Published On: Fri, Jun 1st, 2012

Disolucija se može izbjeći

Traganje za novim rješenjima, kako normalizirati društvene odnose, te demokratizirati politički ambijent u Bosni i Hercegovini, bila je tema konferencije održane u maju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu povodom 20-godišnjice priznanja Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim nacijama. Ljubaznošću domaćina konferencije, dekana Fakulteta političkih nauka prof. dr. Šaćira Filandre, Dani su u prilici da prenesu dijelove izlaganja prof. dr. Mile Lasića, jednog od sudionika konferencije

Bosna i Hercegovina se nije konstituirala kao pravna, održiva i funkcionalna država ni 20 godina poslije međunarodnog priznanja. U njoj funkcioniraju “paralelni svjetovi”, a nad njezinom budućnošću visi disolucijski mač. Nedostaje joj, zapravo, sposobnost samorefleksije svoje izlomljene prošlosti i podijeljene stvarnosti, to jest iskreno prihvaćanje vlastite plurimorfne nacionalne, vjerske i kulturološke kompozitnosti kao sudbine. BiH vapi za političko-socijalnom, gospodarskom i kulturološkom konsolidacijom, ali joj za nju nedostaje volja za kompromisom. U sličnim nestabilnim situacijama u nekim europskim društvima su političke elite posezale za rješenjima iz seta upravljanja etničkim razlikama, regionalizacijama, federalizacijom i konsocijacijom, jer su manje ignorantska ili nasilna prema drugima i manjima od onih koja znače nametanje većinske etničke volje manjina i prisilnu asimilaciju. Ali, za odgovornu konsocijacijsku demokraciju potrebita je suglasnost političkih elita o ciljevima, čega u BiH nema.

Nužnost promjene mentaliteta

Ne krijem kako bi mi bilo najdraže kada bismo promišljanje poželjnog dogovora o BiH mogli utemeljiti na tragu ili uz pomoć “nove paradigme“, kako je poima, primjerice, najliberalniji živući katolički teolog, profesor iz Tübingena dr. Hans Küng. On je, naime, u predgovoru hrvatskom izdanju njegove knjige Svjetski ethos za svjetsku politiku, nove realnosti u zemljama EU (i OECD-a) sažeo u paradigmu koja načelno kaže: “umjesto novodobne politike nacionalnih interesa, moći i ugleda (kao još u Versajskom ugovoru) politika regionalnog razumijevanja, približavanja i izmirenja…”, pri čemu te nove političke okolnosti pretpostavljaju promjenu mentaliteta, koja bitno nadilazi dnevnu politiku. Za takvu vrstu promjena nisu dovoljne samo nove organizacije, ma koliko bile nužne, nego je potrebit i novi način mišljenja. U same temelje tog novog mišljenja mora stajati da se nacionalne, etničke i vjerske različitosti ne smiju više shvaćati načelno kao prijetnja, već barem kao moguće obogaćenje. (Ovu vrstu diskursa, dakako, smatram pretpostavkom i za poželjnu kulturu i politiku konvergencije.) U osnovi se radi o promjeni spoznaje da se trajno blagostanje ne unapređuje ratovima, nego u miru, i to u zajedništvu.

Ne brišite identitete

Rat je, dakle, bio “ultima ratio” ili nastavak diplomacije drugim sredstvima, nametanje vlastitih interesa kao općih, a što je takvo što podrazumijevalo žalost, jad i bijedu za druge, nije brinulo brojnije i nadmoćnije. Sve se to u vremenu u kojemu živimo tendencijski dovodi u pitanje, makar unutar složenog integracijskog sustava zvanoga EU, u kojem žive elementi nove paradigme. Jedan od tih najočiglednijih elemenata je nebrisanje identiteta. U EU se, praktički, radi o čuvanju svih primordijalnih identiteta i življenju složenih identiteta, dakle o alteritetu kao filozofiji života. Tako daleko se u EU nije stiglo slučajno, nego putem oživotvorenja načela “četiri slobode” (slobode kretanja ljudi i ideja, rada i kapitala, usluga). Utoliko je EU praktičan vid realizacije i Popperove filozofije “otvorenog društva”, odnosno otvaranje prostora za novi ethos i unutar pojedinih društava i u svjetskoj politici i gospodarstvu. Dakle, nova paradigma podrazumijeva visoke etičke i slobodarske standarde, te upravljanje nacionalnim razlikama (i konfliktima), međusobno uvažavanje, kulturu kompromisa i dogovora.

