ĐULABIĆ: ‘Na mjestu Andreja Plenkovića bio bih oprezan s kvalifikacijom Milanovića kao kršitelja Ustava’

S Vedranom Đulabićem, redovitim profesorom na Pravnom fakultetu u Zagrebu, razgovarali smo u povodu prošlotjedne potpore Glavnog odbora SDP-a kandidaturi Zorana Milanovića za novi, petogodišnji predsjednički mandat, a u svjetlu kontinuiranih izjava premijera Plenkovića da je Milanović bio “kršitelj Ustava” na travanjskim parlamentarnim izborima. Prema profesoru Đulabiću, ta premijerova teza je pogrešna, a takvom je smatra i troje ustavnih sudaca koji su dan nakon održanih izbora to i objavili u iscrpno obrazloženom izdvojenom mišljenju. Profesor Vedran Đulabić redoviti je kolumnist stručnog portala IUS INFO, koji se bavi hrvatskom sudskom praksom. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu na poslijediplomskom studiju upravno-političkih znanosti. Magistrirao je s temom “Upravni aspekti regionalne politike”, a doktorirao s temom “Utjecaj institucionalnog okvira regionalne politike na regionalnu samoupravu”.

Sudjeluje u izvođenju nastave na pravnom studiju i studiju socijalnog rada te na stručnom preddiplomskom i specijalističkom studiju javne uprave i stručnom poreznom studiju na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Nastavnik je i na doktorskom studiju Javno pravo i javna uprava Pravnog fakulteta u Zagrebu i na specijalističkim poslijediplomskim studijima Javna uprava, Upravljanje gradom i Priprema i provedba EU projekata, koji se izvode u okviru Centra za poslijediplomske studije Sveučilišta u Zagrebu. U okviru međunarodnog programa Erasmus za nastavno osoblje boravio je na Fachhochschule für öffentliche Verwaltung NRW u njemačkom Kölnu. Koautor je nekoliko udžbenika i knjiga (“Upravna znanost – javna uprava u suvremenom europskom kontekstu”, 2014., 2022; “Legal Remedies in Administrative Procedures in Western Balkans”, 2016., “Decentralizacija”, 2011.; “Javna uprava – nastavni materijali”, 2006.), a 2007. objavio je samostalnu knjigu “Regionalizam i regionalna politika”.

Sudjelovao je u pregovaračkom timu Republike Hrvatske u pristupnim pregovorima Hrvatske za ulazak u EU u okviru poglavlja 22. Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata te na različitim projektima Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, Ministarstva uprave, Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU-a, OECD/Sigma inicijative, Regionalne škole za javnu upravu (ReSPA), Svjetske banke, te bilateralnim projektima s Francuskom i Slovenijom. Ti projekti realizirani su i u Hrvatskoj i u inozemstvu.

NACIONAL: Premijer Plenković uporno ponavlja da je predsjednik Zoran Milanović ‘kršitelj Ustava’, a Glavni odbor SDP-a prošloga tjedna dao mu je podršku da bude njihov kandidat na predsjedničkim izborima. Je li netko od njih dvojice kršitelj Ustava’?

Mislim da ima puno argumenata i za uvjetnu ocjenu da je i premijer Andrej Plenković “kršitelj Ustava”. To sam elaborirao u svojim tekstovima. Premijer Plenković je to učinio prilikom smjene četvorice ministra Mosta, a tek naknadnom potvrdom te smjene u Saboru. Nakon te njegove “smjene” u Vladi prošlo je čak 42 dana dok njihov opoziv nije potvrdio i Sabor, a u tom razdoblju presložila se i saborska većina postignutim dogovorom da HNS postane njezin dio. Ministre se ne može smjenjivati bez izglasavanja njihove smjene u Saboru. Premijer ne može naložiti svojoj tajnici da napiše rješenje o smjeni ministara kao što je to učinio svojedobno s tom četvoricom ministara Mosta, ali i u drugim slučajevima. Po Ustavu, Sabor izglasava i razrješuje ministre. Zašto je tako? Zato što u Hrvatskoj živimo u sustavu parlamentarne demokracije. Tako da bih na premijerovom mjestu bio oprezan s kvalifikacijom o kršitelju Ustava.

‘Što se tiče ove situacije oko ‘kršenja Ustava’ predsjednika Milanovića, u vrijeme parlamentarnih izbora bilo je hoda po rubu, ali smatram da nije došlo i do formalnog kršenja Ustava’

NACIONAL: Ipak, je li predsjednik Milanović ‘kršitelj Ustava’ kako tvrdi premijer Plenković?

