Prof. dr Držen Pehar predlaže uspostavu etničkih izbornih jedinica kao model kojim bi se riješila presuda Sejdić- Finci“ na način da se otkloni diskriminacija pripadnika nacionalnih manjina i ostalih u mogućnosti da se mogu kandidirati i biti izabrani za članove Predsjedništva BiH, a i omogućilo konstitutivnim narodima da imaju svog predstavnika u Predsjedništvu BiH, prenosi Hrvatski Medijski Servis.
-Hrvati u Federaciji trebali bi birati svojega predstavnika u Predsjedništvu BiH. Također, Bošnjaci bi trebali birati svojega predstavnika u Predsjedništvu BiH. To znači da svi Hrvati u Federaciji, koji imaju pravo biranja, sudjeluju u izboru svojega predstavnika u Predsjedništvu BiH. Prema tome, ovdje je mjerodavan isključivo sam etnički identitet glasača, kao pripadnika konstitutivnog naroda, i ništa drugo. Taj identitet jest onaj koji određuje opseg i veličinu „hrvatske izborne jedinice“ u Federaciji BiH, pojašnjava svoj prijedlog prof. dr Dražen Pehar
U elebaraciji koju je uradio za Institut za društveno politička istraživanja iz Mostara prof. Pehar napominje kako je nemoguće tu jedinicu formirati onako kako je, primjerice, formirana Herceg-Bosna, ili kantoni u Federaciji, od strane izvanjskih predstavnika ili pregovarača.
-Hrvatska izborna jedinica u Federaciji proteže se onoliko koliko to određuje identitet samih glasača, odnosno osoba s pravom biranja. Isto, naravno, vrijedi za bošnjačku izbornu jedinicu. Drugim riječima, izborne jedinice nisu neke teritorijalne cjeline, iako se protežu nekim teritorijem jer na zemlji, razumljivo, žive ljudi, i naravno pogotovo nisu kontinuirane. A i zašto bi bile? Riječ je o jedinicama koje se formiraju ad hoc i koje služe u jednu posebnu svrhu: da potvrde konstitutivnost naroda u obliku slobode naroda da bira svoje legitimne, demokratske predstavnike tijekom demokratskih izbora, pojšanjava prof. Pehar.
Prof. Pehar napominje kako, nitko izvana nije pozvan crtati karte izbornih jedinica, niti itko za to može biti ovlašten.
-Jedini mjerodavni kriterij za to jest, naravno, posljednji popis stanovništva. Na svu sreću, u ovome slučaju možemo i moramo samim pripadnicima naroda prepustiti potpunu slobodu u odlučivanju kojoj izbornoj jedinci pripadaju – to ne mogu, i nadajmo se neće, za njih učiniti međunarodni posrednici ili ideološki pogodni „međunarodni“ znanstvenici, kaže.
Ustavna logika „etničkih izbornih jedinica“ , uvjerava,, proizvodi još jednu važnu posljedicu. Naime, ona ne sadrži ograničenje prema kriteriju etničke pripadnosti koje bi se moralo primjenjivati na same kandidate. Drugim riječima, nakon što Hrvati, kao narod, odrede glasovanjem koji će ih kandidat predstavljati u Predsjedništvu, taj kandidat postaje „hrvatski predstavnik“ u tome tijelu.
-Dakle, relevantne odredbe Ustava BiH dopuštaju mogućnost da se pripadnik bilo koje etničke skupine, čak i manjinskih, kandidira za mjesto predstavnika jednoga od konstitutivnih naroda u Predsjedništvu BiH. Jedino je „izborna jedinica“ ta koja ima pravo odlučiti o tome je li on, ili nije, legitiman predstavnik naroda koji u dotičnoj izbornoj jedinici daje svoj glas. Dakle, prema razumnom tumačenju relevantnih odredbi Ustava BiH, Sejdić, kao pripadnik romske manjine, već uživa pravo kandidiranja za člana Predsjedništva koji bi predstavljao hrvatski narod, ili bošnjački. Jedina stvar koja ga trenutno sprječava da to učini jest Izborni zakon BiH, koji je, dakle, protuustavan, ističe prof. Pehar.
Ovo, po njegovom mišljenju, povlači jednu dalekosežnu posljedicu.
