igrao se s djecom i kao i sva druga djeca stradao. Ovaj rat je jedini rat do sada koji židovski narod kod nas nije proganjao i uništavao, nego smo i mi, Židovi, stradali onako u kakvoj smo se sredini i situaciji našli. Ako si bio u Sarajevu, bio si opkoljen, kao i svi drugi. Ako si bio na lijevoj ili desnoj strani, stradao si sa svima koji su stradali od rata. Komšija je komšiju bio, kum kuma, rastavljali su se miješani brakovi, pogledajte koliko je djece stradalo…Zašto? Ovaj mi je rat gori”.
Danas, kaže, nije usamljena. Vrlo je aktivna jer je uključena u rad dosta udruga i udruženja, ima i grupu prijateljica s kojima se redovito druži. Na pitanje vjeruje li u pravi suživot u ovoj zemlji i ima li nade za neku bolju budućnost, odgovara: “Bolje budućnosti će biti, samo je pitanje kada.”
“Bosna i Hercegovina je nešto specifično. Pogledajte samo Sarajevo. Mi smo do ovoga rata bili nosioci glazbene kulture, nosioci industrije – sjetite se Bluma koji je vodio Energoinvest, cijeli svijet smo pokrivali, pogledajte Olimpijadu, koja se pamti, objekte, planine… Što da Vam kažem… A Mostar… Kada su europske i svjetske zemlje pravile analizu, bojali su se ugroženosti južnog dijela Europe od tadašnje Jugoslavije i BiH, jer smo imali strahovitih uvjeta razvoja. I počeli smo. Gdje su naši umjetnici, inovatori, gdje su naši mladi… Netko ismijava nekadašnje radne akcije, ali tad su se mladi zbližavali. I zato mislim: bit će bolje budućnosti, samo je pitanje kada”.
Sunčana energija za naselje koje se trebalo graditi u Rodoču
Erna Danon Cipra je zahvaljujući poslu koji je obavljala izuzetno poznavala cijelu problematiku vezanu za urbanizam i stambeno komunalne djelatnosti grada Mostara, odnosno općine Mostar, da bi neposredno pred rat bila i općinska ministrica za urbanizam i stambeno-komunalne poslove.
“Moram reći da je Mostar bio strahovito uspješan grad, da je Mostar zahvaljujući geofizičkom položaju bio središte, da ste mogli za 30 minuta na more, za 30 minuta na snijeg i planine, da ste za dva sata mogli biti na olimpijskim objektima… Sva područja su bila pokrivena urbanističkim-regulacionim planovima. Rješavali smo pitanje vode, petlje električnom energijom. Mostar od 365 dana ima 325 sunčanih i ja sam bila voditelj ekipe koja je čak išla u Split ugovarati s Končarom kako realizirati obezbjeđenje sunčane energije za naselje koje se trebalo graditi u Rodoču s 5000 stanova. A to vam je toplotna voda +34 stupnja Celzija, to je ustvari tehnička voda. Čak smo planirali i jedan dio grada grijati jer to je najjeftinija energija. Ja sam prevashodno Mostarka. Znajući koliko sam radila za grad, za Mostar, neke stvari tako su mi bolne sada…”, kaže. A bilo je toliko potencijala: počeo se razvijati kršćanski turizam (Međugorje), islamski turizam (derviši su dolazili na Tekiju u Blagaj)…, sve je to donosilo financijsku dobit. Počela se razvijati infrastruktura, osposobljen je bio i aerodrom da se mogu spuštati letjelice svih vrsta, a svako spuštanje je bilo 2000 dolara. “Da ne mislite da ja glorificiram ono vrijeme. Ne, ja samo govorim kakav je bio grad. Imali smo jezero Hidroelektrane Mostar gdje smo mogli razvijati regate jer smo imali snimljen grafikon vjetra i imali smo takvu buru… Nemojte me samo pitati što smo sve imali… A kultura… Koliko smo imali kulturno-umjetničkih društava, manifestacija, imali smo divizije uposlenih, 45 sportskih društava u gradu je bilo prije rata. Nije da pravim svetinju, samo iznosim činjenice. Nažalost, sadašnje stanje nije tako”.
