Dragojević kao endem modernog pjesništva

Nedugo nakon predstavljanja moje prve knjige, recenzent Vremenskog putnika, Stipe Odak, u dopisivanju mi je sasvim nošalantno priopćio da je Danijel Dragojević najbolji živući hrvatski pjesnik. Mislim, u redu, ali zar to nije pitanje oko kojeg se obično vode rasprave? Očito nije. Tomislav Čadež je kod Stankovića u nedjelju ponovio istu stvar, također potpuno samouvjereno i bez ostavljanja prostora mogućnosti da možda i nije tako. I on je Danijela Dragojevića nazvao najboljim hrvatskim pjesnikom, a svrstao ga je u skupinu introvertiranih, što je možda i najveći kompliment koji neki pjesnik može dobiti.
Zavidna složnost kritike prema introvertiranosti Danijela Dragojevića
To svakako nije mišljenje samo navedene dvojice intelektualaca, nego definitivno mišljenje u najmanju ruku velikog dijela zrele publike. Koliko dobar pjesnik moraš biti da ne krasiš naslovnice novina, portala, ne praviš megalomanske promocije, a svejedno te kritika negdje “iskopa” i proglase te nedodirljivim? Vraški dobar. Dobar kao Danijel Dragojević.
Zanimljiv je osvrt Miljenka Jergovića na cjelokupno Dragojevićevo stvaralaštvo, pogotovo dio koji govori o Dragojevićevoj pristranosti istini. Jergović kaže ovako: “Pjesma treba biti istinita i lijepa. Njezina estetika je individualna, usustavljena pjesnikovim darom, nepodložna drugome i drugima. Mnogi su, međutim, pisali lijepe pjesme, ali istinite malo tko. Istinitost pjesme je u detalju, sitnom, naoko nevažnom podatku, u riječi koja općim, univerzalnim i svečovječanskim pripovijestima, dojmovima ili osjećajima, najednom prida lokalno, individualno značenje, a s njim i fotografsku autentičnost.”
Je li pjesničko prozaistička taština i razvikanost umrla s Krležom?
Zanimljivo je kako i u iskusnom Dragojevićevom peru, uz brda epiteta kojima ga kite on uspijeva ostati dosljedan i konzistentan među svojim stihovima. Briljantan um mora čovjek biti da bar jednim dijelom “ne oboli na taštinu”.  Čitajući njegovu stariju, a potom i noviju poeziju, sasvim mi je promakao taj vremenski odmak između dvije dimenzije, između mladog i odraslog pjesnika. Dragojević je oduvijek odrastao, ili je oduvijek i zauvijek mlad, jer idejna, a nerijetko i statična perspektiva nije puno izgubila svih ovih godina. Ako uopće postoji ta starosna barijera u Dragojevićevim pjesmama, on je vrlo dobro skriva među nadasve jednostavne i čitke rečenice. Upravo zato Dragojević zaista je endem modernog pjesništva.
Pjesnik, prozaist, književnik
Dragojevićeva poezija nije ništa bolja, a ni gora od njegove proze. Obično imam naviku pjesnike zvati pjesnicima, prozaiste piscima, a one koji to dvoje jednako ili barem podjednako dobro usklade – književnicima. Danijel je možda i jedini živući hrvatski književnik. Također, bio bi propust kada ne bismo zamijetili kako se mnogi koji nešto pišu neslavno uguše u svom žanru. Dragojeviću je to nepoznanica, jer njegovo objedinjavanje žanrova i tematike je školski primjer idilične harmonije, nešto kao savršeno i gotovo tajno nadopunjavanje biljnog i životinjskog svijeta.
Pisanje bez stila kao odlika antologijskog stila
Posebno snažan dojam ostavlja Dragojevićevo udaljavanje od stila, kojeg on gotovo da i nema. Dok čitam njegove misli, stil mi se čini kao nešto što dotičnom nije ni na kraj pameti. Iznova i iznova od njega odstupa, da bi me nekada iznenadio stilski savršenom strofom. Neobavezna subordiniranost prema istini a superordiniranost prema stilu je nekako njegovo najprepoznatljivije obilježje. Dragojević to vjerojatno može zahvaliti izvrsnoj praksi da on na neki način svoje pjesme na papir uopće ne piše, već preko papira govori. Skladnost rečenica i metrika je upravo onakva kakva bi i bila u nekog osrednjeg pripovjedača na ulici ili u parku, ali upravo to njegovoj poeziji daruje vrijednost, jer je odveć stvarna i opipljiva. Čitanje njegove poezije bi se moglo usporediti s osjećajem kada gledaš film za koji znaš da je snimljen po istinitom događaju. Sve je stvarno i postojano u trenutku, a opet i nedvojbeno relativno kao i apsolutno neprimjenjivo u stvarnost u kojoj živimo.
Ovo prvo i opće osvrtanje na Dragojevićevo stvaralaštvo sigurno neće biti posljednje, ali i ja ga nekako najviše upoznajem onda dok o njemu pišem. Rijetko kada budem oduševljen nečim kao što sam u proteklih pet mjeseci čitanja bivao oduševljen predivnom poezijom. Ovim putem se još jednom zahvaljujem gospodinu Stipi Odaku na nezamjenjivoj preporuci. Završiti ću s jednim fantastičnim nizom riječi koje potpisuje najveći hrvatski književnik.
Dragojevićevo pero za kraj ili početak
“U nevidljivim i neiskazanim visinama: tako govorite. Te riječi me umaraju i nadvladavaju. Pa što poslije toga? Zar mi je šutjeti? Nipošto! Lava grije moju donju stranu koja se uvijek strasnije osjeća od svih uzleta i zenita. Moja je opijenost niska. Nijemo mi čulo prelazi trave i paprati i vode što nikada ne sumnjaju u sebe. Večerom mi je radost i jutrom mi je radost ovaj živi žamor što ga nebo otvara i zatvara.
Vi kažete: mijenjaju se plamenovi, stalno nešto gori i novo se srce sluti. Ja kažem: planut će. Ako me obmanjuje oko, ne obmanjuje glava. Ispod mene sijeku se vatre i čujem dogovor vrele vode. Ispod mene pješčane struje svoju usijanost ispovijedaju. Zaboravi zračnu uspavanku! Kiše struje obrnutim redom.
Čemu da budem nestrpljiva? Bez molitve i uzdanja uništavam svaki svoj dan. Tako mi je svaki čist. Ovo jutro raste od kamena do kamena, oblikuje mu pretvrdu dušu: to je moja ljepota, sretna sam što je to uvijek novi dar. Zime će doći da me pouče dobroti duboka sna. Čitav red naslanja se na mene: gdje nema razloga za preveliku radost, nema ni za tugu.”