DONOSIMO Izdvojeno mišljenje sudca Antonettija: UZP i agresija Hrvatske nisu dokazani, zanemarene ofenzive Armije BiH

Jean Claude Antonetti, predsjedavajući je Pretresnog vijeća u predmetu Prlić i ostali, koji je kroz svoje izdvojeno i djelomično suprotno mišljenje o prvostupanjskoj presudi, iznio niz činjenica, dokumenata, transkripata, i generalno, dokaznog materijala, kako bi utvrdio da je Haaško tužiteljstvo nepotrebno primijenilo institut  udruženog zločinačkog pothvata kojeg nije uspjelo ni dokazati, baš kao ni postojanje međunarodnog oružanog sukoba u kojem su sudjelovale postrojbe Republike Hrvatske (HV) u ratu između HVO-a i Armije BiH na području BiH.

Na više od 500 stranica predsjedavajući Antonetti donosi potpuno novi pogled na oblike kaznene odgovornosti koje tužiteljstvo pripisuje hercegbosanskoj šestorci,  demantira teze o „podjeli Bosne“, Tuđmanovoj „Banovini Hrvatskoj“, te na koncu, jedino Antonetti, uz jasno, obrane šestorke, navodi značajnu ofenzivu Armije BiH na području gdje su se sukobili HVO i Armija BiH.

Haaški sud prvostupanjskom presudom vojni i politički vrh Hrvata u BiH, Prlića, Praljka, Ćorića, Petkovića, Stojića i Pušića osudio je na 111 godina zatvorske kazne za udruženi zločinački pothvat protiv bosanskih Muslimani na teritoriju Hrvatske Republike Herceg-Bosne, a koja je, prema Haaškom tribunalu, trebala biti sastavni dio Hrvatske, odnosno, Banovine prema granicama iz 1939. godine.

Prvostupanjskom presudom na čelu udruženog zločinačkog poduhvata, uz Matu Bobana, odnosno civilne i vojne strukture HVO-a i HRHB, bili su i prvi predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman, načelnik glavnog stožera HV-a Janko Bobetko i ministar obrane RH Gojko Šušak koji su svojim djelovanjem pomogli u provedbi UZP-a i tako stvarali “Veliku Hrvatsku”.

Vojna i civilna vlast Hrvata u BiH bila je pod (ne)izravnom kontrolom službenog Zagreba, a jedinice HV-a sudjelovale su, prema prvostupanjskoj presudi, u ratnim zbivanjima na području BiH, čime je RH proglašena sudionicom  međunarodnog oružanog sukoba, odnosno, agresorom na teritorij današnje BiH.

Antonetti je, pak, analizirao 64 predsjednička transkripta, odnosno, razgovore Franje Tuđmana s Alijom Izetbegovićem, Slobodanom Miloševićem, predstavnicima međunarodne zajednice, vodstvom bh. Hrvata u tom razdoblju, ministrima i drugim dužnosnicima Vlade Republike Hrvatske, te zaključio kako se Tuđman zalagao za isključivo cjelovitu BiH u kojoj će Hrvati biti jednakopravan narod, a HVO legitimna vojska Oružanih snaga tadašnje Republike BiH.

Osim analize predsjedničkih transkripata, Antonetti  se bavio i zapisnicima Predsjedništva Republike BiH, UN-ovim izvješćima koja su pisali generalni tajnici, a potom i svih rezolucija koje su tematizirale stanje u BiH.

Antonetti navodi kako je Haaško tužiteljstvo u dokazni materijal uvrstilo Tuđmanove verbatim razgovore s ministrima u Vladi RH, hrvatskim političarima u BiH i strancima. Pita se i odakle tužiteljstvu ti razgovori, a odgovor je, navodi u predmetu Kordić/ Čerkez. Preciznije, svi su razgovori sustavno snimani, akteri su znali da ih se snima,  prevođeni su za potrebe postupka na engleski jezik. Antonneti se pita, tko je to i kako prevodio te jesu li prevoditelji dobro razumjeli kontekst izgovaranih riječi.