-Naime, prema postojećem Ustavu BiH ne postoji diskriminacija u onome smislu u kojem je to navedeno u presudi Europskog suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić-Finci“. Postoji diskriminacija isključivo kao posljedica protuustavnog Izbornog zakona, koji pripadnicima manjina zabranjuje da se kandidiraju za članove Predsjedništva BiH. No, kao što sam naglasio, verbatim članak V. Ustava ne govori ništa o etničkom identitetu samih kandidata kao kandidata, a najbolja semantička konstrukcija tog članka određuje da pravo da odrede, koga žele kao svojega predstavnika u Predsjedništvu, uživaju isključivo sami narodi, odnosno „etničke izborne jedinice“; ne postoji nikakav solidan razlog zašto, primjerice, Sejdić ne bi smatrao da može dobro predstavljati Bošnjake u Predsjedništvu BiH, i također ne postoji nikakav solidan razlog zašto, u načelu, Bošnjaci ne bi mogli vjerovati da ih upravo Sejdić može najbolje zastupati u samome Predsjedništvu, pojašnjava prof. Pehar.
-Sveukupno, ovo znači da je međunarodna zajednica upriličila jednu ogromnu prevaru u Bosni i Hercegovini. Naime, oni već godinama „mantraju“ kako presuda „Sejdić-Finci“ traži promjenu Ustava BiH. Presuda zapravo traži promjenu Izbornog zakona, a taj su nametnuli međunarodni predstavnici, veleposlanik Barry i OSCE i OHR; drugim riječima, strani predstavnici u BiH sami prave probleme u ovoj zemlji, i onda tvrde da nešto sa zemljom, ili njenim narodima, nije u redu. Naravno, sve to služi isključivo tome da se opravda kontinuirana uloga međunarodne zajednice kao protektora i vjerojatno budućeg vlasnika materijalnih dobara i ekonomskih resursa BiH; riječ je o financijski bogato nagrađenim pozicijama koje u nekim slučajevima osiguravaju ugodan život za čak nekoliko generacija nasljednika, upozorava prof. Pehar.
Pozitivne posljedice ideje etničkih izbornih jedinica
Osim što predstavlja razumnu i uvjerljivu interpretaciju relevantnih ustavnih odredbi, ideja etničkih izbornih jedinica, kako pojašnjava prof. Pehar, sadrži neke dodatne implikacije koje govore u prilog implementiranja i promicanja te ideje. Implementacija te ideje, po mišljenju prof. Pehara, omogućila bi stvarnu demokratizaciju i pluralizaciju političkog života kako među Bošnjacima tako i među Hrvatima u BiH. Ona bi, dodaje, unijela dovoljno početne pravednosti, jasnoće i sigurnosti u politički krajolik Federacije bez kojih stvarna demokratizacija i pluralizacija nisu moguće.
-Zamislimo da smo definirali hrvatsku izbornu jedinicu. Zamislimo da se za izbore za Predsjedništvo BiH prijavio određeni broj kandidata iz određenog broja stranaka. Prvo, jasno je da će sve te stranke doprinijeti na koncu pravednome ishodu. Jedan će konstitutivni narod izabrati svoje predstavnike, a drugi svoje, i neće biti nikakvog nametanja izborne volje. Drugim riječima, sadašnji nepravedni aranžman bit će zamijenjen pravednim, što svim strankama i kandidatima omogućuje da se osjećaju podjednako važnom komponentnom u jednome stvarno legitimnom i demokratskom procesu.
Drugo, glede jasnoće, vrlo će biti jasno kome se kandidati trebaju obraćati kako bi stekli povjerenje. Oni će se obraćati izbornoj jedinici od koje traže glas. Neće pokušati „mutiti vodu“, što će zasigurno imati važan utjecaj na pojašnjavanje i ideja kandidata i njihovih političkih projekata. Dakle, odmah vidimo da ideja etničkih izbornih jedinica mora doprinijeti i jasnijem profiliranju predizbornih retorika. Također, pojedinačni kandidati i stranke osjetit će prirodnu potrebu da diferenciraju svoj profil u odnosu na protukandidate i konkurentske stranke. Razlike, koje trenutno nisu važne, postat će mnogo važnijima. To, ponovno, mora imati pozitivan utjecaj na stvarnu pluralizaciju političkoga života u Federaciji.
