Subotnje mahanje zastavama raspalih KPJ i SFRJ te maršalanje slikama mrtvog maršala po središnjoj sarajevskoj ulici, nije ništa dugo doli jedna tragikomična kombinacija bolesne nekrofilije i neobjašnjiva mazohizma. I, dakako, croatofobije.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Izjava sarajevskog redatelja Dine Mustafića u slavu tzv. mirne šetnje tzv. sarajevskih antifašista, a, u biti, koronaignoranata i zapjenjenih croatofoba, zapravo je objasnila dosta toga, ponajprije ono što je i sam vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić detektirao još uoči svete mise za žrtve Bleiburške tragedije. Sjećajući se svojih prvih svećeničkih iskustava iz komunističkog doba, prepoznao je – izložen čak i prijetnjama smrću – isto ono ozračje kroz koje je prošao pred komunističkim isljednicima na tzv. „ispitima savjesti“. O istoj je, dakle, metodi riječ o – hajci! I onda i – sada!
A onda je Mustafić, dok su još Titinom ulicom vihorile jugoslavenske i pokoja komunistička partijska zastava a (specijalna) policija skrbila da svećenici i dvadesetak vjernika, što su molili za duše pokojnika kojima se uvjerljivoj većini ni za grob ne zna, živi i zdravi stignu doma, kazao:
DNK „pravog Sarajlije“
„Sarajevo je pokazalo da je antifašizam svjetonazor, odgoj, da je u DNK svakog pravog Sarajlije.“ Uznemirujuća je to izjava, jer (ne)izravno sugerira kako je kontramitingu nazočila sljedba onih koji su ’45. razoružanim vojnicima, djeci, ženama i starcima sudili metkom u potiljak, ili naprosto gurajući ih u jame po austrijskim, osobito slovenskim i hrvatskim šumama.
Znači li to da bi i ovi deenkaovci danas – da policija nije, svjesna opasnosti, područje oko katedrale Srca Isusova proglasila „zabranjenim gradom“ – postupili slično?! Titovke s petokrakom – usred toga sarajevskog mraka – na glavama i sveopća histerija „pravih Sarajlija“, govore kako tu opasnost ne treba isključiti. Za ubuduće…
Uz to, subota kada je umro europski Jeruzalem, pokazala je i kako su biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, ipak, bili preveliki optimisti kada su u povodu 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata, 3. svibnja 1995., u Pismu crkvenoj i društvenoj javnosti kazali: „Uvjereni smo da će doći vrijeme kada će se moći zabilježiti sva tragedija koja je učinjena nevinu čovjeku bez obzira koje vjere ili narodnosti bio.“
Vidjeli smo, međutim, da to vrijeme još nije došlo u grad u kojemu se „tako lijepo susreću Istok i Zapad“. Štoviše, ozračje je u toj još ratnoj ’95. bilo je bolje, ljudskije od ovoga današnjeg u kojem antiterorističke postrojbe „pripremaju“ sarajevsku prvostolnicu za svetu misu zadušnicu, a iz državnog vrha kardinalu Vinku poručuju da odustane od molitve.
Savjet Alijinog partizana iz Titine 16
A jedan od tih političkih prvaka što, zahvaljujući glasovima drugog naroda, ispod Brozove slike po treći put stoluje (kao) hrvatski član Predsjedništva BiH, samopromovirajući se kao kardinalov savjetnik, upućivao ga je da se sjeti i zločina Crne Legije, Jasenovca i Gradine. Slijedom čega se treba još jednom vratiti u svibanj ’95.
„Ne molimo“, pišu bh. biskupi u rečenom Pismu, „samo za Hrvate katolike, biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i tolike vjernike – nego molimo i za sve nevine žrtve u drugim narodima koji stradaše u okrutnosti ratnog vihora… U tom duhu molimo za sve nevine žrtve ovog stoljeća na našim prostorima. Žalimo nad svim učinjenim nepravdama i zlima. Želimo da svaki čovjek može proživljavati svoje ljudsko dostojanstvo, svoj vjerski i nacionalni identitet u slobodi i miru, tuđe poštujući, a svojim se ponoseći. Neka naše ljudsko i vjersko pomirenje sa svima drugima bude zalogom trajnog mira“, poručili su biskupi prije četvrt stoljeća u ratnim okolnostima.