Predmet Prlić i ostali: 6 optuženih ( Prlić, Petković, Praljak, Stojić, Ćorić i Pušić)

Vijeće sudaca Raspravnog vijeća vijeća na čelu s Antonettijem zasjedalo godinu dana

9872 priloženih dokumenata, 4914 dokumenti haaškog tužiteljstva, 4974 dokumenti obrana hercegbosanske šestorke

(Prlić 1619, Praljak 1047, Petković 764, Ćorić 424, Pušić 63)

70 mjesta zločina, 8 općina u okviru navodnog UZP-a ( Mostar, Stolac, Čapljina, Ljubuški, Vareš, Rama, Gornji Vakuf/ Uskoplje) ž

Suđenje

Početak suđenja: 26. travnja 2006.

 Završne riječi: od 7. veljače do 2. ožujkka 2011.

Raspravno vijeće: Jean-Claude Antonetti (predsjedavajući), Árpád Prandler, Stephan Trechsel, Antoine Kesia-Mbe Mindua (rezervni sudac)

 Tužiteljstvo: Kenneth Scott, Douglas Stringer

Odvjetnici odbrane: Za Jadranka Prlića Michael G. Karnavas Suzana Tomanović, Za Brunu Stojića Senka Nožica, Karim A.A. Khan, Za Slobodana Praljka Nika Pinter, Nataša Fauveau-Ivanović, Za Milivoja Petkovića Vesna Alaburić, Guénaël Mettraux, Za Valentina Ćorića Dijana Tomašegović-Tomić, Dražen Plavec, Za Berislava Pušića Fahrudin Ibrišimović i Roger Sahota.

 

Antonetti navodi kako je o većini elemenata u prvostupanjskoj presudi postignut globalni konsenzus, osim elemenata za inkriminirani udruženi zločinački pothvat, međunarodni oružani sukob, dokazivanje određenih kaznenih djela (potonje se odnosi uglavnom na snajperska djelovanja).

Smatra kako postoji puno  praznina što upućuje kako prevoditelji nisu najbolje razumjeli izgovoreno čime je na neki način dovedena u pitanje težina, odnosno, dokazna vrijednost.

Međutim, Antonetti u izvještaju napominje kako se većina općina na području Bosanske Posavine, s većinskim hrvatskim stanovništvom samoinicijativno ujedinila i organizirala u 11. mjesecu 1991., a tek njih sedam  dobilo pomoć od Republike Hrvatske jer  su se nalazile uz neposrednu granicu BiH i Hrvatske.

Tuđman je, smatra Antonneti, govorio pomoći BiH, Hrvatima u BiH, ali ne i o vojnoj intervenciji HV-a u BiH. Navodi i kako je Tuđman pozvao Hrvate u BiH da iziđu na referendum, izbore, jasno podržavao jedinstvu BiH i da je u kolovozu 1992. s Alijom Izetbegovićem govorio o pomoći Hrvatske BiH, odnosno, činjenici da je u tom trenutku, u Republici Hrvatskoj bilo gotovo 400 tisuća muslimanskih izbjeglica iz BiH.  Prvi predsjednik Hrvatske, prema Antonettiju, pomagao je logistički Bosanskoj Posavini zbog blizine Hrvatskoj, a BiH promatrao kao federalnu zajednicu tri ravnopravna naroda.