Ne slažem se s tom tezom. Ne slažem se ni s ocjenom Ustavnog suda, koju je njegov predsjednik Miroslav Šeparović iznio na konferencijama za tisak. Te odluke, odnosno, dopisi Ustavnog suda nisu bili doneseni u skladu s ustavnom procedurom. Detaljno sam i to obrazložio u objavljenom tekstu. Što se tiče ove situacije oko “kršenja Ustava” predsjednika Milanovića, u vrijeme parlamentarnih izbora bilo je predsjednikova hoda po rubu, ali smatram da nije došlo i do formalnog kršenja Ustava. Naime, i dalje mislim da najava nečije kandidature nije kršenje Ustava.

NACIONAL: Možete li to obrazložiti?

Prvo, predsjednik Milanović je političar pa ima političke stavove i daje političke izjave. To je činio cijelo vrijeme svog mandata, pa i u vrijeme predizborne kampanje. Drugo, predsjednik i stranka koja ga je predložila ipak su poštovali upozorenje Ustavnog suda i Zoran Milanović nije formalno ušao u izbornu kampanju. Nije bio ni na jednoj izbornoj listi, nije sudjelovao na predizbornim skupovima niti bio na promidžbenim materijalima. Dao je najave da će biti premijer, ali to se nije dogodilo jer opcija koja ga je podržavala nije dobila 76 zastupničkih mandata. Nije dobila saborsku većinu pa se zbog toga to nije ni moglo dogoditi. Zanimljivo bi bilo vidjeti što bi se dogodilo da je oporba zaista osvojila 76 zastupničkih ruku, dakle, saborsku većinu. Bi li predsjednik Milanović u tom slučaju podnio ostavku na dužnost predsjednika i postao premijer ili bi mu Ustavni sud to zabranio? Kako bismo izašli iz te ustavne krize?

NACIONAL: Postojala je ipak mogućnost da oporba dobije saborsku većinu da je Možemo! prihvatio poziv SDP-a i ušao u predizbornu koaliciju s Rijekama pravde. Postizborna računica je pokazala da su Možemo! i Rijeke pravde zajedno osvojili oko 2000 glasova više od HDZ-a u 10 izbornih jedinica u Hrvatskoj. Pokazala je i da bi oporba tada osvojila 58 zastupničkih mjesta, a HDZ bi dobio dva mandata manje od Rijeka pravde i Možemo, 56 zastupnika umjesto osvojenog 61.

Otvoreno je pitanje bi li birači doista glasali za takvu koaliciju, jer Možemo! tvrdi da njihovi glasači to ne bi podržali. Ne znam. No da se to doista i dogodilo, otvorilo bi se pitanje bi li predsjednik mogao podnijeti ostavku i postati premijer. Ja mislim da bi mogao. Za to nema ustavne prepreke. Svaki dužnosnik može podnijeti ostavku. Može je podnijeti, primjerice, i premijer i kandidirati se za predsjednika Republike Hrvatske. Iako ne vjerujem u takav scenarij. To je samo hipotetska situacija.

NACIONAL: Zašto mislite da se premijer Plenković ne bi mogao kandidirati na predsjedničkim izborima?

Zato što je pozicija premijera puno moćnija od pozicije predsjednika. Premijer kontrolira proračun, predlaže i vodi Vladu, a Vlada predlaže većinu zakona u Saboru. I proračun Ureda predsjednika Hrvatske, u konačnici, ovisi o odluci Vlade i Sabora, a ne obratno. Kada govorimo o odnosu moći u izvršnoj vlasti između Vlade i predsjednika države, rekao bih da je 90 do 95 posto moći u rukama Vlade, a samo pet do 10 posto u rukama predsjednika Hrvatske.

NACIONAL: Kako se onda manifestira ta politička moć predsjednika države?

Jedino učinkovito oružje predsjednika jest moć političkog nastupa, snaga mikrofona. Percipira ga se kao političku figuru. Tako sudjeluje u političkim procesima, ali realno njegov utjecaj na proračun, državnu upravu i zakonodavstvo je vrlo mali. Njegove su ovlasti djelomično u resorima obrane, sigurnosnih službi, sukreiranja vanjske politike i nekog, možemo reći, općeg političkog djelovanja.

NACIONAL: Kako se može riješiti ta situacija prijepora između predsjednika i premijera?

Situacija se mora riješiti tako da nositelji tih funkcija shvate da moraju surađivati bez obzira na svoje osobne antagonizme. Moraju surađivati u interesu države, a vidite da surađuju u ovom privremenom imenovanju ravnatelja i zamjenika SOA-e. Međutim, kao što sam već rekao, trebale bi postojati i neke usuglašene i napisane smjernice vanjske politike.

