Država za Židova

Ja, valjda zato što sam iščašen, u ratu Hamasa i Izraela, navijam za Izrael. Je li to samo zato što sam lud ili zločest? Možda i to, ali puno je i drugih razloga. Izrael je demokratska država, Palestina je naseobina gora od BiH u kojoj vlada radikalni islamistički pokret koji svako malo započne kakav manji rat s Izraelom.
 
Kasnije se uspoređuje broj mrtve djece s obje strane, zaboravljajući spomenuti da je prvu bebu ubila Hamasova raketa u Tel Avivu, usred Izraela – države članice UN-a. Ali što ćete, skoči se na stranu slabijeg, pogotovo ako stalno plače umjesto da se započne ponašati kao država i zatraže državnost tu gdje žive. Palestinci koji rade, uglavnom rade u neprijateljskom Izraelu. Otud Palestini dolazi struja, voda, namirnice. Oružje im dolazi kroz tunele ispod zemlje, da njime napadnu Izraelce koji onda višestruko uzvrate. Palestinci uredno održavaju pustinju, Izraelci održavaju državu, demokratsku, parlamentarnu, onu u kojoj uredno živi i arapska manjina. Budući da Izraelci imaju susjede kakve imaju, vojni rok im je pet godina za muškarce i tri za žene. Jedna moja prijateljica je tamo odslužila vojsku, koristi UZZI spretno kao ja upaljač.
 
___________piše: Veselin Gatalo l pogled.ba
Usput, cilj Palestine je, nećete vjerovati a stalno vam se ponavlja, uništenje židovske države i zauzimanje Jeruzalema. Pitam se bi li i tada hodočasnici kršćani imali neometan pristup svetim mjestima. Pitam se još i zašto svjetska javnost, dobar dio nje, misli da područje židovske države pripada Palestincima. Židovi su tu barem triput duže, barem koliko je judaizam stariji od islama. Dosta Židova iz naše naseobine koja bi se lako mogla smatrati europskom Palestinom, ili barem onih koji su se tako deklarirali, našlo je utočište u Izraelu. Većina su se obreli, tom linijom, tamo i u zapadnom svijetu, školovani i situirani. Doduše, bilo je tu došlo i nekoliko „profesionalnih“ bosanskih i hercegovačkih Židova, onih koji su i danas na TV-u češće nego petsto puta brojniji Romi. Na svoj užas, otkrili su da tamo, u Izraelu, nisu jedini Židovi i da ih neće držati na plaći i stanu samo zato što su Židovi. Odmah su pronašli i poslove koje će raditi. Iznenađeni i uvrijeđeni, ekspresno su se, prvom prilikom, vratili u razorenu i obogaljenu jučerašnjicu u kojoj je dovoljno i potrebno biti to što jesu. Vjerojatno su shvatili da je život u tom Izraelu nepravedan. I ovdje je, ja tako mislim. Lako je to dokazati. Svijet je dobio Židove poput Isaaca Newtona, Alberta Einsteina, Paula Celana, a mi smo dobili Židove poput Jakoba Fincija, Elija Taubera i Svena Alkalaja.
Rom neće biti novi gradonačelnik Sarajeva, glavnoga grada Bosne. U igri su deficitarni Hrvati i uvijek popularni Židovi. Stjepan Kljujić i Jakob Finci. Finci je već započeo svoju predizbornu kampanju pomirenjem muslimana Sarajeva. Ujedinjuje ih, bez obzira na to, kako kaže, koliko su u Sarajevu. Srba i Hrvata ima koliko i bakra u zemlji, u tragovima. Srbi su skroz nepopularni, pa nema šanse da Srbin bude gradonačelnik. Nije Finciju bitno jesu li u Sarajevu ti muslimani 450, 45 ili 4,5 godina, građani glavnoga grada moraju biti složni, a ne da se dijele na „nove Sarajlije“ i „stare Sarajlije“. Sarajevo jeste grad muslimana svih nacija, i srpskih, i hercegovačkih, i crnogorskih, i kosovskih, i turskih, i zaista treba pomiriti te antagonizme. I nepopularni povratak Srba i Hrvata u Sarajevo će se tu, vjerojatno, spomenuti, ako iskrsne politička potreba. Kampanja Jakoba Fincija započela je s govornice vremešnog bosanskog skupa zvanog „Krug 99“, kronično posvećenog bosančenju, gdje bosanski muslimani i pridruženi im simpatizeri drugih nacija bosanče dok ih smrt ne rastavi, s nerijetko stogodišnjim bitisanjem pod bosanskim nebom.
Neki dan sam shvatio koliko puno ljudi čita ovu kolumnu. Napravio sam materijalnu grešku i pobrkao Bitku na Neretvi sa Sutjeskom. Ili obratno, ne da mi se gledati. Ljudi su prelazili, meni poznati i nepoznati, na moju stranu ulice da mi kažu kako sam pogriješio, da Tita i Richarda Burtona nije bilo na Sutjesci. Ili na Neretvi. Vjerujem da ga nije bilo ni na Kozari ni na Igmanskom maršu. Nekako su mi ti filmovi isti, puni Bate Živojinovića, Borisa Dvornika, Ljubiše Samardžića, Milene Dravić… Orson, Richard i kompanija su malo razbili monotoniju, ali mi ti filmovi ipak izgledaju nekako… isto. Ali, preporučio bih neke koji nisu isti. „U gori raste zelen bor“. Sjajan film, pun istine o Drugom svjetskom ratu. „Gluvi barut“, isto sjajan. „Živi i mrtvi“, „Lepa sela lepo gore“. Ima filmova, i to baš o Drugom svjetskom ratu, i onih o ovom posljednjem, iz kojih se može nešto saznati o tom ratu. Doduše, nema tu svjetskih glumaca, jer rat u BiH, barem službeno, nije bio svjetski. Ni onaj između Hamasa i Izraela, kažu, nije svjetski. Osim po tom što je, kao i svi ratovi, paradoksalno nesuvislo medijski doživljen.