Već iz Küngova apela za novim mentalitetom i novim mišljenjem jasno bi trebalo biti razumnima – što je raditi i u BiH glede novoga ustavnog ugovora. U njemu se trebaju sustavno naći oni standardi koji već postoje u zajednici-integraciji kojoj težimo. Ali, na nesreću u BiH bjesne akademski, medijski i politički ratovi poslije oružanih ratova, pa se fragmentacije ne zaustavljaju nego se problemi umnažaju. Pitanje je samo je li se dodirnulo dno, ili je u tijeku dovršavanje “nezavršenog rata” (Ivan Lovrenović)? Najžalosnije je što procesima nadbijanja i konfrontiranja ton daju akademske elite, univerziteti i sveučilišta, fakulteti i instituti, te duboko etnicizirane i provincijalizirane institucije, koje zlorabe znanost i kulture u funkciju učvršćenja redukcionističkih narativa dominantnih monokulturološko orijentiranih političkih elita. Odustajanjem od interkulturacija, pak, akademske elite čine crim en i prema znanosti i kulturi, i povijesti i stvarnosti u svojoj zemlji.

Po mojemu osjećanju za mjeru stvari, najgore je što se u Bosni i Hercegovini otišlo predaleko u njegovanju kulture laži, nadbijanja i isključivosti, dovođenja u pitanje identiteta zemlje ili pojedinih njezinih sastavnica, čak orgijastičko, sladostrasno dovođenje u pitanje državnog ili međusobnih identiteta, pa je veliko pitanje mogu li se čvrsto formirani narativi i politike uopće više zaustaviti u njihovoj pogubnoj zahuktalosti. (Uostalom, krajnje je vrijeme da se prestane s nonšalantnim, kulturološko, povijesno i politički neutemeljenim silovanjem oficijelnog imena naše zemlje, izostavljanjem dijela njezina punog imena.)

Ovo je moja, naša zemlja!

Meni se čini kako su samo rijetki među nama voljni detektirati na podjednako kritičan način sve blokirajuće ili razarajuće trendove koji onemogućuju konstituiranje Bosne i Hercegovine kao “zemlje ljudi”! Svi su dominantni narativi zarobljeni u vlastite logike, bez volje da se pronađe čak i simboličan kompromis koji bi omogućio i drugima kazati – ovo je i moja, naša zemlja! I datumi koji bi to mogli biti nisu “zajednički datumi“, ma koliko su bitni i za one političke elite koje ih dovode u pitanje. Možda će na kraju Dan Europe – 9. svibanj biti jedino mogući prihvatljivi datum za sve?

Iza nas je 20 protraćenih godina, u kojima smo jedni o drugima bez stida govorili na najružniji mogući način. I zbog toga jeste BiH “failure state”, a takvom će i ostati, sve dok ne budemo bili u stanju priznati se međusobno kao ljudi različitih nacija, ali istodobno i građani ove zemlje, srodnih kultura i jezika, vjero-etnija i nacija. Dakako, ne smije se iz ćudorednih razloga zaboraviti koje su politike i koliko odgovorne za zločine, opsade i razaranja gradova, logore, genocide i kulturocide u posljednjem ratu, kao i u onima ranije. Ali je krajnje vrijeme shvatiti kako u zemlji kakva je BiH, ne mogu biti slavljeni kao nacionalne vrijednosti oni pojedinci ili događaji koji su drugima nanijeli zlo. Ne možemo obilježavati iste datume i događaje na posve različite načine, a to uporno činimo, njegovati kulturu sjećanja na žrtve u vlastitim nacijama, vjerama, etnijama, a kulturu zaborava na ono što su “naši junaci” uradili drugima. BiH, zapravo, uzaludno žudi za konsenzualnim uljuđenim narativom, s onu stranu logike i politika nasilja.

Nema dvojbe, pred našim očima se dovršavaju etničke, vjerske i nacionalne diobe, započete vjerojatno onda kada su po prvi put Bosna i Hum dijeljeni vjerskim i političkim velikoimperijalnim ambicijama. Svi su zavojevači i de facto i de iure umećali vlastite interese i ambicije u komplicirani mozaik naših unutarnjih dioba, uključivši osmanlijski diobno-upravljački koncept zvani “millet”, kojeg Will Kymlicka s razlogom zove “federacijom teokracija”, sve do austrougarskih unificirajućih eksperimenata, ili starojugoslavenskih i endehazijskih teritorijalnih prekrajanja. Nečelno neupitna ZAVOBiH-formulacija o BiH kao domovini triju njezinih naroda, s mukom je zaživljavala tek posljednjih godina pokojne SFRJ, kako bi bila na najgori mogući način kriminalizirana u ratu “protiv BiH”, kako je to primijetio rahmetli Hamza Bakšić. Osobno preferiram govor o dvostrukom udaru izvana i trostrukom iznutra “protiv BiH”, pri čemu ne očekujem da mi ijedan nacionalizam zbog toga aplaudira, uključivši bošnjački i bosanski koji sebe uzimaju za mjeru bh. patriotizma.

