Published On: Pon, svi 25th, 2015

POVIJESNO OTKRIĆE DENISA KULJIŠA Vjerni sljedbenici rođendan svog mitskog vođe slave u Kumrovcu, a on uopće nije tamo rođen!

Posve nezapaženo prošla je godišnjica rođenja Josipa Broza koji je došao na svijet 7. svibnja prije točno 123 godine u slovenskom selu Podsreda. No, i njegovi najnepokolebljiviji pobornici inzistiraju na netočnim podacima iz njegove biografije, pa tako krezubi pasatisti godišnjicu rođenja svoga mitskog vođe slave svakog 25. maja u Kumrovcu, gdje onda mašu zastavama njegove propale države. O novim prilozima za biografiju Josipa Broza piše Denis Kuljiš.

Posve nezapaženo prošla je godišnjica rođenja jednog Slovenca koji je došao na svijet 7. svibnja prije točno 123 godine. Nikad nije pošteno naučio hrvatski iako je postao daleko najpoznatiji Hrvat svih vremena. Rodio se u slovenskom selu Podsreda, deset kilometara zapadno od Sutle. Majka mu je bila Slovenka, materinji jezik, naravno, slovenski, i kad je upisao osnovnu školu u susjednom hrvatskom selu, gdje je stanovao kod strica, pao je razred jer nije znao hrvatski… Govorio je primitivnom kajkavskom mješavinom dolenjskog slovenskog i zagorskog hrvatskog (prekosutlanski koine) koji su razumjeli samo njegovi rođaci i najbliži suradnici s kojima je nešto kasnije zagospodario cijelim Balkanom. Osim što je rodom bio Slovenac, drug Tito je bio – politički Slovenac, koji je prihvatio kardeljevski “austromarksizam”, socijalizam povezan s nacionalističkim programom, skupa s težnjom za osnivanje “velike Slovenije”, u kojoj bi svi Slovenci živjeli u granicama jedne države – i oni u Furlaniji (Julijskoj krajini) i oni “na Koroškem”, u austrijskoj Koruškoj. Prva proleterska divizija ušla je u Duino, na putu za Veneciju, a još 1954. bio je spreman zbog Trsta zaratiti sa Zapadom, iako je već bio u sukobu saStaljinom. Nisu li te činjenice koje su sve, uostalom, pojedinačno poznate, publicirane i komentirane u historiografiji, veća senzacija, ekskluziv ekskluzivniji od bilo koje fantazmagorične verzije o njegovu tajanstvenom identitetu koje promiče bulevarska štampa?

Krezubi pasatisti u Kumrovcu

Biografski podaci tajnovitog, ali nimalo tajanstvenog Josipa Broza s kominternovskim pištoljskim pseudonimom “T. T.”, odnosno “Tulski Tokarev”, ili, kraće Tito, zamagljeni su jer sačinjavaju “legenda” tajnog agenta, preudešen životopis kojim možeš zavarati protivnika. Ono što je u ovom slučaju iznimno jest da se trajno održao kao surogatni identitet čovjeka prihvaćen i od njegovih najnepokolebljivijih pobornika. Oni inzistiraju na tim netočnim podacima, što otkriva do koje su mjere nezainteresirani i za druge stvarne, još važnije elemente potrebne za rekonstrukciju njegova lika i djela.

I tako, umjesto da u Podsredi 7. svibnja obilježe godišnjicu rođenja svoga mitskog vođe, krezubi pasatisti okupe se svakog 25. maja u Kumrovcu i ondje mašu zastavama njegove propale države. Zanimljivo, na isti je način datum svog rođenja kamuflirao i Josipov šef, Josif Staljin. On se rodio 18. prosinca 1878., a u službenoj biografiji vlastoručno je izmijenio datum u – 21. prosinca 1879. Tako je smanjio jednu godinicu.

Na Staljinov (izmišljeni) 62. rođendan u selu Rudo formirana je 1. proleterska brigada Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, pa se to poslije slavilo kao Dan armije, kad su stizala unapređenja, viši činovi i plaće profesionalnim pripadnicima Titove vojske. Kad se 1948. promijenilo ustrojstvo komunističkog kozmosa, a drug Staljin iz rubrike “dobri” relegiran u rubriku “zločesti”, svečani je povod administrativno prebačen na idući dan, 22. prosinca.

