DNO NOVINARSTVA: Ovaj tekst s Indexa brutalan je primjer huškačke propagande napisan u interesu trgovaca oružjem

Teze teksta

1. Rusija koristi rat u Ukrajini za prisilnu militarizaciju i ideološko oblikovanje djece na okupiranim teritorijima.
2. Deportacija djece s okupiranih teritorija Ukrajine predstavlja ratni zločin i zločin protiv čovječnosti.
3. Putinove ambicije nisu vezane samo uz teritorij, već uz stvaranje ljudskog resursa kroz manipulaciju djecom.
4. Zapad, uključujući UK, UN i Vatikan, reagira kroz sankcije, diplomaciju i humanitarnu pomoć, dok Ukrajina apelira na međunarodnu zajednicu za vraćanje djece.
5. Mir se ne može postići ustupcima teritorija Rusiji, jer to ne bi zaustavilo Putinove ambicije.
6. Povratak deportirane djece i njihova rehabilitacija ključni su dio ukrajinske mirovne formule.

Elementi propagande u tekstu

Tekst sadrži retoričke elemente koji služe oblikovanju mišljenja publike. Evo ključnih primjera:

1. Prikazivanje Rusije kao “zla utjelovljenog”
   • Tekst koristi dramatične opise poput “ispiranje mozga”, “prisilna lojalnost”, “robovi prodani za rižu”. Ove fraze emocionalno naglašavaju dehumanizaciju ruskog režima i time jačaju negativnu percepciju Rusije.
2. Jednostrano interpretiranje Putinovih ciljeva
   • Navodi se da Putin želi djecu s okupiranih teritorija kao ljudski resurs za vojne potrebe. Ovo je moguće, ali je predstavljeno kao jedina istina bez dodatnih dokaza ili dublje analize.
3. Usporedba s Korejom
   • Usporedba sa Sjevernom Korejom pojačava ideju da će okupirani dijelovi Ukrajine postati trajni izvor mržnje i rata. Iako je povijesna paralela zanimljiva, koristi se kao emocionalni alat za zastrašivanje.
4. Naglašavanje broja deportirane djece
   • Brojke poput “50.000 djece” potencijalno su točne, ali tekst priznaje da su nepotpuni podaci. Međutim, brojke se koriste kako bi se pojačao osjećaj hitnosti i moralnog ogorčenja.
5. Pozivanje na UN i Vatikan
   • Uključivanje globalnih autoriteta poput pape i UN-a daje težinu ukrajinskom narativu. Ipak, takvi primjeri često ostavljaju dojam univerzalne osude Rusije, dok se zanemaruju nijanse diplomatskih odnosa.
6. Stereotipizacija ruskih motiva
   • Ruski ciljevi prikazuju se kao isključivo vojni i destruktivni, bez razmatranja političkih, povijesnih ili ekonomskih faktora. Ovakvo pojednostavljivanje doprinosi demonizaciji.
7. Neizravni pritisak na Zapad
   • Fraze poput “bez povratka djece Ukrajina neće potpisati dogovor” vrše neizravni pritisak na međunarodnu zajednicu da zauzme stroži stav prema Rusiji.

Raskrinkavanje propagande

1. Manipulacija emocijama
   • Tekst ne pruža detaljne dokaze o programima poput “Junarmije” ili “Avangarda”, već oslanja na emocionalne reakcije čitatelja. Iako je vjerovatno točno da takve organizacije postoje, njihova uloga i razmjeri ostaju nejasni.
2. Generalizacija ciljeva Rusije
   • Iako Rusija koristi deportacije kao dio rata, izostavljanje povijesnih i političkih faktora (poput straha od NATO-a ili interesa za teritorijalnu kontrolu) čini tekst propagandističkim.
3. Jednostrano prikazivanje Zapada
   • Zapadne zemlje, uključujući Vatikan, predstavljene su kao moralni lideri bez problema ili interesa. Ignorira se geopolitička stvarnost u kojoj i Zapad koristi ukrajinsku krizu za vlastite interese.
4. Nepotpuni podaci
   • Brojke deportirane djece nisu potkrijepljene čvrstim dokazima. Navođenje “možda i 50.000” stvara osjećaj ogromnih razmjera, ali se priznaje da su podaci nesigurni.
5. Pojednostavljivanje
   • Tekst ne razmatra zašto Rusija ima podršku nekih stanovnika na okupiranim teritorijima, što bi moglo pružiti dublju sliku sukoba.

