Nastanak FBIH i gašanje Bošnjake kao i Hrvatske republike u BIH nisu bili posljedice prirodne volje dva naroda , niti posljedica rata, stramputice u koju su se ta dva naroda doveli , nego posljedica snažnog US i Ruskog pritiska na Zagreb , Sarajevo i kasnije i Beograd.

Pregovori i pritisci o stvaranju FBIH , stopiranju rata između Bošnjaka i Hrvata kreću u 3 mjesecu 1994.  U isto vrijeme u istom mjesecu  US administracija i Rusi  pritišću Tuđmana na Z4.  Veliku autonomiju za Srbe u RH kojima su ponuđene dvije autonomne pokrajine s nevjerojatnim ovlastima. Daleko većim nego što ih RS danas ima u BIH.

Kada se ova dva diplomatska fronta spoje u jednu ideju jasno je bilo što je bila namjera US ali i ruske diplomacije:

Podjela Balkana na dvije velike države. Veliku Hrvatskobošnjačku državu  u koju bi ušle RH i FBIH te formiranje Velike Srbije u koju bi ušle RS Crna Gora, Kosovo, Vojvodina i Republika Srpska.

Konfederacija FBIH i RH trebala je biti samo prelazna faza do ujedinjenja ove dvije zemlje. Nitko tada ne bi Hrvate u BIH mogao odgovoriti na odlaganje oružja i gašenje HRHB da nije u Washingtonu potpisan konfederalni odnos RH-FBIH. Kako je Washington postao dio Daytona, postavlja se pitanje tko je taj pasus o konfederalnom odnosu uopće stavio ad acta. Međunarodno pravo nije. Mate Granić jest. No Mate Granić nije međunarodno pravo.

Dakle prema sadašnjem BH Ustavu RH i FBIH bi morale biti u konfederalnom odnosu a svaki stanovnik FBIH morao bi imati i EU državljanstvo.

Konfederacija Srbije i Srpske trebala je biti samo prelazna faza ove dvije zemlje do konačnog ujedinjenja.

Ovaj detalj o vremenskoj koincidenciji plana Z4 i stvaranja FBIH nije niti malo nevažan. Jako je važan da se vidi lice i naličje međunarodnih planova u BIH. I baš zato jer u isto vrijeme isti ljudi pritišću Izetbegovića na podjelu BIH, Tuđmana na Z4 važno je prepoznati o čemu se radilo.

U isto vrijeme US administracija vršila je pritisak na Tuđmana  i Aliju da zaustave hrvatskoošnjački sukob u BIH i da istovremeno pristanu na odricanje od 100% suvereniteta na cijelom teritoriju RH  odnosno BIH u slučaju Alije.

Prema planu Z4 Srbi su u svojim autonomnim pokrajinama trebali imati čak i svoju monetu.

Balkan nije sustav odvojenih posuda i Zapad kao i Istok naprosto nisu vidjeli kraja ratu i pokušavali su naći trajno rješenje.

Tako je Jugoslavija podijeljena po liniji razdvajanja američkog i ruskog utjecaja. Ta linija razdvajanja kroz BIH ide upravo onom linijom kojom danas ide granica između FBIH i RS.

Da se išlo upravo na spajanje države FBiH i države RS sa državama RH odnosno Srbijom i Crnom Gorom najbolje dokazuje činjenica da je Ustav FBIH pisan kao Ustav države ne ustav federalne jedinice unutar BIH. I danas FBIH ima Ustav koji FBIH tretira kao državu a ne kao kanton, regiju, republiku unutar države. Isto je i sa Ustavom RS-a. On i danas RS vidi kao državu.

Istovremeno Amerikanci su planirali izvršiti pritisak na Miloševića da vrati autonomiju Kosovu i Vojvodini te se govorilo o posebnoj autonomnoj jedinici Hrvata u Vojvodini. Osim toga Bošnjaci su dobili jamstva od US i Rusa da će se na tlu Srbije i Crne Gore formirati posebna autonomna oblast Sandžak. Bez toga Alija nikad ne bi pristao na podjelu BIH u kojoj bi izgubio 49% teritorija. Tada u trenutku Washingtona čak i više.

Formiranjem autonomnih etničkih jedinica i na tlu Srbije ove dvije mega države BošnjačkoHrvatska država i Država SCG-RS tako su trebale stvoriti međusobnu ravnotežu na polju etničkih prava manjina na tlu pojedine zemlje.

