Plaće u Bosni i Hercegovini bi mogle rasti maksimalno do 20 posto u sljedećih nekoliko godina, uz uvjet da država smanji poreze i rastereti cijenu rada, podaci su udruženja poslodavaca. U međuvremenu, tisuće radnika nezadovoljnih uvjetima rada i niskim plaćama napuštaju državu i egzistenciju traže u zemljama Europske unije.
Sve prisutniji fenomen odlaska ljudi iz Bosne i Hercegovine po svim meridijanima i paralelama teško je ne primijetiti, a to, prema svemu sudeći, ne vide samo oni koji ne žele da vide ili nastoje tu brojku umanjiti ili obezvrijediti.
Kao razlog odlaska mnogi navode besperspektivnost i odsustvo bilo kakve nade da se stanje u Bosni i Hercegovini, prije svega u ekonomskom pogledu, može uskoro promijeniti. Sve češće državu napuštaju i oni koji rade, a kao razloge ističu loše uvjete rada i niske plaće.
“Logično je da ljudi odlaze iz BiH, kada znamo da ovdje rade u robovlasničkom poretku za 400-500 maraka. Odlaze svi. I stari i mladi. Plaće će, sa druge strane, u administraciji ‘na državnim jaslama’ rasti, malo, ali sigurno. Jer, izborna je godina, a ‘budžetlije’ su najsigurnija partijska baza pa se tako povećava jaz između onih koji rade po 12 sati dnevno svaki dan za 500 KM i onih koji ne rade ništa ili gotovo ništa za 1.500 KM ili više”, kaže Dragan Bursać, novinar i kolumnist iz Banje Luke, piše Klix.ba.
On smatra da odlazak stanovništva iz BiH, niti će biti zaustavljen, niti za to postoji politička volja.
“A, zašto bi je i bilo? Odlaskom mladih, radno potentnih ljudi, odlaze i eventualni sudionici ekonomskih pobuna. S druge strane, oni će na ovaj ili onaj način upumpavati svjež kapital u presahle entitetske blagajne. Dok je političarima svite oko njih i MMF-a, mogu biti bezbrižni. Uz hipnotizirani narod koji im svake dvije ili četiri godine obnavlja mandat, njihovoj sreći nikad kraja. Na nesreću svih nas”, ističe Bursać.
Sindikat trgovine: Radnici rade skoro bez slobodnog dana za 570 KM
Kao primjer radnika s lošim primanjima i uvjetima rada u javnom prostoru često se navode zaposlenici u trgovini i uslužnim djelatnostima. Kontaktirali smo Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH koji ima 12.000 članova, a zanimalo nas je kakvi su uvjeti rada za radnike u trgovini, koliko imaju slobodnog vremena i jesu li im plaćeni prekovremeni sati. Prosječna neto plata u ovom sektoru, prema podacima sindikata, iznosi 570 KM.
“Cijena činjenice da je trgovina kao jedina djelatnost u realnom sektoru u kojoj se uopće otvaraju radna mjesta, plaća se upravo vrlo različitim i često vrlo lošim uvjetima rada koje možemo vidjeti od jednog do drugog tržnog lanca, kao i u malim trgovinama. Radno vrijeme u prosjeku je 42 sata tjedno, jer radni tjedan traje 6 dana po 7 sati. Naravno, ovo je situacija u tvrtkama u kojima djeluje sindikat, ali u masi tvrtki sindikata nema, niti je radnicima dozvoljeno organiziranje, iako je to jedno od fundamentalnih radničkih prava”, kazala nam je Mersiha Beširović, predsjednica Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH.
Ona je istaknula da radnici u takvim tvrtkama vrlo često rade bez ijednog slobodnog dana ili u 15 dana imaju jedan slobodan dan koji u principu “narade”, jer sljedećeg tjedan rade dvije smjene, dok naprimjer njihova kolegica odmara.
“Čak u tvrtkama gdje djeluje sindikat i gdje imamo dobar socijalni dijalog, radnicima se prekovremeni rad kompenzira slobodnim danima, a ne u novcu. Ono što je definitivno je činjenica da ova situacija ovisi od poslovođa objekata koji, ako žele i ako imaju dobar odnos sa svojim kolegicama i kolegama, pronađu način da prekovremenog rada nema, dok tamo gdje je poslovođa osoba koja terorizira svoje kolege, evidentno nije u stanju voditi objekat, a da to ne bude na štetu radnika”, objašnjava Beširović.
Na pitanje doživljavaju li radnici mobing na poslu, ona je navela da je prema podacima Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH, od ukupno 305 slučajeva kršenja prava radnika, koliko su zaprimili i obradili u 2017. godini, 96 slučajeva mobing.
