Ako bi se probosanstvo i prohercegovstvo mjerilo stupnjem empatije, sposobnošću da se razumije i onog drugog i trećeg, a koalicijski kapacitet mjerom poželjnosti za partnera kod drugog i trećeg, što bi bio jedini ispravan način mjerenja indexa probosanstva i prohercegovstva, onda bismo dobili zapanjiv rezultat o tome koje stranke u BIH imaju najmanje probosanstva u sebi.
Upravo su to one stranke koje se najviše kite tim pridjevom – DF i SDA.
Radi se o strankama koje nemaju niti minimum osjećaja za srpsko i hrvatsko pitanje u BIH.
Ne postoji dijalog između DF-a i SDA i Srba i Hrvata u BIH.
Čak je i njihov dijalog prema Bošnjacima koji ne glasuju za njih tutorski.
Sve to skupa treba pridodati činjenici da se šef DF-a kreće na maksimalno 15% teritorije BIH i da se boji u prvom redu svog naroda, strahuje od hrvatske osvete.
Šef SDA se kreće na nešto većem teritoriju od maksimalno 23% bez tjelesne zaštite, no on čest posjećuje arapske zemlje i Sandžak pa ne osjeti tu prostornu ograničenost.
Budućnost BIH ne bit trebale biti stranke koje zagovaraju rušenje ustava naše zemlje i netrpeljivost prema velikom dijelu naše zemlje.
Stgoa je izolacionizam ovih stranaka i njihovo puštanje da propadnu, živi interes naše domovine BIH.
Svi oni koji su na tom putu, putu dijaloga, empatije, i stvaranja nove, bolje BIH, trebaju biti hrvatski partneri za budućnost. U prvom redu SNSD ali i svi ostali Bošnjaci koji su konačno shvatili tko je glani Davitelj BIH.
wpDiscuz