Zaključak

Tekst je snažno orijentiran prema ukrajinskom narativu i koristi emocionalno nabijene izraze kako bi oblikovao stav čitatelja. Iako sadrži istinite informacije, izostavljanje nijansi i alternative čini ga propagandističkim. Za objektivno razumijevanje potrebno je kombinirati ove informacije s drugim izvorima i analizama koje uključuju širi geopolitički kontekst.

Uloga Zapada i 500.000 mrtve iračke djece: Cijena intervencionizma o kojo se na Indexu ne smije

Kada govorimo o ulozi Zapada u globalnoj politici, često se ističu moralne poruke o slobodi, demokraciji i ljudskim pravima. Međutim, povijest zapadnih intervencija, posebno u zemljama Bliskog istoka, donosi mračnu sjenu koja se ne može ignorirati. Jedan od najtragičnijih primjera je Irak – zemlja čiji je narod platio strašnu cijenu zapadnog intervencionizma, a najočitiji su simbol toga izgubljeni životi 500.000 iračke djece.

1991. – Početak tragedije

Nakon Zaljevskog rata 1991. godine, UN, predvođen zapadnim silama poput SAD-a i Velike Britanije, uveo je stroge sankcije protiv Iraka. Sankcije su službeno bile usmjerene prema režimu Sadama Husseina, ali njihova stvarna posljedica bila je devastacija iračkog društva.

UN-ov embargo obuhvatio je ključne resurse poput hrane, lijekova i tehnologije potrebne za obnovu infrastrukture uništene tijekom rata. Irak, zemlja koja je nekada imala jedan od najboljih zdravstvenih sustava u regiji, brzo je potonuo u humanitarnu krizu.

U ovom kontekstu dolazi do dramatičnog porasta smrtnosti među djecom. Nedostatak lijekova, pothranjenost i propadanje zdravstvenih usluga rezultirali su smrću stotine tisuća djece.

500.000 djece: Broj koji šokira

UNICEF-ova izvješća procijenila su da je zbog sankcija tijekom 1990-ih umrlo najmanje 500.000 iračke djece mlađe od pet godina. Njihova smrt nije bila posljedica rata, već posljedica političkih odluka donesenih tisućama kilometara dalje.

Najzloglasniji trenutak ove tragedije zabilježen je 1996. godine, kada je tadašnja američka veleposlanica u UN-u, Madeleine Albright, na pitanje novinara smatra li da je smrt pola milijuna iračke djece “vrijedna cijena” sankcija, odgovorila:

“Mislim da je to vrlo težak izbor, ali da, mi smatramo da je to vrijedna cijena.”

Ova rečenica postala je simbol bezdušnosti zapadne politike u Iraku.

Invazija 2003. i novi ciklus nasilja

Nakon godina sankcija, koje su već uništile iračko društvo, 2003. godine započela je američko-britanska invazija pod lažnim izgovorom da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje. Invazija je izazvala potpuni kolaps iračke države i otvorila vrata građanskom ratu i usponu ekstremističkih grupa poput ISIS-a.

Dok su zapadne sile govorile o uvođenju demokracije, stvarnost je bila drugačija: Irak je postao poligon za geopolitičke igre, dok su milijuni ljudi patili. U desetljećima nakon invazije, životi djece u Iraku i dalje su obilježeni siromaštvom, nedostatkom obrazovanja i nesigurnošću.

Licemjerje intervencionizma

Zapad se često predstavlja kao moralni arbitar koji promiče ljudska prava, no povijest Iraka otkriva drugačiju stvarnost. Sankcije koje su uzrokovale smrt pola milijuna djece opravdavane su kao “nužne” za promjenu režima. Međutim, ta promjena nije donijela prosperitet, već daljnju destabilizaciju regije.

Slučaj Iraka ukazuje na temeljni problem intervencionističke politike: odluke koje oblikuju živote milijuna ljudi donose se izvan konteksta i bez odgovornosti prema posljedicama. Kada se tragedije poput smrti pola milijuna djece opravdavaju geopolitičkim interesima, ljudska prava postaju puka fraza.

Što smo naučili?

Povijest Iraka postavlja pitanje: tko snosi odgovornost za smrti nevine djece i razaranje cijelih društava? Zapad često koristi argument humanitarne intervencije, ali slučaj Iraka pokazuje da te intervencije prečesto stvaraju nove tragedije umjesto rješenja.

500.000 mrtvih iračkih djece ostaje podsjetnik na cijenu koju su platili oni najranjiviji zbog političkih ambicija i strateških interesa moćnih država. Ako išta možemo naučiti iz ove priče, to je da su ljudski životi prečesto žrtvovani u ime apstraktnih ciljeva poput demokracije, slobode i stabilnosti.