Uloga Franje Tuđmana:  Kroz analize 64 transkripta Franje Tuđmana, prvog predsjednika Republike Hrvatske, Antonneti navodi, kako su njegovi stavovi, u potpunosti, suprotni tezama haaškog tužiteljstva o obnovi Banovine Hrvatske. Tuđman je podržavao cjelovitu BiH, s Hrvatima ravnopravnim, a HVO kao legitimnom vojskom Oružanih snaga tadašnje Republike BiH. Tuđman je, podsjeća Antonetti, Matu Bobana pitao što je sa Starim mostom, a one koji su ga srušili nazvao ‘glupanima’. Mostarsko tužiteljstvo, na Bobanovu inicijativu, provelo je opsežnu istragu o tom slučaju.  Boban je pak pisao da je uhićeno 60 pripadnika HVO-a zbog ubojstava, pljački, nečovječnog postupanja i drugih kaznenih djela.

Antonetti spornim smatra i pristup prema dokaznim materijalima, odnosno dokumentima.  Tvrdi kako je haaško tužiteljstvo imalo selektivan pristup dokaznom materijalu. Dokumente o ofenzivi Armije BiH nisu uvrstili nego samo one o HVO-u koji se uklapaju u njihovu tezu o UZP-u, a po strani su ostavili sve dokumente koji bi bacili drugačije svijetlo na njihove teze i donijeli neke, možebitne, drugačije zaključke.

Snajperska djelovanja: Nisu pokazane zapovijedi HVO-a o napadima 

Haaško tužiteljstvo je za sva snajperska djelovanja na području Mostara optužilo, pa i presudilo na prvom stupnju, HVO-u.  Antonetti o snajperskim djelovanjima kaže kako su utvrđivana samo kroz izjave svjedoka i dokumente jedne vojske, odnosno Armije BiH i da to, posve je jasno, ide u prilog tezi tužiteljstva. Smatra kako je bilo potrebno uvrstiti dokumente HVO-a, Armije BiH i VRS-a, a ne o snajperskim djelovanjima, zaključivati isključivo na izjavama preživjelih žrtava.

Navodi i svjedočenje Ratka Pejanovića iz mostarske vatrogasne službe koji je rekao kako su se snajperistima u Mostaru služili svi. Prema Antonettiju, ovakve izjave svjedoka bacaju dodatnu sumnju na točnost identifikacije snajperista koji se isključivo pripisuju HVO-u. Napominje i kako nije dokazano kojoj su od tri strane, snajperisti pripadali jer je HVO držao brdo Hum, VRS okolna brda prema Širokom Brijegu i Čitluku, a Armija BiH istočni Mostar. Do travnja 1993.,  VRS je granatirala grad.

Rušenje Starog mosta: Legitimni vojni cilj

Antonetti stanje u istočnom Mostaru opisuje kao “opsadu“ u kojoj su snage Armije BiH iz Sarajeva i drugih dijelova BiH, kao i civili, mogli sasvim normalno ući u grad.  Navodi i kako je VRS granatirala položaje Armije BiH.

Stari most je bio od važnosti za Armiju BiH, prijevoz vojnika, oružja, hrane, i vojnog materijala uopće. Antonetti tvrdi kako je moguće i dozvoljeno uništiti prometnice i mostove ukoliko to neprijatelj koristi. General Petković smatra kako je projektil na Stari most bačen s položaja VRS-a.

Antonetti navodi kako nije dokazano tko je ispalio projektil kojim je Stari most srušen, a tužiteljstvo to pripisuje HVO-u bez dokaza.  Navodi i kako je Stari most legitimni vojni cilj, oštećen u sukobu s VRS,  a da su paljbe nastavljene i kasnije.  Antonetti ističe kako Stari most nije u trenutku rušenja bio po zaštitom UNESCO-a, nego tek 2005. godine, a da ga Vlada Republike BiH nije zaštitila, dok je, pak, Odbor HZHB  već 1992. tražio da se utvrdi u kakvom je stanju Stari most koji je bio ranije oštećen.  Inače, rušenje Starog mosta u prvostupanjskoj presudi, spominje se u kontekstu rušenja vjerskih objekata. Antonetti tvrdi kako Stari most nije opširno prikazan ni u presudi ni optužnici. Nije kvalificiran kao spomenik kulture, a važnost za muslimansku zajednicu,  teza koju je tužiteljstvo navelo, prema njegovom mišljenju,  nije dokazana.