A danas – usred mira – Alijin partizan iz Titine 16 javno na jednoj lokalnoj televiziji okreće mitraljez prema (zapadnom) Mostaru, a skupa s rečenim Mustafićem, bivšim – još iz Lagumdžijina doba – esdepeovskim (dvorskim) redateljem, vratio bi i kardinala i sve svećenike u sakristiju. I zatvorio. Vratio bi ih, ali i sve nas, u doba na koje je podsjetila sarajevska sramotna subota sa svim onim petokrakama i Titinim slikama.
A gdje je Staljinova slika?!
A dobio je kardinal Vinko još jednog savjetnika. Također, dakako, iz Titina šinjela. Tragajući (i) za Hrvatom koji bi se mogao uključiti u aktualnu hajku kojoj se kraj još ne nazire, sarajevski su mediji pokucali na vrata gotovo zaboravljenog Brozova poklonika. I širom otvorenih ruku dočekao ih je Ivo Josipović. Bivši hrvatski predsjednik savjetuje vrhbosanskog nadbiskupa da se pomoli i za „cvijet hrvatske mladosti, Dalmatince, većinom katolike, izginule na Sutjesci“.
Jasno, nije Josipović čitao biskupsko Pismo iz ’95. Ipak, dao mi je dobar šlagvort, podsjetio, naime, na svjedočanstvo partizana Ivana Gugića, sačinjeno 1953., a objavljeno u glasilu Hrvatskog informativnog centra Dom i svijet (tek) 2002. Gugić svjedoči o formiranju postrojbe od oko 70 dragovoljaca iz sastava XI. dalmatinske brigade, koja je u svibnju ’45. na zapovijed stožera 26. dalmatinske divizije upućena na zadatak likvidiranja zarobljenika.
Taj je partizan inače bio pripadnik čete koja je osiguravala širi prostor na kojem je ta postrojba, sačinjena od „najpouzdanijih komunista“, ubijala zarobljenike. U preciznom izlaganju, Guguć svjedoči kako je na Kočevskom Rogu ubijeno oko 30 000 zarobljenika, a među njima i blizu 200 dječaka u dobi od 14-16 godina. A vidio je i 15-ak žena, koje su na samom stratištu svučene do gola i prije ubijanja silovane. Većina žrtava je, po ovome svjedočenju, ubijena pucanjem u zatiljak, a neki su u jame bacani živi. A Komšićeva je cimera (na, doduše, ulju) iz predsjedničkog kabineta za sve urađeno na Bleiburgu pohvalio i sam Josif Vaserionovič Staljin. Zbilja, zašto u nedjelju u Titinoj ulici nije bilo (i) slika druga Brke?!
U Sloveniji je inače do sada otkriveno više od 600 masovnih grobnica žrtava partizanskih bestijalnih egzekucija. Tako da bi, kada govori o cvijeću, „kardinalov savjetnik“ Josipović morao voditi računa i o korovu. Kakva je bilo (a, nažalost, i bit će) u svakoj vojsci. I u svakom narodu. Ali, svi su oni, baš kao i ini grešnici uključeni u molitvu. Takva je narav – mise!
Po(r)uka iz bivšeg „sovjetskog lagera“
I na kraju, budući da smo u mjesecu kada se obilježava Dan pobjede, treba podsjetiti kako su Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Letonija, Litva, Poljska, Rumunjska i Slovačka, dakle devet članica EU potpisale izjavu u kojoj kažu da za njih 9. svibnja „nije dan oslobođenja, već zamjena jednog totalitarizma drugim“. Nacionalsocijalizam zamijenjen je komunizmom.
Zar je drugačije bilo i na ovim prostorima, na kojima se, a poglavito u Sarajevu, evo busaju nekakvim bezgrešnim DNK-om te kako im „kroz vene još teče krv partizana“ i grije junačke grudi na kojima se koči slika doživotnog predsjednika. I mašu zastavama pokojnih KPJ i SFRJ. Što je (samo) jedna tragikomična kombinacija bolesne nekrofilije i neobjašnjiva mazohizma. (Pa, pod tim je komunističkim znamenjem uništavan ovaj grad…) I, dakako, croatofobije.
*Preuzeto s portala Nedjelja.ba./HMS/
wpDiscuz
