‘Vole fratri Bosnu i kažu ljudi – dok ima fratara, bit će i Bosne, pa eto, nadamo se da nećemo izumrijeti’, kroz osmijeh za Al Jazeeru govori fra Josip Ikić.“Vole fratri Bosnu. Kažu ljudi: ‘Dok ima fratara, bit će i Bosne’. Pa eto, nadamo se da nećemo izumrijeti”, kroz osmijeh za Al Jazeeru govori fra Josip Ikić, gvardijan samostana Svetog Bonaventure u Visokom, nekada središnjem dijelu Bosne i stolnom mjestu bosanskih vladara.
Franjevci su došli u Bosnu u vrijeme banovine, svjedočili su rađanju i nestanku Bosanskog kraljevstva u srednjem vijeku, a od svog dolaska do danas ostali su tu, njegujući suživot sa svima u današnjoj Bosni i Hercegovini.
I prije njih su Bosnom pohodili drugi crkveni redovi, ali se nisu uspjeli zadržati.
Fratri su u BiH nazočni više od 700 godina. Prvi put su došli u Srebrenicu 1291. godine, a nekoliko desetljeća kasnije napravili su svoj prvi samostan.
„Prvi samostan je bio u Visokom, točnije u Milima (današnji Arnautovići) od 1339. ili 1340. godine. U to vrijeme je još bio samostan na Klisu, ispod Visočice. Današnji samostan (u Visokom) napravljen je 1900. godine. Cilj je bio napraviti gimnaziju, sjemenište, školu jer su prije fratri imali škole po raznim samostanima, recimo u Kreševu, u Fojnici i Kraljevoj Sutjesci. Prva naša gimnazija osnovana je 1882. godine u Kreševu, no tamo je djeci bilo vrlo hladno, bili su u potkrovlju, a samostan je bio u planinskom dijelu, pa su ih prebacili u samostan u Guču Goru. Nakon nekih 17 godina, koliko su tamo živjeli, onda su došli u Visoko gdje je napravljen samostan i gimnazija baš u tu svrhu da tu bude škola”, ističe fra Josip koji je gvardijan od 2007. godine.
Ljubazni domaćin, prije razgovora, proveo nas je prostorijama samostana i škole, pokazavši nam kako franjevci njeguju povijest Bosne kroz razne zbirke. Opus knjižnice samostana je zapanjujući, sa tisućama knjiga iz raznih razdoblja bh. i drugih književnosti. Tu je lapidarij, zbirka radova u kamenu, sa stoljećima starim pločama koje pokazuju otkad se živi na području današnjeg Visokog i BiH.
Mnogi muslimani u gimnaziji
Centralno mjesto zauzima vitrina u kojoj su izložena oružja i oruđa, sitni novac i drugi eksponati iz vremena srednjovjekovne Bosne. Još su tu i etnografska i prirodno-znanstvena zbirka, a sve zbirke su na raspolaganju svima onima željnim znanosti.
Brojni Visočani, bez obzira na religiju, pohađali su franjevačku gimnaziju.
„Možemo reći da je, kada su fratri došli u Visoko, bilo oduševljenje domaćeg svijeta. Katolika je, po nekom popisu, bilo 137, koliko i Židova, a domaći ljudi su radili oko izgradnje samostana. Kada je osnovana škola, mnogi su muslimani iz grada dolazili u školu, pa su fratri osjetili potrebu napraviti konvikt, odnosno vanjsku zgradu gimnazije za vanjske učenike što se desilo 1928. godine”, ističe gvardijan.
„Konvikt je uvijek bio pun, bio je skup, a učenici su dolazili i izdaleka, pa je bilo Slovenaca, Mađara… Ovo sve pokazuje kako su fratre Visočani prihvatili, kao i druge škole, grad i uvijek je tu suradnja. Ta suradnja je bila dobra i radilo se sve do 1945. godine kada je došla nova vlast, koja je sve to poremetila. Tada su uvjeti za rad u samom samostanu bili vrlo skučeni, oduzet je konvikt koji je vraćen prije 7 – 8 godina.”
Obnova krunidbene crkve
Fra Josip je ponudio i još jedan, svježiji primjer dobre suradnje i povjerenja između njegovog reda i grada u kojem se nalaze.
„Suradnja je bila dobra, čak i u ovom posljednjem ratu, domovinskom što kažemo. Naša škola je, jer je vojarna bila tu blizu i ratovalo se ovdje, morala biti izmještena u Bašku Vodu četiri godine, ali su dva fratra i dvije – tri časne sestre ostali ovdje. Sačuvali su našu kuću, a domaći ljudi, muslimani koji su bili na vlasti, nisu dozvolili da netko drugi useli tijekom rata. Oni su rekli: ‘Fratri će se sigurno vratiti čim budu dobra vremena’ i mi smo se vratili 1996. i nastavili svoj rad. Obnovili smo zgradu koja je bila oštećena, krov je pogodila granata, odozgo sa srpske strane, pa su i tada domaći ljudi pomogli.”
Jedna od rijetkih stvari koje franjevci zamjeraju državnim vlastima je odnos Bosne i Hercegovine prema crkvi i samostanu Svetog Nikole u Arnautovićima, odnosno u Milima, gdje je za prvog bosanskog kralja okrunjen Tvrtko I Kotromanić u 14. stoljeću.
„Jedino što malo vlastima zamjeramo u godinama poslije rata je to što se obećava kako će se samostan svetog Nikole urediti, uraditi, kao i krunidbena crkva. To se malo zateže. Znamo da je teško i gospodarski i nema novaca, ali bi bilo dobro da se to uradi”, govori fra Josip i dodaje:
„To bi bilo dobro, ne samo zbog nas fratara jer je to naš prvi samostan ovdje u Bosni, nego i zbog same države, zbog Visokog, da se dadne na važnosti činjenici kako imamo svoje korijene, svoju povijest.”
Svjedoci vremena
Fratri su u toj crkvi, kako nam je gvardijan objasnio, bili kao pisari vladara jer su poznavali europske jezike.
„Oni su tu, dakle, pomagali, pisali povelje, uglavnom na latinskom, a kralj je dolazio u crkvu kada su bile neke svetkovine, proslave. Tu je bila i neka pohrana, pisarna u samostanu, gdje su se čuvale povelje i državni dokumenti i pečati, to su fratri vodili.”
„Tako da su fratri svjedoci povijesti banovine koja je postojala kada su došli, ali i kraljevstva koje je nastalo i svjedoci su kada je kraljevstvo propalo. Fratri su ostali i sačuvali taj duh naše domovine kroz sva ta vremena i taj suživot u Bosni. Vole fratri Bosnu. Kažu ljudi: ‘Dok ima fratara, bit će i Bosne’, pa se nadamo da nećemo izumrijeti.”
wpDiscuz