Komunističkim hagiografima koji su gradili liturgijski ritual svoje utopijske države, datumi i obične činjenice ništa ne znače. Bitne su ideje. Vizije. Zbivanja izvan vidljivog horizonta. Sadašnjost pak može proteći u valjanju u blatu. Znanstveno utemeljeni totalitarizam lišen je čak i estetske funkcije koju zahtijeva fašizam, pa je to lakmus-test kojim se razlikuju dva antihumanistička modernizma – ako je ružno, mora da je komunizam, ako je glupo, lišeno svake teoretske podloge i zasnovano na rasnim mitovima, onda je – fašizam.

Staljin je loše govorio ruski, a Tito je slabo znao hrvatski, što se vidi po nekim sačuvanim “ranim radovima”, recimo po letku koji je napisao 1928. kad su poslije ubojstva Radića u Zagrebu počele demonstracije, a Kominternini agenti izvadili iz pričuve duge cijevi i započeli oružani obračun sa žandarmerijom na Jelačić-placu.

Đuru su žandari naglavce vezali

Josif Visarionovič nije bio Slaven i njegova pozicija u gradnji sovjetske države na razvalinama ruske carevine bila je kao da je stvaranje jugoslavenske komunističke države poduzeo Enver Hoxha. Tito se pak deklarirao kao Hrvat, iako je njegova politička baza bila, zapravo, slovenska partijska organizacija, koju je kao org-sekretar pariškog biroa KPJ na specijalnom terenskom zadatku 1937. godine prvu preuzeo pa pretvorio, po nalogu Moskve, u posebnu, slovensku partiju. S njom je “partnerski” radio sve do kraja života – Kardelja je postavio na njeno čelo, priznao mu određenu autonomiju i neupitni status, ali, s hrvatskom partijom, koju je osnovao s istim moskovskim mandatom, postupao je sasvim drukčije. Sve rukovodioce KP Hrvatske, utemeljene tada u Anindolu, prvom je prilikom eliminirao iz rukovodstva. Završili su u Kerestincu, a sekretara, Đuru Špoljarića, koji je praktično izbrisan iz povijesti, strpao je odmah poslije rata na Goli otok. Nesretnoga Đuru žandari su naglavce vezivali za kolac i volovskom žilom bičevali po tabanima, ležao je u Lepoglavi, cijeli rat planinario po Lici, ali se naposljetku ipak našao u golootočkoj Petrovoj rupi, sa svim bivšim i potencijalnim konkurentima glavnog junaka ove priče. Tu je Špoljarić napokon došao k pameti, batalio politiku i promijenio ime, te mirno poživio kao činovnik socijalnog osiguranja u Zagrebu, gdje je umro 7. svibnja 1991. godine, samo mjesec dana prije uspostave nove, hrvatske države.

Tito se deklarirao kao Hrvat, jer je za to imao političke razloge – balansirao je između nacionalnih sastavnica svoga imperija koji je stvorio na Balkanu naslijedivši suverenitet karađorđevićevske države te preuzevši u velikoj mjeri koncept one prethodne, habsburške. Austro-Ugarska je bila komplicirana kompozicija “krunovina”, lokalnih autonomija, naroda i nacija u nastajanju, kojima se, umjesto kroz neki demokratski mehanizam, despotski i tolerantno arbitriralo iz Beča. Titov model više se osnivao na despociji, nego na toleranciji, ali nema sumnje da je tu našao inspiraciju. On se, zapravo, osjećao kao Austrijanac, “Avstrijec”, kako je objašnjavao Rusima dok je bio u zarobljeništvu, a zatim kao kozmopolitski svjetski revolucionar, tehnokrat boljševičkog prevrata, sovjetski građanin i član KPSS-a, odnosno VKP(b) – Svesavezne komunističke partije (boljševika), kako se onda zvala. U Moskvi gdje se školovao tridesetih godina nisu, naime, priznavali jugoslavensku partiju, jer su državu kralja Aleksandra smatrali “neprirodnom versajskom tvorevinom” i jugoslavenski komunisti morali su se upisati u sovjetsku, kako bi mogli dobiti odgovarajuće isprave i smještaj u Hotelu Lux (prije revolucije zvao se Hotel Fantazija, a sad se preuređuje u najluksuzniji moskovski gostinjac ulančen u Mandarin Oriental). Jugoslavenom je postao, dakle, tek kad je osnovao svoju državu koja se zaista i nazivala “Titovom Jugoslavijom”. Od svih jezika, drug Tito je najbolje vladao njemačkim, i to austrijskim idiomom, kako svjedoči njegov prevodilac Ivan Ivanji. Ruski je mogao tečno govoriti, ali mu je pravopis bio katastrofa, što ima više veze s intelektualnom, obrazovnom insuficijencijom, nego s lingvističkom spremom. U zarobljeništvu je naučio nekoliko riječi kirgiskog, u zatvoru u Lepoglavi dopisnom je metodom učio engleski. No, kad je došao u priliku da bekne, umjesto engleskog, govorio je s Fitzroyem Macleanom na njemačkom, a ovaj je to prevodio Churchillu.

