Kada se analiziraju i usporede s onim što se dogodilo u sjevernoj Hercegovini tijekom 1993. godine vidi se da u masovnim zločinima tzv. Armije BiH nad Hrvatima u sjevernoj Hercegovini ima elemenata ne samo genocidnih djela nego i genocida
Beskrajne borove šume. Livade. Planinski lanci. Borovnice koje zriju uz put. Gotovo bajkoviti prizori u blizini Parka prirode Blidinje. A onda u samo jednoj sekundi promjena. Isti ti idilični prizori iz župe Doljani u jablaničkoj općini pretvaraju se u sablast kada saznate da su upravo tu pripadnici tzv. Armije BiH i mudžahedini uz naredbu bošnjačkog političkog vrha 28. srpnja 1993. godine bez ikakvog povoda i borbi na najsuroviji mogući način pobili i masakrirali 39 vojnika i civila hrvatske nacionalnosti.
Piše: Miroslav Vasilj, Pogled.ba
Eto to je bilo moje prvo suočavanje sa zločinom u Doljanima kada sam u mirnodopskim uvjetima 1998. godine s ekipom HTV-a Mostar snimao reportažu o tom masakru. Masakru u kojem su prema iskazima svjedoka tijela ubijenih bila nagorjela, skalpirana, odrezanih genitalija, smrskanih lubanja, a neka su čak bila i minirana kako bi nastradali i oni koji otkriju taj zločin.
Ubojicama i nalogodavcima u Sarajevu ni to nije bilo dovoljno pa su preživjele mještane Doljana njih 185 među kojima je bilo 37 djece i deset trudnica zarobili i odveli u zloglasni konc-logor „Muzej“ u Jablanici s tisućama drugih civila hrvatske nacionalnosti s područja cijele sjeverne Hercegovine.
Nažalost ovaj zločin je bio samo jedan u nizu brojnih nad Hrvatima tog područja počevši od Dusine, Trusine, Uzdola, Grabovice, mostarskog naselja Bijelo Polje, spomenutog konc-logora u Jablanici do brojnih drugih manje poznatih zločina. Njihove žrtve nisu sudjelovale u ratnim djelovanjima. Živjeli su u svojim kućama. Većinom su bili civili. U slučaju Grabovice svi civili. Dakle u masovnom ubijanju Hrvata sjeverne Hercegovine nije riječ samo o muškarcima i mladićima nego o ženama, djeci, starcima…
Ovdje nije slučaj o jednom masovnom zločinu nego o skupu većeg broja zločina mudro razbacanih u krugu nekoliko kilometara po brojnim selima i zaseocima općina: Rama, Konjic, Jablanica i sjeverni Mostar. Bez ikakve sumnje riječ je o planiranoj kampanji sustavnog ubijanja, protjerivanja, zatvaranja, zastrašivanja i dovođenja Hrvata tog područja u uvjete u kojima je bilo nemoguće preživjeti.
Ubijani su jer su bili „pogrešne“ nacije i vjere. Srušene su im kuće. Sakralni objekti spaljivani. Groblja preorana. Kosti mrtvih bacane u Neretvu. Satirao se bilo kakav trag njihovog postojanja. Uništavala bilo kakva uspomena da su tu živjeli. Htjelo ih se istrijebiti. I nažalost u većini slučajeva se uspjelo jer ih zbog sustavnog ubijanja, zatvaranja i protjerivanja tu više gotovo i nema.
Preživjeli su pak većinom prošli užas logora „Muzej“ u Jablanici. Logora ne za vojnike nego za djecu, za starce, za žene… opet samo zato što su bili pripadnici nacije i vjere koju je trebalo uništiti. Kada se uzmu u obzir sve ove činjenice one nažalost precizno opisuju najteži oblik zločina kojeg poznaje čovječanstvo – majku svih zločina. Genocid!