Treće, etničke izborne jedinice donijet će dovoljan stupanj osjećaja sigurnosti kod Hrvata, a Bošnjacima će zasigurno pomoći da osjećaj lažne sigurnosti i moći zamjene osjećajem zbiljske odgovornosti za one koji će sutra predstavljati njih. Naime, sigurnost je jedna od najvažnijih komponenti svake demokracije – kada postoji sigurnost, ne postoji strah, ne postoji osjećaj da se trenutno odlučuje o samoj egzistenciji naroda; ne postoji dojam da djelujemo u situaciji ogromnog rizika; postoji, s druge strane, dovoljan stupanj opuštenosti, osjećaja da je naša sudbina u našim rukama, što mora doprinijeti i poboljšanju kognitivne kvalitete odlučivanja – onaj koji glasuje opuštenije, osjećajući da nije temeljno ugrožen, zasigurno je sposoban odlučiti razumnije, intelektualno kvalitetnije, od onoga koji ne glasa u takvoj atmosferi. Svi veliki diktatori i tirani nastojali su narode održati u stanju straha koji paralizira, u kojemu se neki odnosi i konstelacije ne smiju problematizirati ili propitivati, u kojemu narod tobože uopće ne može preživjeti, ili osigurati svoje jedinstvo, bez velikoga vođe. Barem toliko nam je poznato iz povijesti političkih ideja i procesa.
Dakle, zaključuje prof. Pehar, ponovno vidimo da etničke izborne jedinice moraju imati pozitivan utjecaj na procese pluralizacije i demokratizacije političkog života u BiH.
Postoji, po mišljenju prof. Pehara, još jedan, četvrti faktor koji snažno indicira da će etničke izborne jedinice snažno doprinijeti stvarnoj pluralizaciji i demokratizaciji političkoga života u BiH.
-Postavimo, na početku, jedno jednostavno pitanje: koga uistinu obvezuju odluke koje donosi Željko Komšić? I jesu li njegove odluke, zasnovane u konačnici na protuustavnom Izbornom zakonu, uistinu obvezujuće, za koga, i, samim tim, koliko mogu biti trajne?
I, dodatno, jesu li uopće odluke Predsjedništva BiH, uzetog kao cjelina, sa Željkom Komšićem kao jednim od tri člana, obvezujuće i trajne? Jasan je odgovor da one to nisu. Naime,, Željko Komšić ne predstavlja Hrvate BiH, pa stoga njegove odluke u odnosu na Hrvate nisu obvezujuće. On također ima takmaca u istome Predsjedništvu, u smislu konkurentskoga predstavnika Bošnjaka, pa stoga Komšićeve odluke ne obvezuju niti Bošnjake.
A ukoliko konkurentski predstavnik Bošnjaka ne figurira kao takmac, nego kao saveznik i neka vrsta neformalnoga naredbodavca, utoliko stvarni pluralizam mišljenja i perspektiva unutar Predsjedništva kao simbola jedne multietničke demokracije zapravo ne postoji.
U biti, uloga je Komšićeva iscrpljena onoga trenutka kad je proglašena njegova izborna pobjeda – ona se svodi na demonstraciju brojčane nadmoći Bošnjaka u odnosu na Hrvate, kao i spremnosti jednoga broja Bošnjaka da iskoriste protuustavni Izborni zakon i neutraliziraju volju jednog konstitutivnog naroda koji bi Bošnjacima trebao biti partnerski. Zamislimo, sada, da, umjesto Komšića, imamo stvarnoga hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH.
Njegove odluke i odluke samoga Predsjedništva u cjelini postaju odmah i obvezujuće i trajnije i provjerenije. Naime, one tek tada postaju ishodom stvarnog pluralizma stajališta u Predsjedništvu BiH. One tek tada mogu predstavljati rezultat stvarnoga konsenzusa, proizvod stvarnoga demokratskog dijaloga koji uvažava možebitne početne točke neslaganja i u kojemu su razlike u stavovima i perspektivama ne samo normalna, nego poželjna pojava. One su tek tada poduprte temeljnom izbornom legitimnošću, i one tek tada postaju dokazom stvarne demokracije.
Drugim riječima, gledano i kroz faktor „obvezivanja“, odnosno pravno-političke snage odlučivanja, bez koje demokracija i pluralizam ne mogu proizvesti smislenije i trajnije rezultate, logika se etničkih izbornih jedinica pokazuje superiornijom u odnosu na trenutni, protuustavni način biranja i sastav bh. Predsjedništva, zaključuje prof. dr Dražen Pehar.
HMS
wpDiscuz