”Dok antifašisti ne istraže i ne dobiju relevantnu, bez razumne sumnje, dokazanu istinu, bit će opterećeni, grad će biti talac”
”Istog datuma kada se slavi oslobođenje Mostara od fašizma, u drugom dijelu se obilježava ubojstvo franjevaca.
To moramo istražiti. Ispred Udruženje antifašista i boraca NOB-a spremni smo pokrenuti prijavu Tužilaštvu protiv N.N. izvršitelja zločina nad sedam franjevaca 1945. godine”, rekao je za Interview.ba Sead Đulić kazališni redatelj i dramski pedagog, aktivist te umjetnički direktor Mostarskog teatra mladih (MTM), te predsjednik UABNOR-a Mostar, komentirajući antifašizam u Mostaru.
Spremni na tužbu
”Ispred Udruženje antifašista i boraca NOB-a spremni smo pokrenuti prijavu Tužiteljstvu protiv N.N. izvršitelja zločina nad sedam franjevaca 1945. godine koji su odvedeni iz Franjevačkog samostana od partizanskih jedinica.
Jer dok mi to ne istražimo i ne dobijemo relevantnu, bez razumne sumnje, dokazanu istinu, bit ćemo opterećeni, grad će biti taoc.
Zbog ovog zločina, ili navodnog zločina, ne možemo obilježavati 14. veljače u cijelom gradu. Jer imamo mrlju. To treba istražiti.
Istog datuma kada se slavi oslobođenje Mostara od fašizma, u drugom dijelu se obilježava ubistvo franjevaca.
To moramo istražiti. Ali se isto tako moramo suočiti i sa 15 momaka koji su zarobljeni u Vranici pa poslije pobijeni.
Kao što se moramo suočiti sa Grabovicom, moramo se suočiti i sa ulicama Vokića i Lorkovića, Mile Budaka i sličnih.
Kad to sve očistimo, moći ćemo progovoriti o zajedničkom Mostaru, europskom gradu budućnosti.
Tog duha ima, ali je na margini. Čovjek se iznenadi kad vidi te male zajednice, koje žive i kako se okupljaju. I mi smo u teatru jedna takva zajednica.
Njih ima na sreću i preživljavaju. I zato nije sve tako crno kako izgleda”, kazao je Đulić. ”Zbog ovog zločina, ili navodnog zločina, ne možemo obilježavati 14. veljače u cijelom gradu. Jer imamo mrlju.”
Pobijeni franjevci…
Podsjetimo, 14. veljače 1945. partizani su iz mostarskog samostana svezane odveli i pogubili sedmoricu fratara, među kojima i tadašnjeg provincijala fra Lea Petrovića.
Tog 14. veljače 1945. godine, nakon što su partizanske snage ovladale Mostarom, oko 15:30 u mostarski franjevački samostan došlo je nekoliko partizanskih oficira koji su razgovarali s franjevcima i nakon sat vremena otišli, piše Hrsvijet.net
No oko 17:30 ponovno su se pojavila četvorica na čelu sa Brankom-Branom Popadićem, povjerenikom OZNA-e u 12. hercegovačkoj brigadi.
Pored Popadića u skupini je bio izvjesni Saša i još dvojica vojnika. Nakon što je večerao, Popadić je zapovjedio franjevcima da se okupe u jednoj sobi.
Na poziv zvona svi su došli, Popadić ih je ispitivao i popisivao te je zapovjedio da čekaju njegov povratak i izišao iz samostana.
Vratio se nakon sat vremena, prozvao sedmoricu franjevaca i odveo ih sa sobom. Na izlazu iz samostana Popadić ih je dao vezati žicom i odveo ih prema južnom izlazu iz grada.
Na mjestu koje Mostarci zovu Čekrk ubijeni su tom prigodom: fra Leo Petrović, fra Grgo Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek, fra Rafo Prusina i fra Nenad Pehar, a njihova su tijela bačena u Neretvu.
Živimo fašizam
Komentirajući, zašto je u Mostaru teško reći da si antifašist Sead Đulić kaže da mi objektivno živimo mnoge oblike fašizma.
”Jer ako po definiciji gledamo što je fašizam, jedna od prvih definicija kaže da je to autoritarni nacionalistički režim.
Ako je točno šta enciklopedije kažu, onda mi to živimo. Sve ove vladajuće stranke su vrlo autoritarne, sve su vrlo nacionalističke.
