Published On: Thu, May 24th, 2012

Dramatično pismo oca mrtvog padobranca: Sutra će poginuti vaša djeca, gospodo iz vlasti RS!

NAKON tragedije u Zalužanima u BiH, gdje je u padu zrakoplova život izgubilo pet ljudi, medijima se obratio otac jednog od poginulih padobranaca Pero Karanović koji je prije bio izvršni direktor za operativno-tehničke poslove Aerodroma Banja Luka. Pismo s portala Buka prenosimo u cijelosti: 

Ja sam Pero Karanović, otac groma Stefana. Moj grom Stefan je padobranstvo zavolio toliko da je tvrdio da mu je to život. Ipak to nije bilo dovoljno nego je bio i međunarodno certificirani spasilac na svim otvorenim (divljim) vodama. Dežurao je u za vrijeme odvijanja kajakaškog prvenstva Europe prošlog ljeta u Tijesnom (kanjon Vrbasa). Ni njemu ni njegovim ostalim kolegama nije za cijelo to vrijeme plaćen ni fening.

Bio je član i ronilačkog kluba Buk Banjaluka. Na Plivskom jezeru je sa kolegom ronio na dubinu od 14 metara u uvjetima mutne vode u kojoj se ne vidi prst pred nosom.

“U ožujku je sudjelovao u štafeti mira i harmonije”

Trenirao je i atletiku i plivanje. U ožujku sudjelovao u štafeti mira i harmonije koja se trčala od Lisabona preko Španjolske, Francuske, Njemačke, Engleske, skandinavskih zemalja, Poljske itd, kroz čitavu Europsku uniju. Za petnaest dana je, uz odmore, od Lisabona do Pariza pretrčao 220 kilometara. Dva puta je istrčao maraton, jedan dug 42 kilometra, a drugi 44 kilometra. Vratio se presretan.

Pitao sam ga kako je mogao istrčati za jedan dan 40 kilometara. Trenirao je samo jednu zimu, trčao je iz stana u Mejdanu do Incelovog bazena, odrađivao kondicijski trening plivanja, a zatim trčao nazad do stana u Mejdanu. Tata sve je u glavi, ako želiš, znaš da možeš i odlučiš to uraditi, samo grabiš naprijed. Težio je perfekciji. Drugi tip treninga mu je bio da je iz Mejdana trčao do Aerodroma, a onda nazad.

U ožujku ove godine, molio me da mu pomognem isfinancirati put u Rusiju na desetodnevnu obuku u Tatarsku Republiku (Ruska Federacija) Tamo su skakali sa 4500 metara. (U BiH je dozvoljeno skakati sa visine do 3000 metara).

“Rekli su mu da njegov padobran nije siguran”

U Rusiji su mu rekli da mu ne dozvoljavaju skakati sa njegovim padobranom, sa visine od 4500 metara, jer nije siguran. Dali su mu njihov padobran i svu ostalu opremu. Tamošnji instruktor ga je podučavao svih 10 dana. Stefan je bio u stanju uspostaviti komunikaciju sa svakim pa i tim instruktorom. Stefan je bio posebno ponosan što je naučio perfektno izvesti takozvani “siting”. Potrebna je izuzetna ravnoteža duha i tijela jer te zračna struja pri tim brzinama lako iskoristi bilo kakvu neravnotežu tijela padobranca i okrene ga kao list na vjetru.

Pričao mi je da kada je iskočio iz aviona na 4500 metara i dolje ugledao oblake, a iznad njih Božji raj, da je pomislio da bi za takav doživljaj vrijedi umrijeti. Tata, kako tek tamo osjetiš Boga! Nije samo u meni nego i svuda oko mene. Ja plivam u njemu. Dišem ga.

Novcem koje je dobio od mene platio je put od Podgorice do Moskve (Domededovo Airport). Jeftin prijevoz osigurao im je pilot Montenegro Airlinesa (Žao mi je što se nisam u stanju sjetiti njegovog imena. U svakom slučaju Stefan ih je hvalio kao prave drugove.) Međutim karta od Moskve do Menzelinska je bio prilično skupa.

“Stefana je stigla balkanska zaostalost”

Pošto je imao namjeru na ljeto otići u Pennsylvaniju na dodatnu obuku, posebno za stjecanje certifikata za osobu koja smije slagati rezervni padobran, prodao je svoj padobran jednom od svojih crnogorskih prijatelja. Prodao je i kameru kojom je snimao svoje i skokove drugih.

