Nedavno sam napravio ‘Before I die list’. Moram priznati da je to bila fascinantna samospoznajna terapija u kojoj sam iz sebe izvukao neke želje i snove koje sam želio i sanjao još dok sam bio dijete. Lista želja i ciljeva bila je šarolika i nekako je proširujem iz dana u dan. Popisivanjem tih ciljeva u meni je bujao život i nakratko sam se učinio sam sebi – posebnim. Otići u Egipat vidjeti piramide, posjetiti Manaus u Brazilu, skočiti iz zrakoplova, popeti se na nekoliko planina, završiti faks, zasnovati obitelj, izgraditi karijeru i samoostvariti se, te još čitav niz drugih, jednako zanimljivih ciljeva, želja i snova našlo se na toj listi.
________piše: Ivan Pavičić | www.ekspresno.info
Osjećao sam kao da nema prepreke koja bi me mogla zaustaviti u mojim naumima. Međutim, zamislio sam se zašto sam je počeo pisati tek sada u dvadeset i nekoj. Zadnjih nekoliko mjeseci mi se često javljaju prijatelji i poznanici koji mi se jadaju kako je život na ovim prostorima postao nezamisliv. Žele otići. Žele pobjeći sa ovih prostora u neki novi početak. Netko mi je davno rekao da bijeg nije riješenje. Kao da mi to svi ne znamo. Opet, imaš dojam da drugih opcija baš i nema.
U Hrvatskoj, trenutno, stvarno vladaju teški uvjeti za život. Apsurdi su vidljivi gotovo u svakoj lokalnoj zajednici (uključujući i Herceg-Bosnu). U onoj, najmnogoljudnijoj, zagrebačkoj zajednici apsurdima kao da nema kraja. Svako malo osvane neki autorasisitički tekst gdje te pripadnici vlastitog naroda prozivaju samo zato što si došao s ‘tamo nekog kamenjara’, ne plaćaš porez i zagađuješ im zrak.
Marko Rakar i Davor Butković, perjanice ideje kojom su zahtijevali da se ukine pravo glasa svima onim koji ne plaćaju porez u RH i pritom misleći ponajviše na ‘kamenjarce’ iz Hercegovine dužni su državi milijunske iznose poreznog duga. Apsurd? Likuje se nad činjenicom što smo vratili sposobnost da se još više zadužujemo!?! Apsurd? Nepotizam vladajuće strukture smatra se opravdanim dok isti takav kakav je zaživio kod onih koji su danas u oporbi je bio razlog za velike prosvjede u centru grada. Apsurd? Ljudi su se počeli užasavati nad svakim oblikom zdravog nacionalizma. Teme koje se povlače iz domovinskog rata stvarno su zapanjujuće. Tako ljevičari plaču nad sudbinom pobijenih srpskih civila i traže najoštrije kazne za počinitelje zločina u Gruborima dok u isto vrijeme nijednu svoju misao ne bi poklonili hrvatskim žrtvama koje su žive spaljene kod Saborskog. Apsurd? Naš premijer ne bi nikada dopustio izručenje Turkinje i nudi joj politički azil, ali zato bez problema dopušta bijeg Dušana i Rade Ivkovića, zločinaca koji su osuđeni za silovanje u Vukovaru. Apsurd? Svaki pokušaj bunta protiv ove vlade razbija se svim mogućim sredstvima. Tako mljekari koji su izašli na ulice u prvim danima ove vlade u Jutarnjem listu bili su okarakterizirani kao zločinci najvišeg ranga koji uživaju povlastice kakve nema ni bivši predsjednik Mesić.
Kada već ne mogu razbiti bravuroznim kolumnama sve one koji misle malo drugačije onda pokušavaju zataškavati (ne pridavati im važnost) najozbiljnije stvari koje se tiču svih nas u zajednici, a to je samoubojstvo izvjesnog radnika Gredelja Mladena M. Moram priznati da sam ostao užasnut što se ne pridaje važnost tom događaju. Istina mediji su objavili da je se Mladen M. oprostio od svojih kolega i rekao im da ih jako voli i da mu je bila čast provesti radni vijek sa njima, a zatim otišao doma i … Što su nakon toga objavili mediji na naslovnicama? Suvisle Milanovićeve izjave, povratak srpskih redatelja u hrvatska kazališta, kako zaraditi na švercu cigareta, jadanja Jadranke Kosor kako je nitko više ne zove na važna događanja, Bandićevo veselje na Bundeku…Apsurd?
Ne znam je li Mladen M. imao svoju ‘Before I die listu’, ali saznajem iz medija da ima ženu, kćer i unuka koji se, vjerojatno u trenucima dok pišem ovu kolumnu, opraštaju u suzama od svoga muža, oca i djeda na zagrebačkoj Trešnjevci. Nitko na njihove suze neće odgovoriti. One će se isprati u nadolazećim jesenskim kišama dok će mainstream mediji nizati svoja dvostruka mjerila kao perle na ogrlici. Nitko ga se neće spomenuti jer eto on je samo jedan obični radnik iz Gredelja koji nije vrijedan spomena. Puno zanimljivije su slike iz Titove (koji je po njemačkom časopisu Bildu ‘proglašen’ desetim najvećim ubojicom dvadesetog stoljeća) kolekcije.
Maybe I am crazy (kao što to lijepo pjeva Gnarls Barkley), ali kako bi trebale završavati ‘Before I die liste’ u Hrvatskoj? Koja bi trebala biti zadnja na popisu želja? Try not to kill myself?
Toplo se nadam da to nikome neće biti opcija.
wpDiscuz