Završni čin Formiranje bh. etnija u političke narode je skoro privedeno kraju, ali bez mogućnosti formalno-završnog čina, to jest ustrojstva svake bh. nacije u zasebnu državu-naciju. U RS-u se skoro svim srpskim političkim i akedemskim elitama ovaj ideal čini, ipak, na dohvat ostvarenja. U Federaciji se radi o formalno multietničkom bošnjačko-hrvatskom entitetu, u kojem su glavni sudionici prisiljeni ponašati se mimikrično. Nije slučajno što se bošnjačke političke elite, i etnokratske i socijaldemokratske provenijencije, i u teorijskoj i u ideološko-političkoj ravni mimikrično odnose spram suptilnih razlika između pojmova nacija i etnija (etnija vs. nacija), pa i povremeno negiranje formiranih bh. nacija. U političkoj praksi se i SDA i SDP, i druge bošnjačke stranke, ponašaju samo kao (potencijalni) vlasnici zemljišta i resursa u cijeloj Federaciji, dakle i onih dokle u ratu nije stigla Armija BiH. Mnogima se među Bošnjacima čini kako bi kontrola cijelog prostora Federacije bila nekakav vid pravične nadoknade za gubitke bošnjačkog utjecaja u RS-u. Ali, i hrvatske političke elite u osnovi žele kontrolu zemljišta ili resursa na dijelu teritorija koje je kontroliralo u ratu Hrvatsko vijeće obrane, ma koliko u tomu sve manje uspijevale.

U osnovi su sve bh. elite savršeno svikle na demokraturske ambijente postdejtonske BiH i samoizgrađene javašluk-jaranske konsocijacijske forme političkog života u BiH. Može se, čak, bh. političare i razumjeti, njima ne može biti ni u jednom drugom sustavu ovako dobro kao u demokraturskom, kojeg su sami proizveli pod plaštom demokracijske tranzicije.

Nažalost, umjesto da se barem unutar akademskih zajednica počne pitati o užasima demokrature i ahistorijskih, anticivilizacijskih tranzicija, one su i dalje pretežito instrumentalizirane u obranu dominantnih političkih narativa unutar prisvojenih zemljišta i resursa. Utoliko se ne smiju isključiti ni najgore vrste političkog sljepila u budućnosti, dakle solucije tipa disolucije.

Konsocijacija je šansa

Disolucija BiH po modelu SFRJ se, srećom, može još uvijek izbjegnuti, ali samo pod uvjetom da se međusobno priznamo kao jednakopravni narodi/nacije, dakle ukoliko pojmimo BiH kao nacionalno-plurimorfnu kompoziciju koja, kao takva, mora ući u još plurimorfniju, sui generis tvorevinu kakva je Europska unija. Jer, ako bi u BiH bila neupitna njezina plurimorfna kompozitnost, našao bi se lakše i put k takvoj vrsti koordinacije koja bi ubrzala procese privođenja EU. Prapočetna pretpostavka za izbjegavanje disolucije i za europsku budućnost BiH je međusobno unutarnje priznanje i priznanje da je u BiH na djelu par excellence konsocijacijska situacija. Samu konsocijaciju, pak, ponajbolje je razumjeti kao preostalu nam šansu, šansu za izlazak iz stanja nestabilnosti, čak pred-disolucije, u stabilno stanje koje vodi u EU. Uostalom, i samu Europsku uniju se može razumjeti kao iskorišćenu konsocijacijsku šansu, ma koliko ona nije samo to. Nažalost, ovdje se mora ostati skeptikom, jer se kod nas prosto još uvijek ne želi razumjeti da je odgovorna konsocijacija najdemokratskija metoda iz seta upravljanja etničkim/nacionalnim konfliktima u demokratskom svijetu. Posebice unutar bošnjačkog korpusa izostaje dubinsko razumijevanje svoje zemlje kao “idealne konsocijacijske situacije”, pa je do daljnjega nemoguće izabrati konsenzualni put i zajedničku budućnost u Europskoj uniji.

