Dnevnik gradske cure: Gdje god da pogledam, Šimleše i sise

LAKO za to gdje je tko bio ’91. – gdje ste bili u srpnju 2017. kad je počeo rat Šimleša-Bačić?

Ja znam, sjećam se kao da je bilo prije 3 dana jer je. Čekala sam podzemnu u San Franciscu i listala Facebook da vidim čekaju li nas opet rekordne, najviše temperature izmjerene u posljednjih 100 godina i da mi netko kaže da moram pit vodu, maknut se sa sunca i ostale korisne informacije. Pored mene je sjedila moja prijateljica Ivana.

“Jebote” – kažem ja jer sam slušala Nereda i Stoku kad sam bila mlađa pa su me pokvarili baš kao što će Lidija “pokvarit” nedužnu dječicu, “Bruno Šimleša i Lidija Bačić su se poklale (nisam se zabunila) na Facebooku.”

“Ko?” – pita moja frendica.

“Bruno Šimleša” – kažem ja.

“Ne znam tko je to” – kaže moja Ivana.

“Bruno Šimleša? HRT, volite i poštujte sebe i druge i kaktuse i ananase i sunce i mjesec?”

“Ne znam.”

“A jebi ga, a Lidija Bačić?”

“Ni to.”

“Pjevačica ona, Kaktus, Visiki?”

“Nije mi poznato” – kaže ona onako kako kaže i Luka Modrić al ona ne laže nego joj stvarno nije poznato.

“I još se upleo muž od Doris Pinčić Rogoznice.”

“Ko?”

“Boris Pinčić Rogoznica. Ili samo Rogoznica. Ili Pinčić. Ne znam. Uglavnom Boris, muž od Doris.”

“Ko je Doris Pinčić Rogoznica?”

“Glumica. I žena od muža od Doris Pinčić Rogoznice. Uglavnom nebitno, kolju se ko 3 osnovnoškolke oko Lidijinih pjesama.”

“Aha, ok. Zašto nas je briga za te ljude?” – pita Ivana i uđemo u vagon.

Kad smo izašle iz podzemne, već su bili u prime timeu kod Šprajca.

Točno 16 godina ranije, cijela Hrvatska je širom otvorenih očiju pratila meč Ivanišević-Rafter. Na godišnjicu Goranovog osvajanja Wimbledona, Hrvatska je pratila meč Šimleša-Bačić.

E pa dragi svi koji su kliknuli na ovo da bi dobili još jedan komadić šimlešinarenja, bačićarenja i ovog trećeg koji je samo sjeo na tuđi PR vlak i sišao na prvoj stanici kad je vožnja postala žestoka, a postala je žestoka isključivo iz razloga što je Lidija izvadila jaja – u ovoj zalogajnici danas ne poslužujemo pitu od govana koju jedete već danima.

Lidija Bačić nije obrazovna institucija i ne duguje ništa ni tvom, ni mom, ni ičijem djetetu.

Lidija Bačić ne odgaja djecu, kao što mene nije odgojio Eminem kojeg sam slušala odrastajući.

Djecu odgajaju roditelji, a ako ti Lidija uspije pokvarit dijete, male su šanse da to znači da je Lidija loš uzor – puno veće da roditelj nije dovoljno dobar uzor.

A roditelji koji vrijeme troše na vođenje ratova na Facebooku umjesto na djecu za koju se “boje” ne mogu krivit Lidiju za posljedice.

Ova pita od govana je, ponavljam, u mom lokalu nedostupna. Slobodno sjednite negdje drugdje ako vam to ne odgovara.

Govna su sve što nam se poslužuje ovih dana.

Bilo da su Lidija ili Bruno ili gospodin poznat kao muž od supruge, bilo da je Dikan koji srećom u imenu i prezimenu nema č i ć jer da ima, vjerojatno se ne bi znao ni potpisat.

Govna, govna, govna.

Nisu krivi “glupi novinari” što čitamo govna, čitamo govna jer MI to želimo. Jer ih tražimo, davimo se u njima i želimo još.

Ne ja osobno, Bože sačuvaj.

Ni ti osobno, nikako ne.

Ni itko od tvojih prijatelja.

Ni mojih.

JA sam samo kliknula na govno da vidim kaj se događa jer me zanimalo zašto se dva frajera koji se pozivaju na profinjenost i inteligenciju idu spuštat na razinu za koju tvrde da je ispod njih. Mene ne zanima, ja sam samo kliknula da vidim, jer me ne zanima.

TEBE isto ne zanima, samo ne voliš Lidiju Bačić pa namjerno klikneš da vidiš “šta sad ta glupača opet izvodi, slikala se u plaži na badiću, glupačetina.” Ok i ti se uslikaš u badiću na plaži u Crikvenici ali to je drugo, to si ti, Lidija je javna osoba i znaš da namjerno privlači pažnju nošenjem badića na plaži, inače bi se slikala u dolčeviti.

Ne zanima ni sve one likove koji će klinut samo da bi napisali “nikad čuo” ili “boli me kurac.”

Ne zanima ni Brunu Šimlešu, on nikad ne gleda Lidiju, dobro TEHNIČKI pogleda i on ali on klikne jer ga NE zanima a ne zanima ga jer je pametniji od glupog i bolji od sisa.

I onda netko pita “zašto nam poslužuju pitu od govana?”

Zato jer smo ju naručili.

Klik po klik, i ti i ja – nema veze s kojom emocijom si kliknuo, klik je klik.

“Ima toliko pametnijih stvari i zanimljivijih ljudi o kojima se može pisat.” – reći će protivnici govana nakon što su kliknuli.

