Prije 12 godina sve je u ovoj napaćenoj zemlji otišlo k vragu.
Grupa nekakvih aktivista je 31. maja 2012. godine započela obilježavanje “dana bijelih traka” u Prijedoru.
Iako su prošla dva desetljeća od navodnog događaja kojeg su se sjetili obilježiti, činjenica da ga nitko nije spominjao niti obilježavao punih 20 godina nije ih spriječila da pompozno, salvom floskula isprobanih na Srebrenici, pokušavaju Prijedor mjesto “genocida” uz zastrašujuću napomenu da su Srbi, u maniri nacista, sredinom prošlog stoljeća obilježavali nesrbe tjerajući ih da nose bijele trake na rukama kao znak raspoznavanja.
Iako je ova laž razotkrivena na više načina u proteklih 12 godina, i iako nema dokaza, akta, fotografije, pouzdane presude, evidencije, praksa obilježavanja nastavljena je do danas, a za to vrijeme bh. nezaustavljivo jurila prema vlastitoj propasti vođena upravo onima koji se u nju, navodno, najviše kunu.
Do te 2012. stvari su bile nešto drugačije. Točnije, od 2005. godine i obilježavanja desete godišnjice zločina u Srebrenici, kojoj je nazočio i Boris Tadić, kroz razne inicijative koje su kao okvir imale priču o suživotu i pomirenju, pa sve do 2012. godine, činilo se da postoji sila koja Bosna i Hercegovina koja bi pričala o prošlosti na jedan drugačiji, ispravan način.
A onda su odlučili krenuti u srebrenje Prijedora. Godinu dana nakon toga, Bakir Izetbegović je zatražio ocjenu ustavnosti Dana Republike. U Haagu se privode kraju suđenja Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, kojima se pokušao očistiti termin genocid iu drugim dijelovima BiH izvan Srebrenice. Sarajevska politička klika očekivala je frontalni udar na Banju Luku koji bi bio iskorišten za “jačanje države”, njenu centralizaciju, pa čak i ukidanje entiteta.
I što su dobili? Jedno veliko ništa.
Danas, 12 godina nakon što su osmislili projekt bijele vrpce, Bosne ima puno manje nego što je bilo 2012. godine. Skoro da je nema. I nema to veze s radnom skupinom za mirno razdruživanje, niti s Christianom Schmidtom, nametanjima, rezolucijama, govorima i izjavama.
Niti je Bosna centralizirana, niti je država ojačana, naprotiv, dva od tri naroda koji u njoj žive ne mogu je očima vidjeti.
Bosna i Hercegovina kao jedinstven kulturni, politički, povijesni, identitetski prostor postoji samo na papiru.
Održava se samo na ekonomskoj priči. Marke i euri ne priznaju entitetsku granicu. Ostaje, dakle, nejasno zašto su razni branitelji Bosne bili šokirani ponudom Milorada Dodika Sarajevu o razjedinjenju, koje bi koštalo dvije milijarde KM. Kako sada stvari stoje, i te dvije milijarde su previše.