U prosjeku su stari nekih 15 godina, a ima ih i mlađih. Nemaju identiteta niti ih tko za to pita. Obično ih slikaju nasmijane i s puškom u ruci, ali nije riječ o sudionicima holivudskih ‘Igara gladi’ niti krvavog virtualnog rata, nego brutalne ratne zbilje, od Afganistana i Iraka do Ugande i Sudana. Oni su djeca-ratnici, prisilni mali gospodari života i smrti bez prava na izbor. Unatoč nastojanjima međunarodnih organizacija, UNICEF-a, Crvenog križa i zakona koji zabranjuje korištenje djece mlađe od 18 godina u ratnim sukobima, u prošlom ih je stoljeću sudjelovalo milijun, a i u naše vrijeme ih je pod vojnim šljemom bilo 300.000 u svijetu
Pridružio sam se Mayi-mayima kada je vojska napala moje selo. Ubili su mi roditelje i djeda, a ja nisam više nikoga imao. Bio sam užasno prestrašen, gladan i nisam znao kuda bih. Mislio sam da će me Mayi-mayi zaštititi, ali bilo je teško. Često mi nisu dali hranu i bojao sam se. Ponekad bi me tukli, jako tukli. Rekli su da će batine od mene načiniti boljeg borca. Jednog dana nasmrt su prebili moga druga jer nije ubio neprijatelja. Bio je star jedanaest godina. Bilo mi je teško slušati cure kako vrište jer ih vojnici siluju…
Djeca pod šljemom
Al Quaida je malodobnim Afganistancima plaćala 300 dolara mjesečno, što je bilo pravo bogatstvo u odnosu na prosjećnu plaću odraslih od svega stotinu dolara. U Kambodži su se na taj način spašavali od gladi kao što su i u Myanmaru roditelji slali sinove u pobunjeničku vojsku Karen, jer im je davala odjeću i dva obroka dnevno. U Liberiji je devedesetih svaki četvrti borac bio dijete, njih 20.000, a Nacionalni patriotski front je imao ‘dječju jedinicu’. Etiopska vojska je osamdesetih kidnapirala djecu mlađu od 15 godina po selima, siromašnim dijelovima gradova i školama, a pobunjeničke snage Renamo u Mozambiku su nasilnim putem stvorili vojsku od 10.000 djece. Tijekom iransko-iračkog rata, djeca-vojnici su slani u minska polja kao prethodnica. U priči o maloljetnim vojnicima nisu potpuno nevine ni SAD, jer je 2004. procurila informacija da je u Irak i Iran 2003. i 2004. poslano 60 sedamnaestgodišnjaka, dok su u Guantanamu bila zatočena tri afganska dječaka u dobi od 13 do 15 godina.
Mali vojnik Jacques jedna je od žrtava Thomasa Lubange, bivšeg zapovjednika kongoanske milicije, kojega je ovoga travnja Međunarodni kazneni sud (ICC) u Den Haagu proglasio krivim za ‘zločine novačenja djece mlađe od 15 godina u postrojbe koje su aktivno sudjelovale u oružanom sukobu u pokrajini Ituri između rujna 2002. i kolovoza 2003. godine’. Deset godina nakon osnutka ICC-a, Thomas Lubanga je prva osoba koju je ovaj sud proglasio krivom za takvu vrstu zločina. Nitko još nije odgovarao za novačenje, prema procjeni UN-a 7.000 do 10.000 djece, izbjeglica u istočni Čad iz zlosretne sudanske pokrajine Darfur, koju su trgovci dječjim vojnim robljem otimali i prodavali pobunjeničkim vojskama, čak navodno i vojsci domaćina Čada.
‘Djeca se regrutiraju svakodnevno, unatoč nazočnosti Eufor-a (EU trupa) i pred očima CNAR-a (Vladin ured za izbjeglice Republike Čad). Bande u izbjegličkim logorima prodaju što stignu, dječake stare devet i one od 15 godina – izvještavala je 2008. Louise Roland-Gosselin, članica Waging Peacea, organizacije za borbu protiv genocida i kršenja ljudskih prava. Prema sudanskom i međunarodnom zakonu, zabranjeno je koristiti vojnike mlađe od 18 godina, ali tko mari?
Nitko još nije odgovarao ni zbog zloporabe djece u 21-godišnjem sudanskom građanskom ratu koji je 2005. rezultirao odcjepljenjem Južnog Sudana. Iako je dugogodišnji predsjednik Republike Sudan Omar Al-Bashir optužen za genocid, i danas je predsjednik. Unatoč tome što je od 2001. do 2004. demobilizirano 16.000 malih Sudanaca, 2004. je procijenjeno da je u vladinoj vojsci i opozicijskim grupama ostalo još 17.000, a samo u SPLA, vojsci Južnog Sudana, oko 5.000 malodobnika. Bivša djeca-ratnici u Sudanu su čak osuđivana na smrt zbog zločina počinjenih u vojnoj uniformi, ali nisu osuđivani oni koji su ih regrutirali. Nitko još ne zna ni koliko je djece pod šljemom u pobunjeničkim skupinama Južnog Sudana na čelu s Davidom Yauyauomiz plemena Murle, odgovornim za najnovije krvoproliće 23. ovog kolovoza, prilikom kojeg su ubijena 24 pripadnika SPLA. Nitko još ne zna ni koliko će djece biti ilegalno unovačeno među više od 30.000 izbjeglica iz savezne države Blue Nile, koje su krajem ovoga lipnja prebjegli u Južni Sudan pred terorom savezne sudanske vojske…
Djeca-ratnici najčešći u Afganistanu, Iraku, Burmi, Kurdistanu, Nepalu, Filipinima…
Ali pod vojničkim šljemom nisu samo nesretna djeca Konga i Ugande. U područjima ratnih sukoba u svijetu trenutno živi 20 milijuna djece, često u izbjeglištvu i najčešće bez ikakvog izgleda za školovanje, a ona su laka meta gospodara rata. Djecu ratnike zato ćete naći u Afganistanu, Iraku, Burmi, Kurdistanu, Nepalu, Filipinima, Singapuru i Jemenu, Boliviji, Kolumbiji, Palestini, Sri Lanki i Čečeniji, ali Afrika je i danas kontinent sa najvećim brojem malodobnih ratnika; u Burundiji, Centralno-Afričkoj Republici, Čadu, Etiopiji, Ruandi, Somaliji, Sudanu, Zimbabveu. Unatoč međunarodnim konvencijama o pravima i zaštiti djece i zakonima koji kažu da je 18 godina minimalna dob za izravno sudjelovanje u ratu, ali i za regrutaciju (za razliku od prijašnjih koji su dopuštali legalnu regrutaciju djece u dobi od 15 godina nadalje), nevladine organizacije su još 2007. procijenile da je na Crnom kontinentu bilo 100.000 malodobnih vojnika poput Kongoanca Jacquesa, u prosjeku starih između 14 i 18, iako ih je bilo i mlađih od devet godina. Oni su ratnici na bojišnici, detektori mina, sudionici samoubilačkih misija, špijuni, izviđači i kuhari. U mnogim zemljama koriste djecu oba spola. U El Salvadoru, Etiopiji i Ugandi gotovo trećina malih vojnika su djevojčice, uglavnom seksualno roblje i prisilne ‘žene’ boraca.