“Riječ je najčešće o oblicima verbalnog nasilja (71 posto) i prijetnji po život i zdravlje (21 posto). U ovoj godini smo imali i 2 posto slučajeva jednog novog oblika mobinga, a to je mobing zbog dobi, pri čemu su upravo radnice starije od 55 godina te koje doživljavaju mobing. Ono što je pozitivno je da broj riješenih slučajeva u korist radnika raste iz godine u godinu i u ovoj godini je 64 posto, dok je npr. u 2015. taj prosjek bio 37,5 posto, što pokazuje da radnici sve više prepoznaju mobing i poznaju načine borbe protiv mobinga”, istaknula je Beširović.
Ono što je s druge strane problematično, kako je napomenula, je što nijedan od navedenih slučajeva nije riješen korištenjem neke od konvencionalnih metoda zaštita radničkih prava i instrumenata (sudski spor, inspekcija, Ured pravobranitelja) već isključivo direktnim pregovorom s poslodavcem, pri čemu se vrlo često koriste i mediji kao podrška i pomoć.
“Međutim, postoje i zaista svijetli primjeri gdje se vrednuje rad i gdje se problemi rješavaju dijalogom. Naš sindikat je u 2017. potpisao i kolektivni ugovor, prvi za privatni sektor trgovine, što bi trebalo bar djelimično urediti radne odnose u ovom sektoru koji nosi vrlo negativan epitet sektora u kojem vlada pravna anarhija”, rekla je Beširović.
Iz države odlaze i prosvjetni radnici
Visinom plaća nisu zadovoljni ni prosvjetni radnici, iako plaću dobivaju iz proračuna.
“Mi ne možemo biti zadovoljni kompletnom situacijom imajući u vidu da je prosječna plaća u obrazovanju, a govorimo o nastavnom kadru koji je visokoobrazovan, na razini polovice potrošačke košare, pa čak u nekim županijama i niža”, rekao nam je Selvedin Šatorović, predsjednik Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja FBiH.
Na pitanje je li realno očekivati rast plaća u prosvjeti, Šatorović ističe da se prvo mora govoriti o rastu plaća u realnom sektoru.
“Bez stvaranja viška vrijednosti, ne postoji mogućnost za povećanje plaća u javnom sektoru. To je sustav spojenih posuda. Bez rasta plaća u realnom sektoru, neće biti ni rasta plaća u javnom sektoru. Imajući u vidu sve investicije koje ‘stižu’, a koje vidi samo gospoda u Vladi FBiH, onda ne možemo biti optimisti za događanja u sljedećem razdoblju. Također, želim naglasiti da su prosvjetni radnici – proizvodni radnici. Mi nismo klasični javni sektor, jer proizvodimo ljude koji će sutra biti spremni da doprinose ovom društvu”, rekao je Šatorović.
Prema njegovim riječima, iz Bosne i Hercegovine odlaze visokoobrazovani građani, kao i zaposlenici u obrazovnom sustavu.
“Mislim da se u državi ne radi skoro ništa da se zadrže ti ljudi koji odlaze. U obrazovanju se mora voditi računa da se sačuvaju radna mjesta, jer odlazak roditelja podrazumijeva i odlazak cjelokupnih obitelji, što dovodi do smanjenog broja upisanih učenika. To je pogotovo izraženo u USŽ, Posavskoj županiji i Herceg-bosanskoj županiji.
Same vlade županija nisu u poziciji da vode stratešku politiku i prinuđene su da poštuju instance viših razina. Jedan dio prosvjetnih radnika odlazi iz BiH, jer su nezadovoljni svojim radno-pravnim statusom. Ukoliko znamo da početnik u Austriji ima satnicu od 9 eura, onda vam je jasno i zbog čega”, objasnio je.
Plaće su male, ali su veće od stupnja produktivnosti
Da je odlazak radnika iz BiH u zemlje EU stvaran problem smatraju i u Udruženju poslodavaca FBiH.
“Njemačka je gotovo otvorila granice za ljude, ne samo iz BiH, već i regije. Njima u ovom trenutku nedostaje 750.000 radnih mjesta i sigurno je da se ne može, pogotovo u određenim djelatnostima, zaustaviti odlazak tih ljudi. Problem je u tome što školstvo i obrazovanje ne mogu omogućiti školovanje gotovog kadra koji bi uzeli poslodavci, nego poslodavci kad zaposle ljude moraju ulagati u njihovu obuku i osposobljavanje. I taman kad oni stvore radnika koji može i sebi i poslodavcu stvoriti korist, on odlazi izvan države. To je objektivan problem koji nije toliko vezan za ekonomske odnose i uslove rada, već za osjećaj besperspektivnosti i političke, ideološke i nacionalne podjele kojima svjedočimo iz dana u dan”, kaže Mladen Pandurević, direktor Udruženja poslodavaca FBiH.