U kobnu nedjelju, 20. svibnja 2012, otišao je na Aerodrom Zalužani da podigne potvrdu kojom klub potvrđuje da on ide u Pennsylvaniju radi stjecanja certifikata potrebnog za rad kluba u skladu sa zrakoplovnim propisima. Vlasnik kluba iz Pennsylvanije mu je poslao garantno pismo. U srijedu, 24. svibnja je trebao otići u Sarajevo da podići vizu. Nijedan padobranac ne smije sam slagati svoj rezervni padobran nego to mora odraditi onaj koji ima certifikat za to. Taj svojim potpisom garantira za život padobranca koji koristi padobran sa tim rezervnim padobranom.

Međutim sve je prekinuto jer je Stefana stigla balkanska, a posebno poslije ratna zaostalost. Polupismeni ljudi ne znaju što je mehanika fluida, sila uzgona, potisna snaga motora.

Krivi su polupismeni ljudi

Polupismenim ljudima ne pada na pamet da motor nakon više desetljeća rada gubi performanse.

Polupismeni ljudi ne shvaćaju, niti im se može objasniti, da razlika između potrebne potisne snage pri forsažu pod kutom od 38 stupnjeva i 45 stupnjeva, za istu brzinu, je i po nekoliko puta.

Ako se kut penjanja previše poveća u odnosu na dozvoljeni od strane proizvođača certificiranog zrakoplova, zrakoplov usporava, hlađenje motora pada odnosno lošije je zbog nedovoljne brzine, i na kraju motor se zapali.

Ako je avion predviđen za četiri putnika, a vi ga opteretite sa pet putnika morate znati da ste taj avion, ne samo preopteretili u smislu težine, nego ste napravili još mnogo goru stvar smislu da ste razbalansirali avion. Pomaknuli ste mu centar težišta. Ako je moj Stefan imao mjesta za sjedenje skroz na zadnjem dijelu zrakoplova (u repu) on je sa svojih 90 kilograma zajedno sa padobranom, dobro pomaknuo centar težišta unazad. Zrakoplov ne odgovara na komande pilota onako kako pilot očekuje odnosno onako kako je navikao kada vozi samo tri putnika. Promijenjena je geometrija zrakoplova u smjeru kretanja. Avion u uzlaznom dijelu svoje putanje usporava.

“Nadam se da su bili mrtvi u trenutku udara aviona u zemlju”

Pilot koji nema izbor da nastavi ravno jer nema gdje sletjeti (stambeno naselje je ispred njega) pokušava napraviti zaokret. Znajući da se može vratiti samo na jedan mali dio livade sa koje je uzletio, taj zaokret malog radijusa postaje koban jer avion tada posebno gubi uzgonsku silu ostvarenu protokom fluida ispod i iznad površine krila, avion se prevrne preko krila postajući obična gomila lima (kanta) koju prednji dio (motor) povlači i usmjerava prema zemlji. Spasa više nema. Nisu imali više nikakvu šansu. Nadam se da su bili mrtvi u trenutku udara aviona u zemlju. To dokazuje i nepostojanost dima u njihovim plućima. Nadam se da se nisu patili.

Iznad teritorije Sjedinjenih Američkih Država u svakom trenutku je na nebu oko 5500 zrakoplova od Cessni do Boeinga 747 ili najvećih Airbusova. Ali tamo u prosjeku nema nesreća kao ovdje. Zašto?

Zato što se tamo poštuju zrakoplovni propisi!

Tamo, ako inspekcija utvrdi da ste propustili ispoštovati ono što zahtijevaju propisi, te oni ocijene da bi to eventualno moglo dovesti do katastrofe, odgovorna osoba ide na višegodišnju robiju. Terete je za zločin s predumišljajem, za tragediju koja se nije dogodila, ali se mogla dogoditi.

“Kriva je bahata vlast”

Kod nas takva praksa ne postoji. Kod nas kada se dogodi nesreća onda obitelj dobije telegram sućuti od određenih političkih osoba. Dijelom financiraju pogreb sa nešto maraka. I to je to.

I onda se čeka sljedeća nesreća nadajući da se ona neće dogoditi iako se do tada dogodila tko zna koliko puta.

BHDCA ne reagira na pravi način. Umjesto da pozatvara sve aerodrome koji ne zadovoljavaju ni minimalne uvjete potrebne za odvijanje civilnog zračnog prometa, oni žmire. Ne smiju to učiniti. Ako direktor BHDCA naredi takve istrage i aerodrom dođe u situaciju da će biti zatvoren, onda će vlast smijeniti takvog direktora i postaviti budalu koji će potpisivati ono što se potpisati ne smije.

Za ovakvo stanje civilnog zrakoplovstva kriva je vlast, bahata vlast koja vidi samo sebe i postoji samo zbog sebe. Ta vlast je okružena poltronima koji ne znaju ni kako se zovu, ali Bože moj, što ne bi oni primali tu plaću umjesto nekog drugog.