Navodi i Hašku konvenciju iz 1954. godine: Međunarodno konvencionalno pravo je da se zaštiti kulturna baština, opći režim zaštite postoji, a u slučaju kada vojna potreba imperativno nalaže takva odstupanja, shodno tome, zaraćena strana ima pravo to iskoristiti i tako ostvariti vojnu prednost

Antonetti smatra kako su postojali vojni razlozi da se Stari most, kao legitimni vojni cilj sruši, koji proizlaze iz neizbježnih vojnih potreba.  Smatra kako Stari most, nije bio „potreban i od neophodne važnosti za Muslimane“, kako je to tužiteljstvo tvrdilo.

Utvrđivati počinjena kaznena djela, a ne UZP 

Antonetti smatra kako institut udruženog zločinačkog pothvata ne odgovara kao oblik kaznene odgovornosti u postupku protiv Prlića i drugih. Tvrdi kako je haško tužiteljstvo izabralo lakši put – odlučili su se za UZP, uvjet tom je formalna pripadnost zločinačkog organizaciji, pa iz toga slijedi kako je dokazati UZP znatno lakše.  Antonetti spornim smatra i zaključke o postojanju “ međunarodnog oružanog sukoba“.

Napominje kako je u presudi Blaškić  i Kordić / Čerkez  presuđen međunarodni oružani sukob, a u onoj Hadžihasanović/ Kubura nije. Iako je riječ o sukobima HVO-a i Armije BiH na istom području – širem prostoru Lašvanske doline, odnosno, užem, Središnje Bosne.

Antonetti navodi i brojne izvještaje UN-a u kojima stoji kako nije bilo vojnika HV-a na teritoriju Herceg-Bosne, ali je HVO imao njihovu podršku. Napominje i kako logističko-tehnička pomoć i planiranje i realizacija vojnih operacija/akcija nisu i ne mogu biti isto.

Smatra kako ne postoje dokazi o HV-ovoj ofenzivi na područje BiH. Navodi i kako je šteta da ne postoje fotografije međunarodnih promatrača o tenkovima s oznakama HV-a na području BiH tijekom 1993. pa da se to zaista i vidi. Smatra kako materijalna i logistička pomoć koju HVO jest dobivao iz Hrvatske nije dovoljno jak argument da bi se potvrdila agresija.

Agresije Hrvatske nije bilo, nema ni jedan dokaz o tome

Svjedoci navode kako su viđali vojnike koji su skidali ambleme HV-a i stavljali one HVO-ove.  Antonetti pak, tvrdi kako je većina takvih bila rodom iz BiH, a da su se svi deklarirali kao dobrovoljci.

Opća kontrola HVO-a iz služenog Zagreba, nije samo tehnika i novac, nego planovi i rukovođenje konkretnim operacijama. Napominje i kako je sam Janko Bobetko, 1993. smijenio nekolicinu ‘spornih’ vojnika.

Akcije HVO-a protiv Armije BiH – sporadični sukobi

Antonetti tvrdi kako nigdje tužiteljstvo nije dokazalo direktnu intervenciju, naredbu ili plan, o ofenzivi HV-a na područje BiH. Smatra, upravo suprotno, određeni broj okršaja i  incidenata koje su počinili vojnici HVO-a, bili su ništa drugo, nego odgovor na Armiju BiH i njihovu ofenzivu. Nazvao je akcije HVO-a protiv Armije BiH – sporadičnim sukobima.

Zanemarena ofenziva Armije BiH u Središnjoj Bosni

Tvrdi kako Haaško tužiteljstvo nije pokazalo niti jedan dokument koji govori o postojanju plana ili koordinaciji plana HV-a u BiH, kojim bi se istjerali bosanski Muslimani.  Napominje i kako nigdje haaško tužiteljstvo nije uvrstilo niti dalo na značaju da je Armija BiH imala značajnu ofenzivu u Središnjoj Bosni i operacije koje su za cilj imale pristup moru.

