Izraz ‘Berlin pao, Odžak nije’ stvarnost je koja je postala tragedija. Naime, dok se ustaška vojska našla u milosti komunista koji su ih šetali kundacima po Jugoslaviji, među njima i djece i ženu, ponekad zatvarali žive u jamama, kao one djevojčice s pletenicama u Hudoj jami, i s njima igrali razne Igre bez granica, kako bi se boljševički duh širio od Vardara pa do Triglava, u ono vrijeme kad je Ženevska konvencija Titovim “humanistima” bila samo dobar vic, u Odžaku su se bitke s titoistima nastavile sve do 25. svibnja 1945. godine. Ironija, na današnji se dan bilježi i rođendan ‘ljubičice bijele’.
Pod vodstvom Petra Rajkovačića, skupine seljaka, poljoprivrednika i slično Odžačani su stali vrlo rano u frontu protiv četničkih jedinica u okolici Odžaka. Situacija se činila vrlo smirenom početkom 1945., sve dok – kao i u mnogim drugim dijelovima Jugoslavije – četnici nisu počeli prelaziti u partizane.
Tako su se formirale 15. majevačka brigada, proleterske brigade, ali i 16. muslimanska brigada koja je ‘oslobađala’ sela. ‘Oslobađanje’, znaju to najbolje pobijeni koji su bačeni u rijeku Bosnu ili osvetnički pobijeni civili, naravno bez ikakvog suđenja i bilo čega. Nekoliko je dana nakon partizanskog ‘osvajanja’ – jer se snage Petra Rajkovačića nisu htjele predati, pa su se borile do kraja – trajala takva osveta.
Gotovo je pola stanovnika pobijeno, među njima civili, vojnici i veliki broj muškaraca iznad 16 godina. Zadnja bitka se vodila u Vlaškoj Mali, a stratište ‘Nuića njiva’ postala je simbol otpora (zanimljivo, Tito daje mijenjat ime sela iz Vlaška Mala u Posavska Mahala).
Još je zanimljivije kako glavna ulica u Odžaku i dalje , valjda u sveopćem trendu, resentimentizacije lika i djela našeg velikog sina, nosi ime Titova ulica, ali postoje i ulice koje se zovu po koljačkim brigadama. Žalosna je pasivnost tamošnjeg stanovništva, a političari koji su se uhljebili već 20 godina ne zanimaju te stvari. I dalje sipaju sol na ranu.
Zato je nastala i 30 godišnja kazna, koju potpisuje sam Tito, a što znači da se NIŠTA u Odžaku nije izgradilo niti se smjelo graditi. To je bio taj čin osvete, najduži i najstroži prema Hrvatima u Jugoslaviji od strane Tita. Vrijeme kao da je bilo stalo za tu općinu. Čim je nastala mogućnost emigracije, kuće su se ispraznile, inteligencija je otišla i uništena, pa zato ni nema kulturnog, socijalnog ili ekonomskog razvoja u Odžaku. U Odžaku se ubijalo godinama nakon rata. Ono šta su drugi krajevi Jugoslavije osjećali kao zub UDBE u Odžaku je bilo pomnoženo s dva. Osveta je bila tako vidljiva.
Agrarna reforma uništila je obiteljsko gospodarstvo Podvučijaka. Nastupa prisiljena djelidba oduzete zemlje. Oko 70% gospodarstva vodile su žene s maloljetnom djecom. Maloljetni dečki nakon završenog 4. razreda s oko 10 godina starosti slani su preko Save u Slavoniji ili u Vojvodini da ‘kopaju kanale’, sve kako bi se uspjela ‘izmiriti obaveza’ drugovima komesarima. U samo nekoliko dana je ubijeno i bacano u Bosni i Savi, po šumama, štalama i kanalima oko 1/3 žitelja odžačkog područja.
Žrtava je bilo 3375, od čega 2035 oženjenih i 1206 neoženjenih muškaraca. Ubijenih žena, uglavnom nakon 25. svibnja 1945., bilo je 134. Među civilima bilo je i 443 muškaraca, ali i 91 invalid.
Postoji praznina koja se osjeća i danas. Nepismenost je obilježila 50 godina to mjesto, a i danas se osjete posljedice jer ljudi ne pišu, ne zanimaju se, strah je ušao u kosti. I zato cijela Posavina dan, danas, još uvijek pati.
Posavljak l Poskok.info
wpDiscuz