Dino je papak jer pjeva svom Sarajevu za 250.000 KM, dok je Čola raja jer pjeva svom Sarajevu za 250.000 KM

Još uvijek pamtim omot “Fotografije”. Dinin pogled prema tlu i nekakav vid beretke na glavi. Fotografija. Ja potpuno trijezan umirem. De facto Fato. Ne zovi me na grijeh. Nemam ja onih osamnaest godina. Kad sve ovo bude jučer. Merjema. Ne daj me nikome. Paša moj solidni. Moja pjesma.

Prvi vokmen. Prva kaseta. I moj prvi ozbiljniji susret sa muzikom. I Dinina sada već kultna “Fotografija”.

Da se odmah razumijemo, slobodno pišem o onome o čemu mislim da treba pisati. Niko mi, osim mog poslodavca, ne plaća zbog toga. Nikakav naručeni (čitaj: plaćeni) tekst u životu nisam napisao, pa tako i naredni tekst shvatite jednostavno kao moje obično razmišljanje, a pretpostavljam da ste se i vi, negdje u dubini svoje podsvijesti, zapitali o onome o čemu ću da pišem. Zapitali su se posebno oni, u dubini svoje cinične i licemjerne podsvijesti, o ovome o čemu ću da pišem. Zapitali su se, ali nisu željeli naglas da razmišljaju, jer su se bojali da sami sebe u ogledalu ne vide kao običnog nepravednika prema samome sebi.

Drvlje i kamenje je bačeno na spomenutog Dinu Merlina kada smo prošle godine saznali da će nas u Novu 2017. godinu uvesti naša najveća muzička zvijezda, a možda i najveća muzička zvijezda na Balkanu, zavisi kako ko to gleda, sa koje strane. Grad Sarajevo je, zajedno sa općinama, izdvojio oko 250.000 KM za doček Nove godine na Trgu Bosne i Hercegovine, a glavna zvijezda večeri je bio Dino Merlin. Edin Dervišhalidović. Sarajlija. Lokalni tekstoklepac i muzičar koji je svojim umijećem zadivio cijeli Balkan.

Eh, tu nastaje ozbiljan problem. Zašto je Sarajevo izdvojilo tako ogroman novac za Dinu Merlina i je li Hadžija mogao da džaba pjeva za svoju raju? Zašto će mu novac? Zar mu nije dosta para? Je li to u stare dane želi da zaradi na svom gradu? Zašto baš njemu 250 hiljada KM? Je li se moglo ovo? Je li se moglo ono? ‘ta će Dino. Papak obični kojem je samo cilj da zgrne što veću svotu novca.

Prisjećam se, otprilike, samo ovakvih i sličnih komentara koji su mjesecima “vrištali” na društvenim mrežama, a nisu se skrivali ni zli jezici pojedinih kolega iz svijeta novinarstva koji su sebi, zaboga, za pravo dali da kažu kako je Dino Merlin pohlepni škrtac koji ne voli svoju sarajevsku raju, nego samo voli sarajevske konvertibilne marke.

Na minus 15. Na trgu Bosne i Hercegovine. Dino Merlin. Sarajevo kao centar Balkana, baš kao što je bilo i sinoć. Neki kažu da je bilo 100.000 ljudi. Na minus 15. Neki kažu da je to laž i da je bilo 60.000. Kao da je bitno. Dino sebi uzeo 250 hiljada maraka. Frajer otpjeva par pjesama i zaradi na svojim Sarajlijama. Dino ne voli Sarajevo, jer da ga voli ne bi uzeo taj novac.

Samo jedno pitanje imam za sve one koji su bili ovakvog i sličnog mišljenja tokom dočeka Nove 2017. godine: Mislite li isto to što ste za Dinu Merlina mislili prošle godine i za Zdravka Čolića?

Gdje su nestali svi oni dušebrižnici kojima je smetalo jer se za koncert Dine Merlina izdvojilo 250.000 KM, a danas im ne smeta što se za Čolin koncert izdvojilo također 250.000 KM? Aha, da… Čola je raja, a Dino je papak. Čola voli Sarajevo, a Dino ga ne voli. Za koncert Dine Merlina je izdvojeno 250 hiljada KM. Za Čolin koncert je također izdvojeno 250 hiljada KM. Dino ne voli Sarajevo, iako živi u njemu. Čola voli Sarajevo više od Dine, iako ne živi u njemu. Dino ne voli Sarajevo jer je “klepio” 250 hiljada KM, dok Čola voli Sarajevo jer je “klepio” također 250 hiljada maraka. Kako, dovraga, kako sada to?!

Probajte svi vi, kojima je smetalo to što je za spektakularni koncert Dine Merlina u Sarajevu izdvojeno 250.000 KM (isto kao i za koncert Zdravka Čolića), da se pogledate u ogledalo i da upitate sami sebe: “Jesam li barem malo licemjeran?” Ne prema Dini i ala Dini, nego prema samom sebi.

Čitam jučer komentar jedne osobe na Facebooku i ne mogu da se načudim budalaštinama koje izlaze iz ljudske glave pretočene u nešto što se zove polupismeni komentar na Facebooku.

“Čola je veća legenda, jer je on humanitarac. Dino nikada ni feninga nikome nije dao da mu pomogne”.

Nisam znao da ljudi mogu imati oblik meleka i da se mogu pretvoriti u Kiramen katibin meleke (anđele), pa da pišu ljudska dobra/loša djela. Znate, to su dva meleka koja se nalaze na našim ramenima i koja pišu naša dobra, odnosno loša djela. Nisam znao da ljudi imaju tu moć prosuđivanja i znanja da znaju ko je kakav čovjek, šta je uradio u životu, kome je udijelio sadaku, a kome nije, šta danas jede, a šta je jučer, spava li u čarapama na nogama ili ne, je li njegova duša očišćena od bilo kakve zavisti i zla, ili je zlobnik kojem je samo cilj da se napije ovodunjalučke krvi iz vena pohlepe. Nisam to znao.

Sarajevo je još jednom bilo centar Balkana. Sarajevo je sinoć još jednom pokazalo Evropi da na ovom komadu Starog kontinenta ne žive nikakvi ekstremisti, idioti i budale koje su spremni da nekome oduzmu život. Sarajevo je još jednom bilo centar muzičkog univerzuma.

Nakon prošlogodišnjeg spektakla kojeg je napravio čarobnjak sa Bistrika, ove godine je sjajnu tradiciju nastavio Zdravko Čolić, sarajevski šmeker kojem godine ne mogu ništa, još jedno sarajevsko dijete. Ali, zašto razdvajati svoja dva djeteta i smatrati da je jedno bitnije od drugoga? Zar to nije najveća pogreška koju jedan roditelj može da napravi?

Mislite da se Dino sinoć, pred izlazak na binu u Dubrovniku, nije upitao: “Zašto mene ne vole kao Čolu, zašto me ne voli moja sarajevska raja, moja sarajevska mahala?” A, jeste li se vi upitali, sami sebe pred ogledalom: “Zašto sam bio licemjeran/nepravedan prema Dini i zašto ga ne volim?” Znam da niste. I nećete, jer je to jače od vašeg ponosa i ega.

Vidimo se, ako Bog da, za godinu dana ponovo na Trgu Bosne i Hercegovine, kada će Sarajevo ponovo da bude centar Balkana, kao što je bilo sinoć. Kao što je bilo i prošle godine.

 Haris Ahbabović l source.ba