Antonetti ističe kako ne postoje nepobitni dokazi tužiteljstva o međunarodnom oružanom sukobu, u tezama tužiteljstva nema ni riječi o tome,  čak ni u fusnotama, tek na 141. stranici optužnice, spominje se zatočenje bosanskih Muslimana.  Navodi i kako je potpuno ignorirana činjenica da Republika Hrvatska, tijekom rata u BiH, cijelo vrijeme u Hrvatskoj ima problem SAO Krajine.

Sustav deportacija i prisilnog premještanja:  Manipulacije o broju zarobljenih bosanskih Muslimana  

Haaško tužiteljstvo smatra kako su vojne strukture HRHB, odnosno, HVO,  osmislio sustav deportacije i prisilnog premještanja stanovništva putem „garantnih pisama“.  Antonetti smatra kako se izvještaji Svetlane Radanović i Ewe Tabuea, o broju protjeranih ili raseljenih ne poklapaju, a da tužiteljstvo nije istražilo vjerodostojnost nalaza vještakinja.  Sporno mu je što je Tabuea kombinirala popis 1991. i birački spisak 1998. kako bi se dosegao broj protjeranih Muslimana iz Mostara.

Smatra kako se brojkama manipuliralo. Od 10 tisuća zarobljenih bosanskih Muslimana na području Mostara, Stoca i Čapljine, do pet tisuća prema Međunarodnom Crvenom križu, pa sve do  2 500 što je navedeno u dokumentima Armije BiH.

Smatra kako u izvještajima koje je tužiteljstvo prihvatilo nema razlike u brojevima kod onih koji su dobrovoljno napuštali domove i oni koji zbilja jesu bili fizički istjeravani. Antonetti zaključuje kako nema osnove za priču o etničkom čišćenju i prisilnim premještanjima.

Napominje i kako je bilo potrebno analizirati i uspostaviti vrlo jasnu, oštru, distinkciju između broja zarobljenih civila i vojnih lica Armije BiH.

U završnom podnesku Haaškog tužiteljstva protiv Prlića i ostalih tri su vida udruženog zločinačkog pothvata. Krovni, odnosno, glavni UZP, koji se raširio u nekoliko modela, jest „UZP Herceg – Bosna“. Prema tužiteljstvu, UZP je trajao od 18. 11. 1991. godine sve do 4. mjeseca 1994. godine, uz navode, kako je moguće trajao „i prije i poslije tih datuma“. Cilj sva tri UZP-a bila je Velika Hrvatska.

UZP Herceg- Bosna (UZP prvog oblika) – naslovljeno kao „Zločinački poduhvat Herceg-Bosna“ čiji je cilj bio ponovno stvaranje autonomnog entiteta s hrvatskom većinom koji bi se pripojio Republici Hrvatskoj. Ovaj UZP proširen je 1. srpnja 1993. što je dovelo do počinjenja i drugih kaznenih djela pored onih izvorno predviđenih ,a koja su bila prirodna i predvidiva posljedica izvršavanja UZP-a Herceg-Bosna

UZP Zatvaranje ( UZP drugog oblika) – nastao 1.  srpnja 1993.; sastavni dio proširenog UZP-a Herceg-Bosna

UZP Deportacija i prisilno premještanje ( trećeg oblika) – nastao 1. srpnja 1993., sastavnio dio proširenog UZP-a Herceg-Bosna

UZP Herceg-Bosna: Raseljavanje stanovništva kako bi se ostvarila dominacija Hrvata, optuženi unaprijed znali za kaznena djela i imali zločinačku namjeru

Dokazi tužiteljstva: Smanjen broj Muslimana u nekim općinama 1993., progon na svim razinama od 4. mjeseca 1992., uvođenje hrvatskih simbola, dominacija Hrvata u organima uprave, diskriminacija na radnim mjestima, neizravne deportacije i prisilno raseljavanje,  uništavanje imovine širokih razmjera, pohodi na Prozor, Gornji Vakuf/Uskoplje, Soviće i Doljane

Tužiteljstvo navodi, ako Pretresno vijeće utvrdi da ovo nije bio slučaj, onda da se navedena kaznena djela razmatraju u okviru UZP-a trećeg oblika. Antonetti tvrdi kako je i već sam taj „poziv“ Tužiteljstva Pretresnom vijeću da se preusmjeri na UZP III. dokaz nesigurnosti tužiteljstva u pogledu UZP-a.

UZP III kojeg predlaže haaško tužiteljstvo:

Treći koncept UZP-a  temelji na konceptu „zajedničke namjere“ čiji je temelj stanje svijesti u kom su izvršitelji svjesni kako će doći do zločina ali svjesno pristaju na takav plan.

Konceptom „zajedničke namjere“ kvalificirana je zajednička i individualna realizacija zločinačkih namjera, odnosno, ratnih zločina.

Upravo su namjera i stanje svijesti temelj optužnice u predmetu Prlić i ostali koja, bez obzira na ulogu koju je svatko ponaosob odigrao u UZP-u, sve sudionike smatra odgovornima za ista kaznena djela. Pa se tako u optužnici navodi kako je svaki optuženi djelovao s traženim stanjem svijesti i namjerom, kao i ostali izvršitelji – od onih koji su fizički izvršili zločine, djelovali su u mjeri u kojoj je to potrebno, a takvo stanje svijesti dijelili su i/ili s optuženima.

Svakog  od optuženih terete da je u okviru svoje odgovornosti  kao izvršitelj, suizvršitelj i/ili posredni izvršitelj sudjelovao u UZP-u odnosno  da su – poticali, planirali, naredili, izvršili, pomagali, pripremali i podržavali takav sustav. Navedeno je i kako su kazneno odgovorni za propuste drugih vojnika HVO-a nad kojima su imali de facto i  de jure kontrolu

Na koncu, predsjedavajući Pretresnog vijeća, Jean Claude Antonetti smatra kako UZP kao oblik kaznene odgovornosti za šestorku nije primjeren i da su svi oni, osobno, odgovorni za određena kaznena djela, ali ne u okviru UZP-a, posebno ne njegovog trećeg modela. Tvrdi kako plan o podjeli BiH između Srba i Hrvata nije postojao, da se utjecaj HVO-a smanjivao i da je Armija BiH osvajala teritorij.

HVO s 16 posto stanovništva nije mogao nametnuti vlast u cijeloj BiH

Antonetti se također, pita, može li se u takvoj situaciji, kada su obrambene crte HVO-a potpuno potisnute i kad nema smjene vojnika, ozbiljno smatrati da i dalje postoji  namjera i sposobnost provedbe „udruženog zločinačkog pothvata“. Navodi i kako je, nacionalni sastav, po njemu odlučujući čimbenik, bio takav da HVO sa 16 posto stanovništva nije mogao nametnuti svoju vlast nad cijelom BiH, s izuzetkom nekoliko strateških teritorija definiranih u okviru Vance- Owenovog plana.

Sukob Armije BiH i HVO-a: Klasičan unutarnji sukob

Antonetti navodi, kako, ako nije bilo UZP-a dirigiranog iz Zagreba niti onog kojeg je pokrenuo i inicirao Mate Boban, nije li riječ o klasičnom unutarnjem sukobu u kom su političke aspiracije lokalnih političara, višak samosvijesti nekih od njih, te političke ambicije, rezultirati situacijama koje su otele kontroli u smislu autoriteta i zapovijedanja.

Dnevnik.ba