U ovom vražijem kolopletu nema nevinih, čak se ne smije sa sigurnošću tvrditi ni koja je isključivost “kokoš”, a koja “jaje”. Na separatističke izazove ne-konstitucije, ili opasnosti iščeznuća BiH, uzvraća se posve kontraproduktivnim narativom o bosanskohercegovačkom ili češće “bosanskom” temeljnom političkom narodu. Oni manje sofisticirani govore o Bosni kao zemlji Bošnjaka i onih koji je vole, pri čemu bi, valjda, oni koji nisu Bošnjaci (i muslimani) morali imati nečiji atest – vole li ili ne vole svoju zemlju. Ali, to i nije drugo doli zahtjev za prisvajanjem teritorija u cijelosti za sebe, dakle, dovršenje procesa etnizacije u formi unitarizacije. Time se do krajnjih konzekvenci razotkrila ružnoća i unitarnih formi, koje se prožimlju sa separatističkim dovođenjem u pitanje BiH.

Zagovornici liberalne koncepcije ostaju unutar stare paradigme

Jasno bi trebalo biti, dakle, i posljednjom političkomu i kulturološkom slijepcu kako etnokracijski koncept uređenja nekog društva ne može biti vrhunac povijesno-političkog hoda, pa ni u zemlji kakva je BiH. Ali, do nove političke kulture međusobnog uvažavanja u višenacionalnoj zemlji, kakva je BiH, može se stići samo uz respekt svih identiteta i realiteta. Utoliko smislenu alternativu ne traže ni oni koji nisu svjesni nužnosti konsenzualnih i konvergencijskih rješenja, bili pripadnici etnokracijskog ili “neokumnističkog” kruga, kako to formulira kolega dr. Šaćir Filandra, kao ni bh. liberali koji opravdano inzistiraju na nužnosti razlikovanja “ethnosa” i “demosa”, ali posve neopravdano polaze od (jednog) “demosa” kojeg još nema, uz implicitnu ignoranciju “ethnosa”, odnosno nacija koje imaju u sebi i elemente liberalno-građanskog. Ma koliko se sa zagovornicima ove orijentacije nije mudro sporiti, niti je smisleno dovoditi liberalne ideje u pitanje, što i ne činim, mora se kazati kako je dovođenje u pitanje višenacionalnosti BiH, dakle bilo kojega bh. nacionalnog identiteta, kao i bilo kojega etničkog, ili regionalnog, vrlo kontraproduktivna rabota i po ideju i po (buduću) praksu demosa, odnosno poželjne konstitucije političke zajednice u BiH. Zato je i nužno potvrdno odgovoriti na pitanje: ne ostaju li i zagovornici liberalnih koncepcija unutar stare paradigme, ukoliko direktno ili implicite niječu potrebu strpljivoga građenja političke zajednice uz respketiranje ne samo individualnih, nego i prava kolektiviteta?

Nužno bi bilo, dakle, ne polaziti od idealnog, ali izmišljenoga konstrukta, pa priznati kako se u BiH u osnovi još uvijek radi o tribalističkom društvu, u kojem se politička većina artikulira u prvom redu kao „ethnos“, kako bi potom majorizirala u pravilu sve druge koji su manjina po etničkom/nacionalnom ili nekom drugom kriteriju. “Etničko je predominantni oblik socijalnog života”, uočava prof. Ugo Vlaisavljević, “tamo gdje politika još nije dovoljno politika, a nacija još nije nacija u pravom smislu riječi: demokratska nacija”. Otuda se – uz svijest o važnosti i garancije individualnih sloboda i prava – i nameće potreba zaštite prava nacionalnih, kulturoloških identiteta, i to putem izgrađenog registra prava i procedura zaštite prava kolektiviteta, dakle i putem tzv. institucionalne ravnopravnosti. Dakako, sve što bi se u tom registru zaštite neupitnih identiteta navelo, vrijedilo bi podjednako za zaštitu kolektivnih identiteta, ma u kakvim se okruženjima i konstelacijama našli. Zagarantirana zaštita nacionalne ravnopravnosti tri konstitutivna naroda podrazumijevala bi i zaštitu drugih kolektivnih identiteta, pa zvali se jednom “ostali”, ili “Bosanci” ili “Hercegovci”. Institucionalna jednakopravnost, ili “institucionalna autonomija” (Ivan Lovrenović) i jeste suština konsocijacijskog modela i do njega se može doći ako bi bilo manje zle krvi nego što je ima danas u BiH. Ova konsenzualna metoda ne isključuje, dakako, metode federalizacije i kantonizacije, nego ih na neki način pretpostavlja. Podrazumijeva, pak, preustroj koji može, ali ne mora imati aspekte funkcionalnih teritorijalizacija.

(Autor je profesor europskih integracija i međunarodnih odnosa)

/hercegbosna.org/forum/