Neki dan, na jednoj od dvije državne a nacionalne televizije, visoki predstavnik, čovjek ovlašten za svašta nešto, čovjek moćniji od zakona i ustavnog suda, obratio se bosanskohercegovačkoj javnosti.
Kaže, parafraziram, da ovoj zemlji neće biti dobro ako se budu smjenjivali jedni da bi se postavili drugi. Molim, rekoh ja sebi. Pa, koliko znam, demokracija i služi za to da bi se smijenili jedni a postavili drugi. Valjda za to postoje i ti nesretni izbori. Ili se Inzku sviđa ova vlast pa neće drugu? Nagađam, ali se bojim da sam u pravu, kao prije više od pola desetljeća kada sam rekao, napisao i ponavljao da SDP i Lagumdžija potpisuju polaganu, ali sigurnu smrt Bosne i Hercegovine. Pa se onda sjetim stvari koje se „poklapaju“.
Piše: Veselin Gatalo l pogled.ba
Lagumdžija je, usprkos zdravom razumu i činjenici da koalira s HSP-om, strankom nakaradnih i fašističkih tradicija, te s ratnim i poratnim profiterima, postao „čivija“ u svjetskim ljevičarskim krugovima, ušao u vodstvo europske ljuviče, postao član Predsjedništva PES-a, Partije europskih socijalista. Inzko i organizirana ljevica pokrivena međunarodnim kapitalom, izgleda, baš i ne bi da Lagumdžija odstupi. Čak ni poslije izbora koje će, zdrav razum kaže, skoro potpuno izgubiti. Ljevičarska urota na svjetskoj razini, i to s ciljem vladavine krupnog kapitala, to jest Habsburga, Windsora i anglosaksonskih bilijardera?
Nisam sklon teorijama zavjere, ali jesam promatranju i zaključivanju. Opet Inzko o pogubnom nacionalizmu i o „građanskoj“ opciji kao jedinom izlazu za nas i za Bosnu i Hercegovinu, kao da već i poslovično pomirljivim i ultranaivnim bosanskim franjevcima nije jasno da su sve stranke u ovoj zemlji nacionalne i profiterske. Pogotovo one čiji eksponenti zajapureno tvrde da to nisu. Po državu je strašno i to što ni narod koji je listom bio za državu, ima predstavnike koji za državu više nisu.
Odnosi među narodima u BiH, kao da ih više i ne zanimaju. Vođe dvije nacionalne stranke, SDP-a – Zlatko Lagumdžija i SDA – Bakir Izetbegović, imali su prigodu iznijeti stav zemlje koja ih je u inozemstvo, barem načelno, poslala upravo zbog toga. Prvi „gaf“ koji je do kraja „potopio“ međustranačke (čitaj međunacionalne) odnose u BiH bila je Lagumdžijina podrška Americi u namjeri da, kao u Libiji, intervenira u Siriji, u građanskom ratu. Cilj intervencije bi bio američko i englesko ovladavanje prirodnim resursima, baš kao u Iraku i Libiji, ali bi posljedice bile iste – jačanje islamizma i povećanje opasnosti za svijet, i to od radikalnih terorističkih skupina tamo gdje je toga bilo malo, ili nimalo.
Irak je najbolji primjer. Bez dogovora s ostalom dvojicom članova Predsjedništva, bez konzultacija s parlamentom, domovima naroda, čak bez najobičnije ulične ankete, Zlatko Lagumdžija je nastupio sam i iznio što mu je na ljevičarsko-socijalističko-korporacijsko-kapitalističko-globalističkom srcu, njegovom i američkom. Podržao američku namjeru te pobunjenički polusvijet, naivčine i plaćenike, u borbi protiv sirijske vlade. Dakle, Lagumdžija će uraditi što želi, ne brinući kakve će to posljedice imati na zemlju koju, eto, svim srcem voli i svim silama nastoji očuvati.
Nastup Bakira Izetbegovića na istom je fonu i tonu. Svoju očevinu očito ne shvaća kao nešto što treba očuvati; nastupit će samovoljno, bez obzira na to kakve će posljedice to ostaviti na situaciji u ionako napola raspadnutoj zemlji. Iskreno, ni ja nešto nisam lud za tom Bosnom, ali me muči znatiželja. Ne mogu nikako shvatiti kako nekom može biti bitnije stanje u Siriji nego u zemlji rođenja.
Da je riječ o Turskoj, i razumio bih, dosta Bosanaca smatra Tursku zemljom – majkom, ali zašto Sirija treba biti povod dodatnih podjela? Kako to da čak ni vođe bošnjačkih stranaka ne žele mirnu Bosnu? Hm, čini mi se da mirnu Bosnu, sjeverno od Hercegovine, želimo još samo ja, Habsburzi, Windsori, krupni kapitalisti, austrijski bankari i visoki predstavnik, Valentin Inzko.