Published On: Sub, ožu. 16th, 2019

DRUGI PIŠU Sarajevo, mali Teheran

Ne može se reći da je Dodikova analogija, iz naslova ovoga teksta, u potpunosti pogrešna. Izgradnja džamija na, uglavnom zelenim površinama grada, koji inače ima mizeran broj parkova, svakako podupire ovu njegovu tezu.

Feđa Isović l Dnevni avaz

Džamije su, ruku na srce, nikle na potpuno neočekivanim lokacijama, a nekada, priča se, baš „u inat komunjarama“, kao što je riječ o naselju Ciglane, koje važi za bastion komunističkog stanovanja. O nakaradnoj i nebosanskoj arhitekturi ovih džamija i o tome što one uglavnom zjape prazne neki drugi put.

Sreća da „vijagra“ u svom sastavu nema svinjetine

Najezda Arapa, kako u turističkom jurišu tako i u naletu otvaranja poslovnih firmi, često sumnjivog karaktera, je još jedna od skica koja nadopunjuje ovu teheransku analogiju. Dijelove grada, kao recimo Ilidžu, Arapi su „okupirali.“

Ovoliki broj pokrivenih žena ulice grada ne pamte još od sredine prošlog stoljeća kada je, u sjajnoj akciji emancipacije muslimanskih žena, Antifašistički front žena Jugoslavije uspio otjerati zar u prošlost. Samo nakratko, jer evo nam zara nenadano u sadašnjosti.

Nadalje, lako je prepoznati tisuće i tisuće kvadrata poslovnih prostora u strogom centru Sarajeva u kojima se, poštujući islamsku doktrinu, ne toči alkohol. „Sarajevo City Centar“ nosi englesko ime, ali u njemu nije moguće popiti škotski viski, a u „Konzumu“, koji se nalazi u tom shoping centru, nije moguće kupiti ni bocu vina. Štoviše, nije moguće, nije šala – istina je, kupiti ni vinsko sirće!

Najezda Arapa, kako u turističkom jurišu tako i u naletu otvaranja poslovnih firmi, često sumnjivog karaktera, je još jedna od skica koja nadopunjuje ovu teheransku analogiju.

U „BBI shoping centru“, još jednom na engleskom nadjenutom objektu, je identična situacija. U oba ova ogromna, moderna shopping centra, u apotekama, ne možete kupiti ni neke lijekove. Zašto? Zato što u svom sastavu imaju procent svinjske masnoće. Sreća da „vijagra“ u svom sastavu nema svinjetine. Seksualni život u Bošnjaka bi bio nagrđen.

O pršuti, šunki ili, ne d’o Bog, čvarcima u ovim objektima ne treba ni pričati.

Rodilo se nekoliko kineske djece, ali bošnjačko – jok

Više nisu eksces ni hoteli u kojima se ne toči alkohol i koji od svojih atraktivnih sadržaja marketinški izdvajaju mesdžide. Sve ih je više i svaki novoizgrađeni je, čini se, veći.

Islamski vjeronauk se izučava već od vrtića i osnovnih škola u kojima će vaša kćerkica, kao model ponašanja, imati učiteljicu koja je vjerski pokrivena.

Opravdava li ovo gore pobrojano naziv mali Teheran? Ne znam što „mali“?

No, ako bih ja napisao da je Dodik u nečemu u pravu, vjerojatno bi se dogodio smak svijeta pa da bih spasio čovječanstvo, na ovu njegovu tezu odgovaram pitanjem: Je li Banja Luka ostala ista? Bilo koji grad?

U Trebinju, kaže čaršijska priča, godinama nakon rata nije rođeno nijedno bošnjačko dijete. Rodilo se nekoliko kineske djece, ali bošnjačko – jok. Trebinje u kome se rađa više kineske nego bošnjačke djece, mora se priznati, nije baš ono isto Trebinje u kome sam ja odrastao. Dodiku, naravno, nije palo na pamet da ovaj grad nazove mali Peking.

Nakon rata, crkva je u Trebinju preuzela sve, vinograde, vinarije, nekoliko hotela u centru, najatraktivnije ugostiteljske lokacije, poslovne prostore…

Čovjek je imao osjećaj da se ni ulica nije mogla asfaltirati ako to ne bi vladika amenovao. Od potpuno razdvojene države i crkve, ideala koji su temeljito implementirali komunisti, dođosmo faktički do srednjovjekovnih odnosa u kojima crkva definira sva društvena zbivanja. I Dan grada, kičasta manifestacija koja nas uveseljava svake godine, nije svetovnog, nego čisto religioznog karaktera, pa se zove „Krsna slava grada“. Pravoslavni vjeronauk se izučava u osnovnim školama, a jedna od tih škola se zove „Sveti Vasilije Ostroški.“

I jedan i drugi grad osjećam kao svoj

Ništa više nije isto. Ni nalik. Najavljena izgradnja pravoslavne crkve na Jahorini sigurno neće biti atraktivan objekat za sve veći broj hrvatskih, slovenskih, mađarskih, pa evo čak u zadnje vrijeme, i kineskih skijaša. Al’ eto, neka crkve. Neka se zna tko je gazda na planini.

Hercegovac sam, onaj s dna kace, pa evo ni nakon svih ovih godina nisam uspio navići se na sarajevsku klimu. Od plus 35 ljeti do minus 35 zimi, ogroman je to raspon za jednog Hercegovca. U Trebinju kada padne centimetar snijega, škole prestaju s radom, državne službe rade skraćeno radno vrijeme, a Civilna zaštita je u punoj pripravnosti.

Stvarno mi nekada nedostaje taj odnos strahopoštovanja prema nekoliko milimetara snijega, ali ipak, nakon svega, moram priznati da sam zavolio Sarajevo. Osjećam se Sarajlijom, a to je valjda najveći dokaz da volim taj grad. Imam pravo na dualni identitet, pa mogu reći da sam i Trebinjac. Grad u kome odrasteš do svoje dvadesete godine te formira u mnogo čemu.

I jedan i drugi grad osjećam kao svoj. I u jednom i u drugom gradu se osjećam jednako dobro. Zašto? Pa zato što i Trebinje i Sarajevo imaju toliko jak kvalitetni supstrat da ih ove nove tendencije ne mogu suštinski promijenti. Trebinje miriše isto kao što je uvijek mirisalo, a u Sarajevu, i pored svega što mu se dogodilo, je još lako prepoznati onaj njegov istinski stari šarm zbog koga su ga svi voljeli. Tako je, pa šta god Bosanac Milorad Dodik i moj stari drug Nele Karajlić mislili, govorili i propagirali.

Doduše, bilo bi mnogo bolje kada bi moglo bez onih gore spomenutih anomalija. Al’ što da se radi?/HMS/

Pošalji ovaj članak prijateljima: