U arhivi bivše Službe državne sigurnosti SRH, koji se čuva u zagrebačkom Državnom arhivu na Marulićevom trgu, Express.hr je pronašao rijedak, a čini se dosad i potpuno nepoznat dokument: sasvim dobro uščuvani Prijedlog o formiranju autonome pokrajine Krajine u sastavu SR Hrvatske. Kuriozitet je da je napisan 1. svibnja 1971. U jeku pokušaja političke demokratizacije tadašnje Hrvatske, procesa koji je poznatiji kao Hrvatsko proljeće i koji je završio izrazitom državnom represijom te gušenjem demokratskih i nacionalnih reformi.Njegov autor(i) je nepoznat. U potpisu stoji Odbor za formiranje autonomne oblasti Krajine u sastavu Republike Hrvatske. Mada postoje neke indicije tko bi mogao biti autor. Spominje se partizanski general Rade Bulat, hrvatski Srbin koji je preminuo 2013. U arhivu, štoviše, nema ni papirnate kopije tog političkog pamfleta o potrebi ozbiljnog širenja političkih prava Srba u Hrvatskoj već samo foto-elaborat. Fotografije 13 stranica spomenutog dokumenta. Kada smo pitali neke od osoba upućenih u rad bivše službe zašto je to tako dobili smo dva moguća objašnjenja: prvo, da se original negdje zametnuo, a druga, da je pribavljen posebnim operativnim metodama rada UDBE.
Prijedlog je upućen predsjedniku SFRJ (tada Josip Broz Tito), Saveznoj skupštini SFRJ u Beogradu, Saboru SR Hrvatske (na nekoliko mjesta u dokumentu doslovno stoji HrvaCke), Komisiji za ustavne promjene u Beogradu i, konačno, Skupštini SR Srbije.
U uvodu se objašnjava zašto se uopće podnose ovakav prijedlog. “Sadašnje ustavne reforme pružaju mogućnost svim narodima i narodnostima da učestvuju u izgradnji svojega Ustava u cilju sigurnije , ravnopravne slobode i prava naših naroda”. Suština je pak sljedeća: traži se, u sastavu Socijalističke Republike Hrvatske (piše Hrvacke), osnivanje-formiranje AUTONOMNA POKRAJINA ‘KRAJINA’ na teritoriju nekadašnje Vojne Krajine.Zatim da se u novom ustavu (misli se na tadašnji Ustav SFRJ koji je prolazio kroz ozbiljnu rekonstrukciju) odrede mjesto, ulogu, prava, dužnosti i obaveze novo-formirane AUTONOMNE POKRAJINE u sastavu Republike Hrvatske, sa svim pravima i dužnostima kako to imaju Autonomne pokrajine Kosovo i Vojvodina u sastavu Socijalističke Republike Srbije.
Određen je i teritorij koji bi, prema prijedlogu autora, zapasala ta ‘autonomna pokrajina Krajina’: Slavonija, Banija, Kordun, Lika, Kninska Krajina i dijelovi Dalmacije. Tamo gdje pretežno živi srpski živalj koji je, nastavlja se u dokumentu, “uvijek bio kamen smutnje pojedinih vlada, partija, političara koji su se svađali, preko leđa tog siromašnog naroda.”
Za razumijevanje prijedloga hrvatskih Srba potrebno je ukratko podsjetiti na politički te društveni moment u tadašnjoj SFRJ i Hrvatskoj početkom 70-ih godina prošlog stoljeća.
Republička vlast u Zagrebu, od famozne X. sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske iz 1970., udaljavala se od jugoslavenskog unitarizma i centralizma. Počeo je i nacionalni preporod koji je činio nervoznim tvrdokorne komuniste, ali i samog Tita.
U početku takva je politika hrvatskih lidera, Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala, dobila je snažnu i široku podršku. Pa čak i Tita. No, otpori iz Beograda su jačali. Jedan od argumenta bio je da Hrvatska gradi nacionalnu državu. Istodobno, Srbi u Hrvatskoj, uz asistenciju Beograda, počinju s kampanjom protiv hrvatskog partijskog establišmenta. Kako se klatno počelo prebacivati na stranu unitarista i tvrdolinijaša situacija se usložnjavala.
U takvu je svrhu i lansiran “prijedlog” o osnivanju autonomske srpske pokrajine u Hrvatskoj. Veliki dio početka dokumeneta izravni je obračun sa Savkom Dapčević Kučar. Polemiziranje s njezinim tezama o dominaciji Srba u tadašnjoj federalnoj vojsci (u JNA je zaista bila dominantna srpska komponenta), policiji i tajnim službama (isto tako).
Jedna od rečenica koja jasno ocrtava karakter ovog dokumenta ovako glasi: “Poznata je činjenica da je revoluciju i tegobe rata (u Hrvatskoj op.a), u najtežim danima rata, podnio srpski živalj od 1941. do IX. 1943. do kapitulacije Italije i tek tada je počelo masovno mobilisanje hrvatskih masa u partizane….kad su Srbi ginuli na frontovima Jugoslavije onda nije bilo Savke Dapčević da upita te ratnike koje su nacionalnosti…”
Ostale teze vrte se oko povijesnih falsifikata o tome kako su Hrvati u Drugom svjetskom ratu masovno podržavali NDH i Pavelića, da se ta vremena vraćaju s pokazivanjem divljih-ustaških grbova, uvođenju u javni prostor ubojstva Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, diskriminaciji Srba kod zapošljavanja, pjevanju ustaških pjesama na trgovima i javnim mjestima, politički nepoćudnih scena iz filma ‘Kad čuješ zvona’…Okej, ma koliko ovakva argumentacija za stvaranje ustavnog okvira o autonomiji Srba u Hrvatskoj bila neozbiljna i redikulozna nakane su bile sasvim ozbiljne i opasne za tadašnju Hrvatsku.
Na gotovo istim stajalištima počela je i pobuna hrvatskih Srba 1991., točno dvadeset godina od pisanja ovog pamfleta. Koja je nakon nekoliko mjeseci, uz podršku Miloševića i odmetnute JNA, prerasla u agresiju i okupaciju istih onih područja sa srpskim stanovništvom za koje se tražila autonomija.
wpDiscuz