Upravo je to razlog zbog kojeg Milošević nije ni htio čuti o planu Z4. Smatrao je da RS u BIH ionako ima, da će se Srbi u RH s vremenom izolirati, europeizirati i zaboraviti na Srbiju te da mu otvaranje triju autonomnih parlamenata na tlu SCG ne ide u prilog. Posebno ga je mučilo što su u tome svemu u igri Amerikanci i Englezi. Crnogorcima se također nije sviđao plan Sandžaka kao autonomne jedinice na tlu SCG.

Doduše nije ni Tuđman pristao na onaj Z4 kakav je ponuđen na papiru no jeste načelno na formiranje autonomnih pokrajina ali tek s kulturnom autonomijom. Ali je načelnim pristankom dobio jako puno.

Ni u ludilu nije mogao znati da će Srbi u RH odbiti ponuđenu im državu u državi.

Američki veleposlanik u RH tada je Tuđmanu govorio da je ovo poklon što mu se nudi, da nikada ne bi mogao drugačije urazumiti Srbe te da nema vojnu snagu pobijediti ih.

Poznato je međutim što se kasnije dogodilo.

Srbi odbijaju Z4, Tuđman podiže Oluju, Srpsko pitanje u RH rješeno je vojnom akcijom. Pobjedom države Hrvatske nad pobunjenicima protiv te države.

Poslije Oluje došlo je do Daytona. HV je praktički donijela prevagu  u BIH i omogućila Amerikancima da u Daytonu odglume mirotvorca i sve zasluge prišiju Clintonu.

Na životima mrtvih hrvatskih HV, HVO ali  i bošnjačkih vojnika i srpskih vojnika , na tisućama protjeranih, raseljenih i poniženih u širem smislu izboren je još jedan Clintonov mandat. Oluja se u izbornoj noći nije spominjala. Ali Dayton jeste.

Z4 je propao ali FBIH kao ugovor je nastavila postojati. Kao takva ona ulazi u Dayton. Kako su se dvije zaraćene strane (Bošnjaci i Hrvati iz BIH) u Washingtonu taman ujedinile nije bilo nikakvog smisla da ih se u Daytonu rastavlja pa ponovno sastavlja.

No sasvim je sigurno da prije Daytona nije bilo ideje Z4 i Washingtona iz Daytona bi BIH izišla kao građanska država, s tri etničke republike ,građanske, jednim predsjednikom i građanskom programskom vladom.

Federacija BIH je recidiv neuspjele američke diplomatske ofanzive točnije paketa Z4-FBIH.

Kao takva ona nije smjela pristupiti Daytonu.

Nju, kao državu, kao institucionalni federalizam ravnopravnih Hrvata i Bošnjaka, Bošnjaci nikada nisu prihvatili.

Ona je danas uzrok raspadajuće Bosne i Hercegovine.

A u konačnici, možda je tako i bolje. Zašto bi postojala država u kojoj jedan narod ne želi živjeti s drugima i stalno im otima?

Neka taj narod napravi sebi državu i nek bude sretan. I svi ćemo mu doći na godišnjice na proslavu.

I čestitati mu njegove najslavnije dane.

Mirovni plan koji bi spriječio egzodus Srba

Petnaest godina poslije dovršetka prijedloga mirovnog plana Z4 (kraj januara 1995. godine u Zagrebu) gotovi svi naši sagovornici slažu se u ocjeni da egzodusa srpskog stanovništva iz Krajine ne bi bilo da je taj plan bio prihvaćen. Međutim, sasvim je drugo pitanje da li je on u ondašnjim političkim i društvenim okolnostima sa hrvatske strane uopće mogao biti ozbiljno nuđen, a sa srpske usvojen.

Po mirovnom planu međunarodne zajednice, koji su predložili Piter Galbrajt, Leonid Kerestedžijanc i Jasuši Akaši, Srbima u tadašnjoj Republici Srpskoj Krajini (RSK) nudila se široka autonomija, razrađena prema modelu Alanskih ostrva u Finskoj. Planom Z4 ponuđen je, mnogi bi rekli, status države u državi područjima u kojima su Srbi imali većinu prema popisu iz 1991. godine. Za zapadnu Slavoniju reintegracija je bila predviđena odmah, a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem predviđen je bio prelazni period u trajanju od pet godina. Plan Z4 sadržavao je i pravne institute učešća srpske zajednice u centralnoj vlasti u Zagrebu.

Krajina bi imala svoj parlament, vladu i predsjednika. Imala bi i pravo na svoju monetu, a obaveza centralne hrvatske banke bila bi da je štampa. Krajina bi imala pravo na sklapanje mnogih međunarodnih ugovora i sporazuma te na otvaranje međunarodnih predstavništava.

