DJECA SU NAM SVE GLUPLJA, ODGAJAMO ZOMBI GENERACIJU' Učiteljica priznala istinu o kojoj se šapće i pozvala roditelje na pobunu

”’Obrazovanje je nacionalno blago, a kvalitetan i motiviran učitelj čuvar i promicatelj toga blaga te jamstvo uspjeha i napretka u obrazovanju.
S obzirom na to, u povodu obilježavanja Svjetskoga dana učitelja želim da budete ponosni na poziv koji ste odabrali, da zadržite otvorenost srca i uma te u djece i učenika nastavite razvijati i podržavati otvorenost i kreativnost duha i intelekta kako bi se u njihovim najboljim danima pretočili u znanje i vrijednosti koje su okrenute čovjeku, a na dobrobit hrvatskog društva u cjelini” – sažetak je čestitke koju je učiteljima i nastavnicima za Svjetski dan učitelja, 5. listopada, uputio ministar obrazovanja Predrag Šustar.
A s kojim se mukama i dilemama susreću učitelji, što ih tišti o čemu šapuću po zbornicama,  progovara učiteljica iz susjedstva čije pismo prenosimo u nastavku.  Postoji li paralela između pisma iz Srbije i stanja u hrvatskim školama – zaključite sami.
“Teško mi je započeti ovaj tekst jer mi je teško napisati da su nam učenici sve manje inteligentni. Mučno je i strašno da jedan prosvjetni radnik, roditelj, čovjek to napiše. Još je mučnija mogućnost da je to istina.
Već neko vrijeme, točnije nekoliko godina, borim se s prihvaćanjem činjenice da sposobnosti mojih đaka opadaju iz generacije u generaciju, da raste ravnodušnost, nezainteresiranost, otupjelost. Koncentracija se mjeri sekundama, interes svodi na dvije-tri, i to obično površan. Naravno, govorim o prosjeku i znam da ima sjajnih izuzetaka, ali znam i da ih je iz godine u godinu sve manje.
(…)
Želim se ispričati roditeljima što ovako pišem. Znam da zvuči strašno i nečovječno, ali vi imate to jedno ili dvoje djece, a meni ih je kroz učionicu prošlo vjerojatno preko tisuću, i ja ne mogu da ne vidim promjenu koja mi se odvija pred očima. U posljednje vrijeme se odvija toliko brzo da je bukvalno svaka nova generacija uvjerljivo lošija od prethodne. Više nije potrebno da prođe pet do šest godina da bi se primjetila razlika. Sada je opipljiva i strašna.
I nemojte misliti da samo o vama razmišljam kada tražim uzrok tome. Naprotiv! Znam da je i do škole od koje neko uporno pokušava da napravi ne zabavište, nego zezalište. Znam da je i do društva poremećenih vrijednosti. Međutim, i jedno i drugo su na snazi bar desetak godina, a djeca nisu ostala na nivou od prije deset godina. Sramežljivo i uz mnogo neprijatnosti provjeravam s kolegama da li i oni imaju takav utisak, nadajući se da je možda problem u mojim nerealnim očekivanjima. Šapućemo o tome, svjesni činjenice koliko naše riječi užasno zvuče. Nažalost, svi s kojima sam razgovarala vide i osjećaju tu promjenu kod đaka.
Prije dvije godine osjećala sam se jadno kada sam iz operativnih planova izbacila sve dugačke tekstove. Te iste tekstove su đaci prije desetak godina savladavali kao od šale. Danas to mogu tri do četiri učenika u razredu. Pre 15 godina, kada se moj predmet izučavao od petog, a ne od prvog razreda kao sada, moji đaci, učenici srednje stručne škole, uz malo napora mogli su pratiti gimnazijski tempo. Istina, imali su tri sata stranog jezika tjedno, a ne dva kao ovi sada. Međutim, i kolege koje predaju ostale predmete primjećuju da današnjim generacijama gradivo jednostavno ne ulazi u glavu.
Đaci te gledaju bijelo, ne znaju ponoviti što si rekao, na kraju sata se ne sjećaju onoga što je bilo na početku Najgore je kada ih pitaš za mišljenje.
Trgnu se i zbunjeno te pogledaju. Nije im jasno zbog čega ih zamaraš zahtjevom da imaju mišljenje na neku temu, i to temu njihovom uzrastu blisku, a može i na srpskom ako je problem da govore na stranom jeziku.
Prije neki dan sam ih pitala što bi bio njihov posao snova, kada im novac ne bi bio problem.
Saznala sam jedino da nemaju snove.
Trend se nastavlja jezivom brzinom. Strmoglavljujemo se u ponor, ili smo skuhane žabe. Nešto jeste.
To nešto ignoriramo i toleriramo. Tu i tamo promrmljamo sebi u bradu, zgranemo se nad tim kakve nam generacije dolaze, nije nam dobro poslije inicijalnih testova, kukamo što moramo predati gradivo iz osnovne škole čak i kada znamo da su naše kolege u osnovnoj to odlično uradile.
Sistem je smislio izlaz – IOP 1. Ako dijete ima iz bilo kog razloga poteškoće u usvajanju gradiva, napravi mu plan po njegovoj mjeri, skrati gradivo, snizi kriterijum, ostavi mu više vremena za splavove, folkoteke, turske serije. Ne masiraj ga zahtjevima! Ne tjeraj ga da stječe znanje. Pravi od sebe i škole budalu čak i kada vidiš da ono jednostavno ne želi da uči. Nije do njega, do tebe je. Tako kaže sistem. Ušareni mu učionicu, pjevaj mu pjesmice, uči ga kroz igru, čak i ako ima 18 godina. Zabavljaj ga, budi pun optimizma i elana, stalno se osmjehuj na satu i strogo pazi da ne povrijediš njegova nježna osjećanja. Nemoj slučajno podignuti glas! Nemoj ga slučajno zatrpavati domaćim zadacima! I da se nisi usudio da mu daš jedinicu, jer nije do njega – do tebe je.
Može i tako.
Sve može.
Samo ne znam čemu to vodi.
Ne sviđa mi se rezultat.
Posljedice su pogubne.
Pošto sam ja iz generacije onih koji su imali snove i navikli da ciljeve postavljaju visoko, a ne tamo gdje je najlakše, sanjam o tome da se udružimo: mi, prosvjetni radnici, i vi, roditelji. Da ustanemo složno protiv ovog zaglupljivanja naše djece, protiv propadanja mladosti, protiv odgajanja zombi generacija, koje ne zanima ništa, koje su već sada spremne na to da “odbleje” život i sačekaju kraj u blaženoj otupjelosti.
Uzeli su nam tvornice, uzimaju nam rudnike, čak i izvore vode. Sami su odlučili da su naši organi državni. Objeručke prihvaćamo sve zapadne trendove. Pomislio bi čovjek da smo baš moderni. Sada nam nekako uzimaju i djecu.
Hajde da se osvijestimo svi zajedno.
Hajde da bar djecu ne damo.
Hajde da pomognemo djeci.
Nadam se da nije kasno.”