‘Kad ste govorili o Anni Frank, ja sam počeo plakati’
Grad Mostar je bratimljen s talijanskim gradom Montegrottom, koji je u ratu mnogo pomogao Mostaru. U sklopu tog projekta bila je i ideja da se zbliže djeca svih vjeroispovijesti ova dva grada. U grupi koja je preuzela realizaciju tog projekta je bio današnji muftija Salem Dedić, gvardijan fra Iko Skoko, iguman Danilo Pavlović i Erna Danon Cipra te predstavnici Grada Mostara. Projekt je realiziran na izuzetno kvalitetan način i dao je izvanredne rezultate. “Od svake religije je bilo po 10 djece do 17 godina starosti iz Mostara, koji su išli u posjet Italiji, da bi zauzvrat mi primili pun autobus djece iz Montegrotta, koji su katoličke vjere. Svatko od nas je, između ostalog, imao zadatak da po jedan dan primi tu djecu zajedno s našom djecom i da se govori o islamu, kršćanstvu judaizmu. Moram vam kazati da je to za mene bio izuzetan uspjeh iz kojeg sam zaključila da nedostaje informacija kod mladih. Ta informacija koja bi bila točna, netendeciozna s mržnjom, mnogo znači. Obišli su mnogo ovdje, čuli puno toga, ja sam im između ostalog govorila i o holokaustu, o Anni Frank…, da bi mi poslije kad smo išli u Italiju jedan mladić, Talijan, prišao i rekao da bi mi želio nešto reći. Rekao je: ‘Kad ste Vi govorili o Anni Frank, ja sam počeo plakati. Stavio sam naočale da mi se ne vide suze’. To vam govori da mlade treba učiti da se vole. Ne da se mrze, nego da se vole. Iz ljubavi će izići sve. Na primjer, u Kur’anu se na 85 mjesta spominje ljubav. Ne u smislu muško-ženskih odnosa, nego ljubav prema svemu – ljudima, prirodi… A da ne kažem i da sve ostale svete knjige govore o ljubavi”. Povrijedilo ju je kad je prije par mjeseci u Mostaru na njemačkom jeziku osvanula parola “Juden raus” na mjestu gdje se planira izgradnja sinagoge. A “Juden raus” je bila prva Hitlerova parola. Mladi su to kasnije izbrisali. “Pogodi vas to… Prije par dana sam gledala film Branka Lustiga i on govori kako je netko na ploči gdje je bila sinagoga u Zagrebu napisao: “Smrt kapitalistima”. Dakle, ja kao Židovka imam osjećaj da smo mi uvijek nečiji krivci. Mi smo krivci za sve”.
Svi smo odgovorni da se ubuduće spriječi svako zlo
U Bosni i Hercegovini je prije Drugog svjetskog rata živjelo 15.000 Jevreja/Židova, od kojih je 12.000 stradalo u holokaustu
Gotovo 6 milijuna ljudi
U Drugom svjetskom ratu: u Poljskoj je stradalo 2,930.000 Židova; u Sovjetskom Savezu 1,256.000, u Mađarskoj 597.000, u Rumunjskoj 273.000, u Litvi 140.000, u Njemačkoj 134.000, u Nizozemskoj 112.300, u Čehoslovačkoj 78.150, u Francuskoj 77.320, u Latviji 72.130, u Slovačkoj 68.000, u Jugoslaviji 56.200, Austriji 51.170, u Belgiji 29.800, u Italiji 7600, Luksemburgu 1950, Estoniji 1500, Norveškoj 762, Tunis 30 i Finska 7. Sveukupno 5,950.949
I u Mostaru je 27. siječnja obilježen Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, a vijence su na Židovskom groblju na Sutini položili predstavnici Grada Mostara i Jevrejske/Židovske općine Mostar. Erna Danon Cipra je podsjetila zašto se ovaj dan obilježava i zašto je važno podsjećanje na ovaj datum. Njezin tekst prenosimo u cijelosti. “Vi koji ste došli, došli ste da na najbolji način svojim prisustvom obilježite Međunarodni dan sjećanja na holokaust, žrtve. Međutim, Forum u Stockholmu je 2000. godine pokrenuo pitanje da se odredi jedan dan u godini u cijeloj međunarodnoj zajednici koji bi bio “Dan sjećanja na žrtve holokausta”, stradanja jevrejskog/židovskog naroda u Drugom svjetskom ratu, što je i naša zemlja prihvatila. Tako je Skupština Ujedinjenih naroda 1. studenog 2005. godine donijela Rezoluciju 60/7 kojom se prihvaća 27. siječnja kao Međunarodni dan sjećanja na holokaust. Izvorno značenje pojma riječi grčki ‘holokaust’ znači ‘potpuno spaljen’. Sama riječ označava žrtvu paljenicu pri kojoj se ona potpuno spaljuje. Zašto je odabran 27. siječnja kao međunarodni dan holokausta? Toga dana 1945. godine oslobođen je najozloglašeniji logor Auschwitz od strane vojske Sovjetskog Saveza. Jevreji/Židovi svake godine obilježavaju i svoj dan koji se zove Jom Hašava.
