Na početku, nakon članka o twitterašu dr. Emiru Suljagiću u zadnjih je pet dana spomenuti protagonist 14 od 30 tweetova posvetio Poskoku i uredniku portala, što čini oko 50% od svih tweetova. Ako to usporedimo s prošlotjednim brojkama imamo porast tweetova o Poskoku za 100% (izračunato!). Dobar ritam tweetanja za jednog izuzetno zaposlenog zamjenika ministrice obrane. I još bolja reklama za Poskok. Nijedna marketinška tvrtka nijednom portalu ne bi povećala za džabe svoj reklamni prostor za 100%. Pa kako se ne zahvaliti!
Što je najgore, povećava se reklamni prostor fašističkom portalu koji je stvorio fašistkinju kakva je, recimo, Martina Mlinarević-Sopta, portalu koji je svim srcem javno podržavao reizbor fašiste Ive Josipovića.
______piše: Ivan Pepić l poskok.info
Ovih se dana neki ljudi čude Suljagićevoj beskompromisnosti. Međutim, tomu se čude samo neupućeni. Ako se prisjetimo prepirke iz 2011. između Suljagića i komentatora Dragana Jerinića prisjetit ćemo se i Suljagićeveih riječi da mu je politički uzor Mustafa Kemal Ataturk. Suludo je javno isticati i uopće imati takvog političkog uzora i živjeti u Bosni i Hercegovini, u zemlji u kojoj postoje različite manjine, religije, kulture i konstitutivni narodi. Suljagić napada Izetbegovića jer podržava inkluzivni erdoganizam, dok istovremeno ističe i brani ekskluzivističku kemalističku retoriku. To znači da jednu hegemoniju prihvaća a drugu ne. Dakle, ne ograđuje se od hegemonije per se nego je prihvaća i tako gradi svoju političku karijeru. Dok su za Erdogana svi muslimani u granicama nekadašnjeg Osmanskog Carstva braća (neo-otomani), za Ataturka su svi stanovnici Turske (sekularni) Turci.
U etnocentričnom svijetu Mustafe Kemala Ataturka nije bilo mjesta za druge. Ataturk se žestoko opirao vjerskim slobodama kako muslimana tako i kršćana. Istina, borba protiv vjerskih poglavara bila je potrebna za stvaranje države u kojoj će se poštivati zakoni republike. Međutim, Ataturkov cilj je bio drugačiji. Njegova autoritarna ruka nije priznavala manjine. Nije priznavala Kurde za koje su, kladim se, potpisnici pisma podrške Suljagiću za izbore u Predsjedništvo BiH nabacili barem dva-tri statusa podrške na Facebooku u zadnjih nekoliko mjeseci. S tim da danas Kurdi mogu osnivati stranke i organizacije s kurdskim predznakom, dok pod Ataturkom to nisu mogli.
Suljagić priča o euroatlantskim integracijama a ujedno podržava Ataturkov hegemonizam. Taj je isti Ataturk 1937. godine na istoku Turske nakon prosvjeda zbog niza zakona o asimilaciji poslao vojsku u Dersimu na prosvjednike Kurde i Alevite koji su prosvjedovali protiv mijenjanja naziva regije i prisilne asimilacije. Ubijeno je tad 25 tisuća ljudi, a oko 15 tisuća je moralo napustiti zemlju, za što se čak Erdogan 2011. službeno ispričao u ime Turske. Ataturk je svojim radikalnim sekularizmom koji s Europom nema nikakve veze uništio slobodu vjeroispovijesti i nametnuo zapravo svoj kult ličnosti.
Ataturkova hegemonija razvijala se postupno. On je 1. svibnja 1920. tjedan dana nakon otvaranja parlamenta u svom govoru priznao razne etničke grupe dok je ujedinjujući faktor bio Islam. Nakon vojne pobjede nad Grcima, pet godina kasnije 5. studenog 1925. Ataturk pobija svoj raniji govor i u središtu postavlja pojam sve-turske nacije gdje druge nacije gube sva prava i predznakove, a Islam kao i druge religije postaju nepoželjni faktori. U ovom kontekstu možemo spomenuti i prisilna preseljenja 1.5 milijuna Grka iz Anadolije u Grčku. A da ne govorimo o masakrima desetaka tisuća grčkih stanovnika, pljačkama i spaljenim što su počinili vojnici uzornog Ataturka.
Sumnjam da bi Ataturkovom Emiru Suljagiću bilo dopušteno držati govore u vjerskim objektima odnosno džamijama kako je to činio, na primjer, u SAD-u. Ipak, kad je SAD u pitanju sarajevska elita sve može. Najnoviji je primjer Jasmila Žbanić koja se u pismu američkom Veleposlanstvu protiv imenovanja Ivana Šušnjara na mjesto generalnog konzula licemjerno pozvala na „toleranciju, demokraciju i ljudska prava SAD-a“. Licemjerno jer samo nekoliko mjeseci prije javno zapisuje „If there is a country that has committed unspeakable atrocities in the world, it is the United States of America“. To su pismo potpisali manje-više isti ljudi koji su potpisali podršku Emiru Suljagiću.
Možda je sad jasnije zašto Emir Suljagić poštuje simbole poglavnika NDH Ante Pavelića? Upravo zbog žestokog hegemonističkog mentaliteta i ljubavi prema takvim ekskluzivističkim ličnostima. Za vrijeme kad je bio jedan od glavnih lidera SDP BiH Suljagić se nerijetko rukovao s koalicijskim partnerima iz HSP BiH, u čijim se prostorijama mogu pronaći simboli NDH i biste Ante Pavelića. Suljagić je za vrijeme Platforme javnom šutnjom podržavao hegemoniju svoje stranke i Pavelićevih sljedbenicika u istoj mjeri kao i Ataturkovu nacionalističku hegemoniju. Naravno, tu i tamo ubaci i Tita da bi upotpunio svoj repertoar s autokratskim ličnostima.
Očito je da i Emir Suljagić kao i mnogi drugi samoprozvani ugledni građani iz Sarajeva njeguju elemente hegemonijskog mentaliteta pa nikad neće ni prihvatiti različite stavove. Takav je mentalitet na Balkanu itekako prisutan. Moraš vladati, biti iznad nekoga da bi bio uspješan političar. Ne daj Bože stvoriti zemlju i kulturu dijaloga. Sve je crno-bijelo: netko je ustaša netko je pravedan. Ipak, pravedan ne može biti političar koji želi obračun sa svima koji ne razmišljaju kao on. A još manje osoba koja javno podržava hegemoniju nad drugima.
Možda je sad jasnije odakle potiče licemjerno ponašanje sarajevskih ‘intelektualaca’. Jučer su bili protiv, danas su uz Ameriku. Malo bi branili Kurde, malo bi bili uz Ataturka. Jedino u sferi hegemonijske politike ne pokazuju licemjerje: danas uzorni Ataturk i prešućeni Pavelić. A sutra? Nadajmo se da se u Ministarstvu obrane hegemonija ne ističe baš na takav način.
wpDiscuz