Ima. Al nećeš kliknut. Jer te ne zanima dobro i lijepo i kvalitetno i zanimljivo – zanimaju te govna.

Zna to i Bruno, zato je i krenuo manje plemenitim smjerom, jer da je krenuo pisat popis dobrih pjesama koje bi bilo pametno slušat u svrhu oplemenjivanja inteligencije, na link bi kliknulo 106 ljudi i on bi bio u govnima jer je 106 ljudi malo, a i njegovi broje klikove baš kao i Lidijini, koliko god se netko trudio pravit da je drugačije.

Zna to i Lidija koju se ignoriralo dok je pjevala Sweet child of mine kojoj je 106 ljudi isto bilo malo pa se kao i Bruno usmjerila u nešto što se klika.

Svatko peče svoju pitu onako kako zna, Lidija ju barem posluži s mudima. Ali to je opet ulazak u shitty domenu u koju neću ulazit jer umjesto govana, danas želim napravit pitu od lijepog, kvalitetnog i zanimljivog.

Nije bombastično, nema guzica ni sisa, samo je ono o čemu bi se trebalo pisat.

Ono o čemu pričaš kad kažeš da umjesto govana želiš nešto bolje.

Evo ti bolje.

Nešto što više odgovara Goranovoj godišnjici Wimbledona nego ono što smo imali priliku pratit tijekom vikenda.

Zove se Petra.

Možda si ju vidio u gradu.

Možda nisi.

Preko dana vidiš puno ljudi, postoji šansa da si ju vidio.

Nikad ne znaš.

Ono što sigurno znaš je da Petra nije vidjela tebe.

Nije te vidjela.

Sto posto.

Jer ne vidi.

Jer je slabovidna od rođenja.

“Slabovidna” u smislu da je gotovo slijepa.

Kuži kad je noć, a kad dan. To je to.

Da joj na instagramu pokažeš sliku Lidijine guzice ili Brunine glave, ne bi znala razliku.

U srednjoj školi, taman u fazi kad cure njenih godina prelaze na tuš za oči i biraju sjenila, Petra je prešla na Brailleovo pismo i birala bijeli štap jer su joj oči tad otkazale do kraja.

Nije ga htjela. Kad je bila mala, bilo joj je teško jer klinci nisu shvaćali zašto je drugačija, a iako ona mala Gita koja voli cijeli svijet kaže da je drugačijost lijepa, ova drugačijost njoj nije bila ni lijepa ni draga.

S 14 se preselila u Zagreb i krenula u posebnu školu, Centar Vinko Bek. Živjela je većinom u domu, sama sa svojim psom vodičem.

Postala samostalna i odrasla osoba u godinama kad je većina nas od problema imala to da smo kihnuli u krivo vrijeme i sad nam je na kihalici ispalo “svađa.”

Danas ima 30 i živi normalno, kao ti i ja, samo što joj za sve treba više vremena nego tebi i meni. Kuha ručak ali ga kuha dulje. Ima kompjuter koji joj čita naglas i sat koji joj govori koliko je sati. Vozi se tramvajem i često ne čuje u koji tramvaj je ušla. Zvala je ZET koji joj je rekao da nažalost ne mogu pojačat razglas jer se ljudi bune zbog buke. Možda im buka vrijeđa inteligenciju, tko zna. Zvat će ih ona opet, Petra ne sjedi doma i ne čeka da ju život pomazi i zaštiti od nepravdi oko nje. Zvat će i za semafore koji nisu ozvučeni jer “ovaj semafor trenutno nije prioritet, gospođo.” Da može vidjet fontane, možda bi shvatila i zašto. Zvat će dok svaki semafor ne bude prioritet.

Zašto ti pišem o Petri?

Zato što ne znaš za nju.

Nije ni čudo.

Petra ne pokazuje sise, ne prodaje maglu i nije se udala za poznatu suprugu.

Ništa tako spektakularno.

Petra je “samo” cura koja ne vidi.

I za koju ne znaš iako je već četvrtu godinu za redom najbolja sportašica Hrvatskog paraolimpijskog saveza.

Jer se Petra, cura koja od vida ima dan ili noć, bavi kuglanjem.

Ne samo da se bavi kuglanjem nego je ove godine postavila novi europski rekord. Bila je i vice prvakinja svijeta, a doma nosi medalje svaki put kad ode na natjecanje. Svaki put sve bolji rezultati, za koje mi svaki put ne čujemo jer uredno klikamo na quattro govnađi da vidimo tko je izvadio vime danas i tko se naljutio zbog toga.

Faks je završila tako što je posuđivala knjige u knjižnici, skenirala ih i učila preko govorne podrške. Jel ti malo manje šugava sad tvoja skripta? Doma pere, kuha, čisti i posprema, sve želi sama jer ne želi bit žrtva okolnosti.

Želi bit voditeljica na radiju, tamo gdje se glazba sluša, a ne gleda, rekli bi neki.

I sanja o tome da će uskoro otić rolat na jarun.

I bude. Već skija i bavi se jahanjem, role su samo sljedeći korak.

Mogla bi ona sjedit doma i kmečat po Facebooku o stvarima koje joj kvare život, ali ne radi to.

Jer umjesto guzica i sisa, Petra Deša kroz život ide samo s jednom stvari – mudima.

To je cura koja treba bit na naslovnicama kao uzor i koja zaslužuje prime time kod Šprajca.

Ni Bruno, ni Lidija, ni muž od poznate supruge.

Petra.

Internet je pun baš takvih šljokica, pitanje je samo na što ćeš kliknut – na šljokicu ili govno?

Klikni na šljokicu.