Sjećanje na sve nesreće
Jasno je da je sjećanje na holokaust ustvari sjećanje na sve nesreće koje su ljudi sami prouzrokovali ubijajući druge i drugačije zbog boje kože, vjere ili drugih različitosti, pa i političkih uvjerenja te da ne smije više biti žrtava niti onih koji će to samo neutralno promatrati, pa nas ovo podsjećanje na holokaust primorava da na svaku takvu opasnost pravovremenu reagiramo. Ovo su neki podaci o stradanju moga naroda u Drugom svjetskom ratu: u Poljskoj je stradalo 2,930.000 Židova; u Sovjetskom Savezu 1,256.000, u Mađarskoj 597.000, u Rumunjskoj 273.000, u Litvi 140.000, u Njemačkoj 134.000, u Nizozemskoj 112.300, u Čehoslovačkoj 78.150, u Francuskoj 77.320, u Latviji 72.130, u Slovačkoj 68.000, u Jugoslaviji 56.200, Austriji 51.170, u Belgiji 29.800, u Italiji 7600, Luksemburgu 1950, Estoniji 1500, Norveškoj 762, Tunis 30 i Finska 7. Sveukupno 5,950.949. U Bosni i Hercegovini je prije Drugog svjetskog rata živjelo 15.000 Jevreja/Židova, od kojih je 12.000 stradalo u holokaustu, kako u logorima u našoj zemlji, tako i u koncentracijskim logorima diljem Europe. Kada govorimo o stradalima, onda ne mogu da ne napomenem da je i u našoj bliskoj prošlosti stradalo samo od 1992. do 1995. više desetaka tisuća stanovnika naše države, samo zato što su bili druge nacionalnosti i vjere ili drugih političkih uvjerenja. Ovo kazuje ne samo kod nas, nego i u cijelom svijetu da se ljudi međusobno ubijaju samo zato što su različiti. To nas upozorava da kao trajno podsjećanje ne smijemo dozvoliti ovakve nesreće niti kod nas niti u cijelom svijetu, u kojem smo svjesni da se danas itekako događaju takvi strašni događaji. Naša država Bosna i Hercegovina zbog svega što sam navela ima razloga da dostojno obilježava ovaj dan i ubuduće.
Potrebna je edukacija
Iz svega što se u Drugom svjetskom ratu desilo jevrejskom/židovskom narodu potrebna je edukacija, posebno mladih. Jedna od najvažnijih je zadaća Međunarodne zajednice u budućnosti da se vodi računa da svijet bude bolji, da se afirmiraju prava svih ljudi na život, dostojanstvo i sreću, bez obzira na razlike koje ih dijele. Reći ću samo još jedan detalj: simbol naših židovskih komemoracija, kada je u pitanju holokaust, je ispružen dlan ruke s okom na dlanu. Ispružena ruka je zahtjev za pomoć, a oko – hebrejski ‘ajim’- je sjećanje. Oko na dlanu simbolizira opomenu i nadu i govori da je sjećanje dio života, što kazuje da se ne smije zaboraviti holokaust. Na kraju ću citirati tadašnjeg predsjednika Kofija Annana koji je prilikom donošenja Rezolucije 60/7 kazao sljedeće: “Ujedinjeni narodi imaju svetu odgovornost da suzbiju mržnju i netoleranciju. Ujedinjeni narodi koji se ne bore protiv antisemitizma i drugih rasnih diskriminacija negiraju i svoju povijest i svoju budućnost”. Pokušat ću citirati jednu čestitku, koju je prije više od 50 godina uputio glavni uroški rabin Joakim Princ pred Lincolnovim spomenikom, čestitajući blagdan američkom narodu. Još je to bilo prije govora Martina Luthera Kinga: “Kada je Bog stvorio čovjeka, stvorio je da bude i susjed i komšija svima. Susjed nije geografski pojam, to je moralni koncept. Svakodnevno smo dužni pitati se neka životna pitanja: ponašamo li se korektno prema svima, ne samo onima koji nas okružuju, nego i šire, i živimo li samo za sebe ili za druge?” Svi smo odgovorni da se ubuduće spriječi svako zlo jer nitko nema pravo nekome oduzeti život zato što je drukčiji. Borimo se protiv mržnje”.
Andrijana Copf/Dnevni list