Published On: Tue, Oct 6th, 2015

ELLA DVORNIK: Internet kukavičluk je u modi !

Znam, već u startu zvučat će kao vrijeđanje, ali nije. Ovo nije bila tema o kojoj sam planirala pisati, ali moram se na to osvrnuti jer me zabrinjava kao i većinu ljudi.
Recimo da sam prva generacija kojoj je tehnologija aktivno ušla u život. Odmalena smo imali Nintendo, PlayStation, Tamagochi i razne igrice, stoga mojoj generaciji gadgeti nisu strani. Tehnologija je ušla u živote nas mladih i potpuno ih preuzela. Sjećam se da mi je kao klinki mama govorila: “Kad sam ja bila mala, imali smo samo porculanske lutke, i to samo po jednu, a vi danas imate barbike i
kuće za barbike, ne jednu, nego pet, i svejedno ste nezahvalni”.
Smiješno, jer ja ću sada održati sličnu “prodiku”, iz nezadovoljstva. Više se uopće ne brinem nad činjenicom da klinci danas ne rade ništa osim što igraju igrice i surfaju internetomu, ali zabrinjava me to što su svi postali kukakvice iza profilnih slika na društvenim mrežama. Zapravo, ne samo kukavice nego i žrtve ostalih koji se skrivaju.
Kad sam bila u prvom srednje, snimali su se “Dvornikovi” i sjećam se da mi je u to vrijeme bilo i zabavno i naporno. Tada sam pisala blog, koji je sada samo jedno od nih “neugodnih” sjećanja, ali imala sam 14 godina, stoga si neću puno suditi. Događalo mi se da u gradu naletim na ljude koji bi prišli i u lice rekli da sam glupa ili bi me izvrijeđali. Bila sam čelična tada, sa 14 godina, teško mi se rušilo samopouzdanje, a i odgojena sam da poštujem tuđa mišljenja, pa bih razmislila o tome i vrlo često nastavila dalje istim putem.
Ti su ljudi bar imali muda, a bogme sam ih imala i ja jer su se od jedne uvrede na cesti razvile debate u kojima bih s dotičnom osobom ušla u dubok razgovor o tome što im smeta na meni i zbog čega me mrze. I uopće se nisam opravdavala, nego me iskreno zanimalo što to ljudima na meni smeta jer, mislila sam tada, očito možda nešto trebam promijeniti. Voljela bih napomenuti da su mi troje tih ljudi sada najbolji prijatelji. Jedini razlog je to što smo razgovarali, imali razumijevanja i izražavali svoju nesigurnost i nezadovoljstvo jedni drugima u lice, znajući da ćemo snositi posljedice i započeti svađu.
Napomenula sam već milijun puta svima da mi, ako mi imaju nešto reći, kažu to u facu, makar to bio i kompliment, jer me iskreno ne zanimaju ljudi koje ne mogu zagrliti ili im zalijepiti šamar preko ekrana ili pak oni koji odu offline ili brišu svoje komentare kad ih se poklopi. Naletjela sam na mnoge kukavice, kao i većina vas, koji su na internetu i svojim profilima znali napisati svakakve gadarije dok su mislili da ne gledam i koje sam jedva čekala vidjeti uživo da vidim koliko će kičme zadržati i, normalno, svi su se pravili fini i da ne znaju ništa, da to nisu oni.
Najviše volim kad nekog izbrišem s Facebooka što nastane apokalipsa i ruše se prijateljstva – jer ako nismo frendovi na fejsu, nismo nigdje. Za mene to nisu normalni ljudi i ako takvih ima, drago mi je što ih više nemam u svojem životu. Ne znam kako to funkcionira danas s tinejdžerima, ali mogu samo zamisliti kakve gluposti pišu jedni drugima na fejsu, koliko se vrijeđaju, omalovažavaju, šalju prijeteće poruke i koliko se prijateljstava uništilo screenshootanjem tračerskih razgovora u inboxu, a poznavajući svoju generaciju, pretpostavljam da su drame puno ekstremnije u ovom stoljeću.
Kakva će biti budućnost tih mladih ljudi koji se više ne znaju suprotstaviti svojim problemima? Kad je lajk na fejsu bitniji od protestiranja na ulici. Gledala sam nekidan video u kojem je jedan dečko napravio lažni profil u dogovoru s troje roditelja maloljetnih djevojčica. On je s tog profila namamio djevojke da se nađu u parku, uđu u njegov auto, pa čak ga je i jedna pozvala u svoju kuću dok su joj roditelji bili vani. On je imao 27 godina, a one sve po 12-13. Roditelji su vrebali iza ugla i čim bi ušle u auto ili čim bi on ušao u kuću, oni bi skočili i počeli se derati i čitati im bukvicu.
Što rade ta djeca na društvenim mrežama? Kako im je tako opasno, glupo i naivno to lažno samopouzdanje koje im društvene mreže daju? Koliko je djevojčica i dječaka oteto i koliko ih je iskorišteno? Nisam old school i ne osjećam se starom, niti mislim da imam ikome pravo govoriti kako da živi svoj život i što da s njime radi, ali me je strah i brinem se.
Jedna mi djevojka poslala poruku na moj Facebook page. Objavila sam bila nekakav status da se jedan pjevač povlači sa scene te upitala njegove obožavatelje što misle o tome. Ona je bila obožavateljica i uvrijedilo ju je što sam napomenula da neće više pjevati. S njezina profila mi je stigla poruka: “Kurvetino, jebem ti crknute usahle mačiće i mrtvog ti tatu u grobu”. Prvo, u šoku sam bila zbog mačića i spominjanja mrtve osobe, drugo zanimalo me tko je ta osoba. Kad sam shvatila da ima oko 12 godina i usporedila njenu poruku s onime što sam ja mislila da su 12-godišnjakinje, zapitala sam se znaju li njezini roditelji što piše.
Da sam ja nekome to napisala ikada, mama bi me osobno za kosu vukla do doma, gdje bih provela dva mjeseca u pritvoru bez druženja i izlazaka, a o kompjuteru da i ne govorim, i vjerojatno bih osobno morala ići svim članovima uvrijeđene obitelji I ispričati se pognute glave. Da je ta djevojčica takvo što napisala nekome drugome, te da ju je ta osoba dočekala i našla, da je snosila posljedice zbog nekog psihopata kojeg je to uvrijedilo, njeni roditelji bi bili jako tužni. Ja sam na njezinu profilu pronašla gdje živi, u koju školu ide te uže članove njezine obitelji i čak neka mjesta na kojima se druži. Mogla sam, da sam poremećena (znam da većini vas jesam, ha-ha) naći ju i naškoditi joj.
Znate li što vam djeca rade na društvenim mrežama? Što dijele s nepoznatim ljudima? Kome staju na žulj? Znate li pod kojim su pritiskom svojih vršnjaka? Kome pišu poruke? Tko njima piše poruke? Znate li kakvo društvo odgaja vašu djecu? Jesu li ta nova djeca dovoljno snažna da sama snose posljedice svojeg ponašanja kao što smo mi nekoć morali? Krše li se njihova prava ograničavanjem njihove slobode na internetu? Jer – čini mi se da se svijet pretvorio u jedno veliko laganje i pretvaranje u kojem nitko nema sposobnost suočiti se s realnošću i okrutnosti koju to nosi sa sobom, te da se bojimo svega samo ne onoga čega se moramo bojati najviše – ljudi.