A što je genocid? Genocid je namjera, pokušaj ili provedba uništenja u cijelosti ili djelimice vjerske, etničke ili rasne skupine s određenog područja. Sudskim putem ga je gotovo nemoguće dokazati jer je ljestvica za njegovo dokazivanje postavljena izuzetno visoko. A kada se i dokaže predmetom je stoljetnih prepucavanja. Genocid svih genocida je Holokaust – uništenje europskih Židova koje je provela nacistička Njemačka.
Poznatiji genocidi su i onaj Turaka nad Armencima, britanskih kolonijalista nad autohtonim stanovništvom Amerike i Australije, Hutua nad Tutsijima u Ruandi, Sovjeta nad Ukrajnicima – Gladomor, srpske vojske nad Bošnjacima u Srebrenici… A zašto ga je teško dokazati? Čak ni broj mrtvih nije važan. Sastoji se od dokazivanja dva elementa: namjere (mens rea) i zločina (actus reus). I upravo je namjeru gotovo nemoguće dokazati jer je potreban opipljiv dokaz – izjava ili naredba o uništenju.
Genocid se najčešće sastoji od osam etapa. Kada se analiziraju i usporede s onim što se dogodilo u sjevernoj Hercegovini tijekom 1993. godine vidi se da u masovnim zločinima tzv. Armije BiH nad Hrvatima u sjevernoj Hercegovini ima elemenata ne samo genocidnih djela nego i genocida. To su:
– Razvrstavanje – masovnim ubijanjem i odvođenjem Hrvata u konc-logore na tom području do razvrstavanja je došlo. Do razvrstavanja je došlo i tijekom ubijanja.
– Označavanje – hrvatska sela i mjesta su označavana kao legla koja treba uništiti.
– Dehumanizacija – Hrvati su prokazivani kao zvijeri, latini i fašisti koje treba uništiti.
– Organiziranje – genocid je uvijek organiziran. Za ubojstva, protjerivanja, zatvaranja u konc-logore, uništenja spomenika, kuća i sakralnih objekata trebao je sustav koji je to osmislio, naredio i provodio. I to je postojalo u slučaju sjeverne Hercegovine.
– Polariziranje – emitira se zaglušujuća propaganda protiv skupine koju treba uništiti. I to je organizirano u slučaju sjeverne Hercegovine kroz brojne javne istupe.
– Identificiranje – žrtve se identificiraju i izdvajaju kao drukčiji. U ovom slučaju je to bilo zbog njihove nacije i vjere.
– Istrebljivanje – čin ubijanja, protjerivanja i zatvaranja pripadnike skupine koju treba uništiti što se i dogodilo u sjevernoj Hercegovini tijekom 1993. godine. Posebno su česta bila ritualna ubijanja hladnim oružjem koja su provodili mudžahedini i domaći zločinci pripadnici tzv. Armije BiH.
– Poricanje – ovome svjedočimo i danas i to ne samo u slučaju sjeverne Hercegovine nego i u slučaju zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina nad pripadnicima sva tri naroda. U sjevernoj Hercegovini ne samo da se poriče da je riječ o genocidu nego i da su uopće postojali ti zločini. Najzorniji primjer je pokušaj poricanja konc-logora „Muzej“ u Jablanici.
Kada se uzme sve to u obzir onda je sjeverna Hercegovina poprište genocida. Svi ti brojni zločini na području općina Rama, Konjic, Jablanica i sjeverni Mostar čine skupni genocid gdje je vidljivo da su postojali i namjera i genocidna djela. Da je bilo volje mogao se i dokazati. Nažalost dokazi su brojni. No volje za procesuiranje nije bilo, ne za genocid, nego za dokazivanje bilo kakvih zločina – ratnog zločina ili zločina protiv čovječnosti. I to je nešto što je neoprostivo bilo da je riječ o Haagu ili domaćem pravosuđu.
Uostalom jasno je to objasnila bivša tužiteljica Haaškog suda Louise Arbour kada su joj istražitelji istog tog suda podastrijeli brojne sustavne zločine tzv. Armije BiH nad hrvatskim civilima sjeverne Hercegovine. Zločini Muslimana nad Hrvatima nisu u fokusu interesa Haaškog tužiteljstva – bez trunke razmišljanja poručila je Arbour. I tako je i danas!