Martić “ne zna šta tu piše”

Plan Z4 Kninu je predložen kao rješavanje položaja UNPA zone, odnosno način reintegracije RSK u sistem Republike Hrvatske. Hrvatska Vlada i Sabor negativno su se izjasnili o planu, ali ga formalno nisu odbili.

– Bio je to jedan mudar državnički potez Franje Tuđmana, koji je dobro pretpostavio da plan Z4 neće prihvatiti Srbi u Kninu. Nikada nisam mislio da bi Tuđman, po svojoj politici i karakteru, prihvatio plan Z4 i još ga sproveo, ali njegov posao odlično su odradili loši političari u Kninu, koji su bili sposobni samo za pljačku – kaže Žarko Puhovski, dobar poznavalac tadašnjih političkih prilika i aktivist Hrvatskog helsinškog odbora.

Jedan od svjedoka događaja u Kninu, Dušan Vještica, tadašnji poslanik u skupštini i organizacijski sekretar SDS-a Krajine, ističe apsurd da jedan tako važan dokument uopće nije bio razmatran u skupštini.

– Z4 je bio mirovni plan o kome je unaprijed bilo zabranjeno raspravljati – kaže Vještica, naglašavajući da tokom pet godina rata nikada nije došlo do suštinskih statusnih pregovora između službenog Knina i Zagreba.

– Bili su to samo policijski pregovori o prekidu vatre koje Hrvatska uglavnom nije poštivala – napominje Vještica.

Da se u javnosti nije puno pričalo o planu Z4 sjeća se i Radovan Borović, tadašnji novinar Radio Knina, danas Radija slobodne Evrope.

– Rukovodstvo u Kninu odbilo je čak primiti kopiju plana, koji se nikada nije ozbiljno analizirao. Milan Martić je govorio da “ne zna šta tu piše i da ga to ne interesuje”. Od samog početka bilo je jasno da se plan neće prihvatiti, što se moglo vidjeti i po signalima iz Beograda. I u Zagrebu je postojala negativna politička klima koja nije išla u prilog pomirenju, o čemu govore i rezultati ankete prema kojoj je 75 posto Zagrepčana smatralo Srbe divljacima i varvarima. Šta se moglo uraditi u takvoj klimi? – pita se Borović.

O planu se saznavalo iz novinskih isječaka

Dušan Vještica ističe da se o planu govorilo tek na osnovu kopija novinskih isječaka iz “Večernjeg lista” i “Vjesnika”. O planu Z4 na kraju je kratko raspravljao Vrhovni savjet odbrane koji je, po riječima Borovića, bio nadležan samo u slučaju raspuštanja legitimnih institucija, vlade i skupštine, što ovdje nije bio slučaj.

– Nigdje ne postoji odluka o odbijanju plana Z4, ali on nije bio ni prihvaćen, što je odgovaralo i Beogradu i Zagrebu. Na takvu politiku pao je Mile Martić jer nije mislio svojom glavom, nego je sprovodio tuđu politiku, čije je instrukcije primao telefonom – kaže Borović. Dodaje da je plan Z4 na neki način za obje strane bio trojanski konj, jer su ga Hrvati upotrijebili kao alibi za “Oluju”, a sve pod geslom “mi smo im nudili mirovni plan, a oni ga nisu prihvatili”, dok su u Krajini upotrijebili logiku “nećemo ga odbiti, ali ni prihvatiti”.

Žarko Puhovski ocjenjuje da je plan Z4 bio loš, štreberski primjer prekida rata jer se fiksirao na teritorij, a ne na stanovništvo.

– Političare tog vremena, sa obje strane, nije zanimalo ništa drugo osim teritorija – podsjeća Puhovski, dodajući da je plan mogao zaustaviti rat i stvar dovesti do statusa quo, ali i da je takav kakav je bio predstavljao bolje rješenje od nastavka rata.

– Političari u Kninu loše su procjenjivali svoju političku i vojnu moć, a i pogrešno su percipirali Srbiju i međunarodnu zajednicu kao svoje zaštitnike – ističe Puhovski.

Povlačeći paralelu sa Dejtonskim sporazumom, Dušan Vještica ocjenjuje da je Z4 bio u nekim dijelovima i jači jer je Srbima nudio monetarnu neovisnost, posebnu policiju i trgovinu bez carina.

– Pitanje je koliko bi se on sprovodio jer nije sadržavao nikakve garancije – napominje Vještica.