NACIONAL: Trebalo je dogovoriti imenovanje ravnatelja SOA-e i njegova zamjenika, jer ravnatelj Daniel Markić odlazi na dužnost u Europsku uniju. Ovoga puta su se premijer Plenković i predsjednik Milanović brzo dogovorili, a predsjednik je i potpisao tu odluku još prošloga tjedna. Kako to tumačite?

To je jedna u nizu ustavnih odredbi, koja govori o potrebi da dvije grane izvršne vlasti, predsjednik Hrvatske i Vlada odnosno premijer, moraju surađivati u oblikovanju vanjske politike, personalnim pitanjima. Odnosno, u imenovanjima u resoru obrane i sigurnosno-obavještajnog sustava, što je propisano Ustavom i srodnim zakonima. Prema tome, oni moraju surađivati jer predstavljaju institucije države. Bez te suradnje smo u institucionalnom problemu, jer ako ne surađuju i ne dogovaraju se, onda imamo blokiranje institucija. Dakle, moraju surađivati kod imenovanja veleposlanika, šefova sigurnosnih službi kao i načelnika glavnog stožera. Dosad je postojao problem u njihovoj suradnji. Postoji li između predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića samo politički sukob ili sukob dvaju ega, to bi trebalo detaljnije istražiti.

NACIONAL: Jeste li uspjeli to istražiti? Vi ste sveučilišni profesor.

Iz njihovih javnih nastupa čini se da postoji i neki osobni animozitet, koji prelazi granice političkih razmimoilaženja. Što se tiče političkih stavova, bilo bi dobro da su, primjerice, smjernice vanjske politike jednog i drugog negdje objavljene, pa bi onda znali gdje su dodirne točke na kojima se treba graditi vanjska politika. U uređenoj, pravnoj državi takvi bi stavovi trebali biti jasno definirani, a sad se čini da Hrvatska ima dvije vanjske politike. Te bi smjernice zajedničke vanjske politike trebale biti dogovorene pa onda i objavljene. Poslije bi bilo zapravo nevažno tko od njih dvojice ide, primjerice, na Opću skupštinu UN-a, tko u europske institucije, a tko na ovaj Summit NATO-a u Washingtonu 9. srpnja u povodu 75. godišnjice njegova osnutka. Mislim da dogovora oko toga što Hrvatska zastupa nema pa imamo, najblaže rečeno, dvije varijante hrvatske vanjske politike. Jednu Vlade, a drugu predsjednika. Mislim da to nije sasvim dobro jer to nije ni namjera Ustava Republike Hrvatske, koji izrijekom govori o sukreiranju vanjske politike dviju grana izvršne vlasti, Vlade i predsjednika Republike.

‘Pitanje u kojoj se mjeri stvarna moć može vratiti predstavničkom tijelu, posebno kada u parlamentarnim sustavima u pravilu imate situaciju da je premijer ujedno i šef najveće parlamentarne stranke’

NACIONAL: Zašto mislite da te razlike u stavovima nisu dobre?

Jednostavno zato što bi bilo normalno, pa onda i dobro, da država ima jedinstvenu vanjsku politiku. Vanjskopolitička stajališta ne bi trebala biti ovisna o tim razmimoilaženjima između predsjednika i premijera. Morao bi se postići kompromis.

NACIONAL: Osim što ste kao sveučilišni profesor stručna osoba u ovim pitanjima, sigurno i kao građanin imate političke stavove. Kako biste pomirili te svoje dvije uloge?

Ono što vidim i kao profesor i kao građanin jest da većinu hrvatske vanjske politike kreira Vlada iako je ustavna odredba da bi tu politiku trebali sukreirati premijer i predsjednik. Glavna moja poruka glasi: te dvije institucije izvršne vlasti, Vlada i predsjednik, moraju surađivati sve dok je naša ustavna arhitektura takva da imamo dvojnu izvršnu vlast.

NACIONAL: Gdje je u toj raspodjeli političke moći Hrvatski sabor? Je li na začelju?

Sabor bi trebao biti vrlo značajan jer je demokracija u Hrvatskoj predstavnička demokracija. Doduše, Vlada svoj legitimitet crpi iz zastupničke većine u Saboru. No opća je tendencija pomicanja političke moći na izvršnu granu vlasti. Predstavnička tijela su velika, politički raznorodna i zbog toga inertna u djelovanju. Pitanje je u kojoj se mjeri stvarna moć može vratiti predstavničkom tijelu, posebno kada u parlamentarnim sustavima u pravilu imate situaciju da je premijer ujedno i šef najveće parlamentarne stranke. Preko toga kontrolira i zastupničku većinu u Saboru.