On ističe da se slaže s onima koji tvrde da su plaće u realnom sektoru niske.
“Međutim, ukoliko želimo imati objektivan pristup, plaće se određuju prvenstveno na osnovu stupnja produktivnosti, a kao korektivni faktor se postavlja socijalni trenutak – da od tog novca mogu živjeti radnici i njihove obitelji mjesec dana. Plaće su male, ali su one veće od stupnja produktivnosti. I to je veliki problem”, smatra Pandurević.
Dodaje da je prosječna plaća u Federaciji veća nego u svim zemljama okruženja, izuzimajući Hrvatsku koja je članica EU, te da je čak vrlo blizu nekih plaća u zemljama koje su također članice EU.
“Međutim, ni mi poslodavci nismo zadovoljni visinom tih plaća. Mi bismo željeli da se stvore uvjeti da naši zaposlenici imaju bolje plaće, ali problem je u tome što mi plaćamo puno, a radnici primaju malo. Znači, kada mi jednu količinu novca uputimo prema radniku, dok taj novac stignu do njega, u međuvremenu se pojavi država koja jedan dobar dio tog novca uzme sebi. Stupanj opterećenja rada u FBiH je, prema svim neovisnim istraživanjima, najviši u Europi. Dakle, mi plaćamo puno, a radnik prima malo, jer država uzima veliki dio kolača”, objašnjava Pandurević.
Upitali smo je li realno očekivati rast plaća u sljedećem razdoblju.
“Bojim se da ne možemo govoriti o nekom drastičnom porastu plaća, međutim, da će u sljedećeim godinama biti postupan rast plaća, to je sigurno. Ukoliko se ispune naši zahtjevi koji se tiču rasterećenja cijene rada, u tom slučaju plaće bi mogle značajnije porasti. Kada kažem značajnije, govorim o iznosima od 15 do 20 posto. To podrazumijeva da vlada prihvati zahtjeve za smanjenje opterećenja rada i da se povisi neoporezivi dio plaće, u tom slučaju plaće bi mogle porasti i do 20 posto, što uopće nije zanemariva brojka”, ističe.
Iluzorno je smatrati da će doći do povećanja plaća bez ekonomskog rasta
Slične teze iznosi i ekonomski analitičar Admir Čavalić koji kaže da visinu plaću u realnom sektoru u BiH determiniraju dva faktora: visoka nezaposlenost i niska produktivnost.
“Konkretno, bosanskohercegovački radnik je uvjetovan niskim plaćama zbog toga što ga dugoročna nezaposlenost egzistencijalno ugrožava i shodno tome primorava da prihvati trenutnu visinu plaća, određenu ponudom i potražnjom na tržištu rada. Niska stopa produktivnosti rada ne dopušta poslodavcima da u kratkom roku dižu plaće”, ističe Čavalić.
Sve navedeno je, kako dalje objašnjava, određeno činjenicom da je Bosna i Hercegovina država koja svoj fiskalni teret primarno prebacuje na rad, tj. rad se, u odnosu na druge europske zemlje, visoko oporezuje. Dodaje i da poslodavci uvijek preferiraju isplatiti više radniku, a manje državi. Pored toga, tržište rada nije dovoljno liberalizirano i zaposleni u javnom sektoru imaju izuzetnu pregovaračku moć, a sve na štetu zaposlenih u realnom sektoru.
“Kada je riječ o povećanju plaća, iluzorno je smatrati da će se one u kratkom roku povećati bez ostvarivanja određenih stopa ekonomskog rasta, 6 posto primjerice. Zbog toga ne očekujem značajniji rast plaća u sljedećih nekoliko godina. Također, ekonomska je zabluda da povećanje minimalne plaće vodi povećanju ukupnih plaća u ekonomiji jedne zemlje. Jedini efekt koji se postiže s ova dva faktora jeste povećanje nezaposlenosti i to zbog stvaranja vještačkih barijera na tržištu rada”, objašnjava.
On napominje i da su u određenim industrijama, gdje nedostaje radnika (IT sektor) ili je visoka produktivnost istih (financijski sektor), plaće relativno visoke.
“Javni sektor svakako ne slijedi ovu tržišnu logiku, već je povećanje visine plaća određeno prije svega političkim motivima, tj. izbornim ciklusima. Na kraju želim napomenuti da su poslodavci uvijek spremni povećati materijalne kompenzacije, a u svrhu povećanja zadovoljstva i privrženosti radnika, što vodi većoj produktivnosti. Međutim, državna intervencija u raznim sferama ekonomije obično destimulira ove napore i vodi niskim plaćama”, kaže za kraj Čavalić.