“Ovaj put su izginula ova djeca, a sutra će izginuti vaša djeca, gospodo iz vlasti”

Ovaj put su izginula ova djeca a sutra će izginuti vaša djeca, gospodo iz vlasti. Onda ćete vi gorko kajati što se trpali tamo gdje ne treba.

Za ovako jadno stanje civilnog zrakoplovstva u Republici Srpskoj, nije kriv pilot Alen Crnalić niti moj grom Stefan sa svojih 200 skokova, niti par momaka koji se bave ovim sportom u par nazovi klubova koji nemaju nikakve uvjete za ovakav sport.

Moram demantirati, odnosno osvijestiti ministra policije Republike Srpske, Čađu, da padobranstvo danas nije opasan sport nego užasno skup sport.
Ako se striktno poštuju propisi onda taj sport nije opasan.
Ako ne poštujete propise onda on automatski postaje smrtno opasan.
Ako niste u stanju da osigurate novac za sve što treba da bi se netko bavio ovim sportom onda ne smije ni pokušati imati klub. Ne možete naplatiti početniku 300 KM za jedan skok da bi taj početnik tom prilikom bio ubijen.

Ako taj avion može ponijeti četiri putnika onda ne smijete u njega ni pomisliti utrpati petog putnika koji će razbalansirati taj zrakoplov.

“Sumnjam da postoji atest za modificiranu Cessnu”

Ako ste sa aviona koji se koristi za padobranske skokove, skinuli vrata, onda ste još više, strahovito narušili geometriju aviona odnosno povećali koeficijent otpora zraku. Onda je potrebna još veća snaga motora da izgura zahtijevano penjanje.
U tom slučaju ako je avion bio tvornički predviđen za pilota i tri putnika, onda uz otvorena vrata možete imati samo dva putnika i pilota, znači tri, a ne ukupno pet putnika u toj tako modificiranoj letjelici. Tko vam je dozvolio da modificirate letjelicu.

Pa za laku auto prikolicu se traži atest. Postoji li atest za tu modificiranu Cessnu? Sumnjam.

Da li ta letjelica ima certifikat da može letjeti sa pet putnika, njihovim padobranima, uz otvorena vrata. Sumnjam.

U postocima opterećenje motora raste bar za 20 posto.
Dodatno je opterećen čak i trup aviona, iako ne mnogo jer je to spor avion.

Logično da ako opteretite motor vremenski daleko duže nego je potrebno i predviđeno za normalan njegov uzlet, da će se on na kraju zapaliti ako je motor potrošen, to jest star 25 ili 30 godina.

Zrakoplov stalno mora da ide ide na tehničke preglede kod ovlaštene organizacije. Vodi se knjiga evidencije. Svaki dio ima vijek trajanja. Niko ne smije taj dio koristiti duže nego je tvornica propisala i potpisala. To traži novac. Veliki novac.

“Malo livade obrase gustišem i šumom…”

Neka neko dođe do podatka, koliko je novca vlasnik ovog kluba investirao u ovaj klub. Postoji li sve dokumentirano u što je taj novac potrošen?

Aerodrom ne liči ni na što. To je samo malo livade obrasle gustišem i šumom po većem dijelu aerodromskog kompleksa. Taj dio Aerodroma je za zrakoplovne operacije na zemlji neupotrebljiv. Postoji li definirana karta prepreka za taj nazovi aerodrom? Sumnjam.

To i nije aerodrom, to je bio heliodrom za vojne helikoptere.

Ostavke!

Zbog sve korupcije koja je pojela ovu zemlju i ovaj narod, zbog sistema koji garantira nestanak ovog naroda, zbog nezamislivo lošeg odnosa Vlade RS prema civilnom zrakoplovstvu RS, zbog vrlo lošeg odnosa grada Banja Luke prema ovom nazovi aerodromu u Zalužanima, zbog preduhitravanja situacije da neko sljedeći plače i tuguje za svojom djecom druge godine ili za dvije godine kada se slično dogodi, pozivam:

Milorad Dodik, Predsjednik Republike – trenutna neopoziva ostavka
Aleksandar Džombić, predsjednik Vlade RS – trenutna neopoziva ostavka
Nedeljko Čubrilović, Ministar prometa i veza – trenutna neopoziva ostavka
Dragoljub Davidović, gradonačelnik grada Banja Luka – trenutna neopoziva ostavka
Đorđe Ratkovica, direktor Direktorata za civilno zrakoplovstvo BiH – trenutna neopoziva ostavka

Ja znam dobro o čemu ja govorim.
A znate i vi, vi koje sam prozvao.
Dosta je! Shvatite to. Idite!