Published On: Thu, Jun 28th, 2012

Dodik: Kad imam vremena čitam Andrića da lakše shvatim život u BiH

dodik-andricPredsjednik Republike Srpske /RS/ Milorad Dodik  istakao je  da je umjetnost nobelovca Ive Andrića prepoznata na svjetskoj razini i da su njegova djela najbolja za objašnjenje, ne samo prošlosti, nego i sadašnjosti i odnosa u BiH.

„Tko god se ozbiljno bavi pitanjima BiH i politikom mora izučiti poruke iz književnog opusa  Andrića“, naveo je Dodik u autorskom tekstu za list „Danas“, povodom današnjeg otkrivanja Andrićevog spomenika u Andrićgradu.

Dodik skreće pažnju na jedno od monumentalnih i značajnih djela „Pismo iz 1920.“ i dodaje da u njemu Andrić oslikava tadašnje odnose u BiH,  koji se i danas mogu vidjeti.

„Ako to razumijemo, onda ćemo lako surađivati i graditi partnerstvo i ne moramo dokazivati kakav je tko“, kaže Dodik.

Dodik navodi da “bošnjačka intelektualna, ali i šira javnost, ne pridaje Andriću pažnju i često osporava  njegov značaj o čemu govori i činjenica da je srušen njegov  spomenik u Višegradu”.

„Njegovo djelo, prije svega `Na Drini ćuprija`, nije usmjereno da bilo koga povrijedi, nego da opiše realne događaje i mentalitet ljudi s tog područja“, kaže Dodik.

Navodeći da je uvijek osjećao poštovanje prema Andrićevom djelu Dodik ističe da kad god ima priliku pročita određene segmente da bi lakše objasnio život u BiH.

„Andrić je bio potpuno objektivan pišući svoja djela i to je prepoznala najprestižnija akademija koja dodjeljuje nagrade na svjetskoj razini. Ako su to ljudi u svijetu uvidjeli, zašto mi ovdje ne bismo bili posvećeni takvim ljudima?“, pita predsjednik RS.

Navodeći da do sada nije dana značajna pažnja Andriću i njegovom doprinosu, te činjenici da je dobio najveću svjetsku  nagradu za književnost – Nobelovu nagradu, Dodik ističe da je zbog toga podržao ideju da se u Višegradu podigne  grad posvećen Andriću, što je trebalo uraditi i ranije.

„Ideja o gradu posvećenom ovom velikom piscu je potekla od Emira Kusturice. Ni on, a ni ja nismo na početku vjerovali da ta ideja može da se realizira na način i dinamikom koju smo zamislili. Ipak, u tome smo uspjeli i ponosni smo na to, jer ćemo ispuniti zadate rokove“, navodi Dodik.

On napominje da je osnovi cilj da grad bude izgrađen  do 2014. godine, kada se obilježava 100 godina od Prvog svjetskog rata, a s tog mjesta će biti odaslane poruke o značajnom učešću srpskog naroda u tim događajima.

Danas je u “Andrićgradu” u Višegradu otkriven spomenik Ivi Andriću.

Govoreći o značaju projekta izgradnje “Andrićgrada”, predsjednik RS Milorad Dodik istakao je da će se u njemu i Andrićevom institutu na najbolji način “afirmirati sam pisac i nacionalne vrijednosti srpskog naroda”.

“Ovaj grad od kamena treba promijeniti imidž cijele općine, ali i poslati jasnu poruku da se srpski narod ne želi odreći svojih velikana i da je spreman graditi i građevine ovakvog tipa, koje će podsjećati na veliko djelo nobelovca”, rekao je Dodik.

Emir Kusturica rekao je da je od danas “počeo živjeti novi grad o kome će se pjesnički razmišljati je li stariji ili mlađi od Ćuprije na Drini”.
Ivo Andrić rodio se u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskog podvornika i Katarine Pejić. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu.

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, nakon ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a nakon 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. 1961 godine dobija Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.

Dokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskog (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912., svjedoči da mu je materinji jezik – hrvatski. Identično se izjasnio i prilikom upisa na Sveučilište u Krakowu u Poljskoj gdje piše da je katolički Hrvat iz Bosne.

Tijekom tog razdoblja on postaje i zagovornik ideje Jugoslavenstva. Nakon nastanka zajedničke države Andrić se počinje izjašnjavati kao Srbin i tu nacionalnu identifikaciju on će održati do kraja života. Skoro sav njegov opus, književna djela (osim nekoliko pripovjedki objavljenih u ranoj mladosti i na početku književne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom (ili istočnom varijantom srpskohrvatskog jezika kako se tad zvao). U osobnoj prepisci koristio je ćirilično pismo. Ipak godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. je li do promjene nacionalnog identiteta došlo zbog ideoloških razloga ili zbog karijere pošto on uskoro postaje državni službenik (a potom i veleposlanik u Berlinu) Kraljevine Jugoslavije u kojoj dominira Srbija.

Kako ta kontroverza nikada nije rješena danas ga i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Prvi jer je rođen u hrvatskoj obitelji, a drugi jer je preuzeo njihov nacionalni identitet.