U Mostaru hodamo ulicama koje nose imena najzloglasnijih fašista osuđenih i prepoznatih od cijelog svijeta kao fašiste.
Vlast to neće da mijenja, solidarizira se s tim, izjednačava sebe s tim. Imamo jedan od najljepših antifašističkih spomenika u BiH,
Partizansko spomen groblje, a možda i šire, proglašen nacionalnim spomenikom BiH, koji je devastiran.
I imamo aktualnu gradsku vlast koja kaže da je vlasnik spomenika, a ne održava ga…
Čak neki naručuju rušenje, imamo i te podatke. Jer i nečinjenje ničega je oblik fašizama”, kaže Đulić.
Đulić kaže da se plaši budućnosti. ”Ako se ovako nastavi, plašim se, jer objektivno generacije rođene 1992. već imaju svoje potomke, a odrasli su na mnogim idejama neofašizma, odrasli su odvojeno.
Ne treba zaboraviti na opasnost odvojenih vrtića, odvojenih osnovnih i srednjih škola, univerziteta, pa i mnogih firmi, stvara buduće ratnike i mržnju.
Mi objektivno živimo u kulturi rata, a trebalo bi da živimo u kulturi mira. No ima i pozitivnijih priča.
U mojim predstavama glume i Turčin i Albanac i Hrvatica i Bošnjak, i nema nikakvih problema i oni imaju jedinstven stav kada je zločin u pitanju.
Zato što im je rečeno i omogućeno da zajedno istraže i da zajedno rade.
Kada bi se u ovom gradu slične organizacije udruženja, udruge, samo malo pomogle i stimulirale, ja sam uvjeren da ne bi trebalo više od godine da se Mostaru vrati osmijeh na lice i da puno manje ljudi, kada idu sami ulicom, da pričaju sami sa sobom.
Jer ovdje je ubijena nada.
Nije problem što nema novca, ni radnih mjesta, u mnogim gradićima je ista situacija čak i gora, ali atmosfera je drugačija”, smatra Đulić.
Govoreći o svojoj knjizi ‘Pred zidom, Đulić kaže da objektivno, koje god pitanje otvorite u gradu, koju god ideju predložite koja nije nacionalno upakirana, vi dođete pred Zid.
Sve što nije nacionalno je pred zidom Pred Novu godinu organiziraju zimski grad.
Mostar statistički najmultietničniji, ako je zimski grad , što ga otvaraš na dan ili veče adventa. Što ga završavaš na ratnoj liniji, što ga ne produžiš do Musale.
”Nije više bitno jeli on fizički, ili onaj ratni na Bulevaru.
Mi smo jedini grad kojem je centar grada periferija dva gradića.
Nama je centar grada najpustiji, ulica kojom prođemo, umjesto srce događanja. Što god se pokuša postoji zid, čitav grad je pred zidom i to pred mentalnim zidom kojeg moramo rušiti.
Stanje je moguće unaprijediti, ima dovoljno ljudi u gradu koji se ne slažu s ovim, ali rasuti smo.
Intelektualci su pristali da budu nacionalne marionete, dakle nisu intelektualci.
Moraju se osvijestiti, moramo sva slobodnomisleća bića natjerati da sjednu i da gradu ponude rješenja.
Evo posljednji primjer koji je komičan. Pred Novu godinu organiziraju zimski grad.
Mostar statistički najmultietničniji, ako je zimski grad , što ga otvaraš na dan ili veče adventa.
Što ga završavaš na ratnoj liniji, što ga ne produžiš do Musale.
Zašto su u Fejićevoj tri lampiona na Musali malo nekog nakita, dakle praviš doček Nove godine na nekom smiješnom mjestu.
Jedini trg je Musala, što doček nije na Musali koja je u uvjetno rečeno većinski bošnjačkom dijelu Mostara. A intelektualci šute.
I odete u zimski grad i vidite da je bar 60 posto ljudi koji šetaju iz tzv. Istočnog dijela Mostara.
Dakle građani hoće da žive bez opterećenja. Priča o Mostaru kao europskoj prijestolnici kulture 2024. je ideja sjajna, ali ovako kako se kako se to radi, je smiješno.
Uz puno poštovanje svih ljudi, to je nedovoljno kompetentno, i licemjerno. U reklamnom spotu sjajno blista partizanski spomenik i to gradonačelnik propagira, a istovremeno svojim nedjelovanjem ruši spomenik”, kaže Đulić. –
wpDiscuz