Pokusni vozač ‘mečke’

No, više nitko ne obraća pažnju na te pojedinosti koje definiraju personu i biografiju te objašnjavaju Titovu historijsku rolu. Dakle, gdje je glavni lik ove storije zaista rođen, što je bio po nacionalnosti, što po zanimanju i kakva je bila njegova stvarna karijera koja ga je na kraju dovela do statusa celeba teške kategorije – u gali, optočen brilijantima, na diplomatskim primanjima mogao je zasjeniti i englesku kraljicu koja je kraj njega izgledala kao neugledna debitantica s tijarom. Samo jeGöring koji je uz bijelu uniformu pripasivao dvoručni mač mogao nadmašiti ovog slično građenog momka, KV-bravara i pokusnog vozača Mercedesa, koji je poslije bez krzmanja na plavu admiralsku uniformu obuvao svjetloplave postole…

U vezi s Titom, ljude zanima sve osim njegove stvarne biografije i opisa njegovih realnih postignuća, odnosno razmjera zločina koje je počinio – sve istinito, tuđe je mitomanskom duhu balkanskih naroda. Oni su u uvijek u potrazi za “narativom”, finitnim smislom, astralnom perspektivom… Činjenice? Dođavola s činjenicama, istina je svakom vjerniku i marksistu puno složenija kategorija od običnog niza činjenica!

Nadimak koji je bio poznatiji od njegova vlastitog imena dio je agentske Titove “legende”, a istodobno pruža najdublji uvid u karijeru koja je prethodila onoj vlastodršca i državnika. Objašnjenje da je porijeklo nadimka naziv sovjetskog pištolja T. T. ne bi ni izašlo na svjetlo dana da jedan sovjetski kozmonaut nije to prenio jednom slovenskom umjetniku (a ovaj inkvizitivnom novinaru, koji je informaciju podijelio s mladim povjesničarem, koji je dalje istraživao u arhivama). Kozmonaut je za tu činjenicu saznao jer je njegov otac 1940. bio Titov šef u Carigradu – rezident sovjetske obavještajne mreže na Balkanu. Svog agenta sačekao je 1940. kad je T. T. stigao brodom iz Odese na proputovanju u Zagreb (i na brifingu ostao četiri mjeseca). U Carigradu Tito se sastao s radio-operaterom i šifranticom sovjetske Vojne obavještajne službe (GRU RKKA – Glavnoe razvedočnoe upravljenie Raboče-krestajnske Krasne Armii), Josipom Kopiničem iStelom Bamjadzidos Kopinič. Zatim su skupa preuzeli zagrebački punkt, gdje je na Milerovu brijegu u Podsusedu radila radiostanica za vezu s Moskvom.

Bondov pištolj

Prije nego što je postao T. T., odnosno “Tito”, bio je “Georgijević”, što je pseudonim koji je pokupio još u Rusiji gdje je nakon Oktorbarske revolucije pohađao kurseve za “crvene komandire”. Ondje mu je predavao Pavle Gregorić Brzi (on je ne tako davno, 1989., umro u Zagrebu u prometnoj nesreći). Tako je Broz postao “kadar”, agent u svjetskoj mreži kojoj je Kominterna davala vidljiv, politički legitimitet, odnosno služila kao fasada. U Hrvatskoj i u Zagrebu sljedećih deset godina radi na specijalnim zadacima, povezan preko posebne agenturne linije Tajnog odjela Kominterne (poslije preimenovanog u OMS, Odjel međunarodnih veza). Napredovao je u čin “Valter”, dobivši taj prvi pištoljski pseudonim kao polaznik sovjetske spec-škole u Balašihi. I danas ona ondje radi (smještena blizu vojnog aerodroma Čkalovski kod Moskve) kao obučni centar specijalnog odreda “Vympel” Federalne službe sigurnosti (FSB, ranije – KGB). Tu su se u sovjetskoj eri školovali kadrovi za “narodnooslobodilačku borbu” u Latinskoj Americi, Africi i Aziji. Kursisti škole predvođeni njenim zapovjednikom, koji je pritom poginuo, ubili su u Kabulu u operaciji “Oluja 333” afganistanskog predsjednika Amina, čime je počela sovjetska intervencija 1979. godine.

14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Vidder sve komentare