Puhovski ističe da bi prihvaćanjem plana srpski nacionalni korpus u Hrvatskoj ostao očuvan, što nije odgovaralo ni Tuđmanu ni Miloševiću, koji je Srbe iz Krajine vidio samo kao korpus pogodan za naseljavanje Kosova.

Erdutski sporazum – greška nije ponovljena

Novinar Radovan Borović često se prisjeća riječi Pitera Galbrajta: “Plašim se da Srbi iz Krajine ne prođu kao američki Indijanci.” Nažalost, to se i dogodilo. Iako je 3. avgusta 1995. novoizabrani predsjednik vlade RSK-a Milan Babić potpisao plan Z4 kao osnovu za daljnje pregovore, očito je to bilo kasno i nedovoljno.

– Sve je bilo van naših moći. Krajina više nije mogla izbjeći ono što joj se očigledno već davno spremalo. Beograd i Banjaluka ostavili su nas na cjedilu, predstavljali su nam samo koridor do krajnjeg cilja – Kosova. Petnaest godina poslije uviđamo da sa prihvaćanjem plana ne bi bilo vojnih akcija. Bez obzira na stupanj autonomije i teritorijalne granice, Srba bi u Krajini ostalo više nego što ih sada ima i što će ih ikada biti – ocjenjuje Dušan Vještica.

Da su građani RSK i javnost bili potpuno isključeni iz rasprave i odlučivanja o prihvaćanju plana Z4 kazao nam je kratko i sociolog Ozren Žunec, napominjući da je o njemu odlučivao isključivo uski oligarhijski krug sa Martićem i Miloševićem na čelu.

Da je tome bilo tako potvrdio nam je i predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović.

– Još od donošenja Ustava Savezne Republike Jugoslavije 1992. godine kojim se definirala državna zajednica Srbije i Crne Gore moglo se vidjeti da nismo uključeni u te okvire i da pripadamo ustavnom i administrativnom sustavu Republike Hrvatske. Trebalo je razmišljati kako u Hrvatskoj ostvariti maksimum prava, od političke i kulturne autonomije, ali to nije imao tko. Plan Z4 bio je dobra prilika za ostanak srpske zajednice u Hrvatskoj. Nažalost, tadašnja skupština RSK, čiji sam bio član, nije ni dobila priliku da ga pročita. Upravo poučeni lošim iskustvom neprihvaćanja plana Z4, prihvatili smo Erdutski sporazum, koji je uspješno realiziran uz pomoć međunarodne zajednice – kaže Stanimirović.

Paulina Arbutina

 

Mikelića zanimala nafta, a ne mirno rješenje

Drago Kovačević, posljednji gradonačelnik Knina u RSK, opisao je 2003. u izbjeglištvu svoja sjećanja, objavljena u knjizi “Kavez – Krajina u dogovorenom ratu”. U njoj govori da je predsjednik RSK Mile Martić u posljednjim trenucima odustao od dogovorenog sastanka sa Galbrajtom, jer da se ovaj slikao na ustaškim tenkovima. Sastanku nije prisustvovao ni Borislav Mikelić, ali jest Milan Babić. Kovačević piše da je na sastanku Galbrajt Babiću doslovno rekao da u Krajini plan trebaju prihvatiti i proglasiti ga uspjehom krajiške politike te ga predstaviti kao maksimalno povoljno rješenje za srpsku zajednicu u Hrvatskoj. “Naglasio je da on ne vidi razumnu alternativu planu i stekao sam utisak da mu je stalo da to rješenje bude osnova stabilnog i trajnog mira.” Međutim, koliko su krajiški političari shvaćali ozbiljnost situacije najbolje govori to što je Mikulić nakon tog sastanka, kome nije ni prisustvovao, prišao Galbrajtu “sa izvjesnom ljutnjom i preko princes krofne koju je grickao cijelo vrijeme govorio o nepoštivanju dogovorene dinamike isporuke nafte”. U svojoj knjizi Kovačević ovako opisuje scenu: “Cijela slika djelovala je nekako nadrealno i činilo mi se da Mikelić uopće ne haje za ništa na bijelom svijetu osim za naftu. Političko rješenje i teške odluke koje je trebalo donijeti kao da ga nisu zanimale. Martić je prema planu iskazao potpuno negativan stav, i čak ga je u jednom momentu nazvao propašću. Rekao je da mi treba da odbijemo napad Hrvatske vojske kada on uslijedi i da ih ‘prostremo’, pa nam nitko ne može uzeti državu. Babić je pitao Martića što će biti ako ih ne ‘prostremo’. ‘Ali ljudi, ako prihvatimo plan možda u Krajini nećemo ostati ti i ja, možda će otići dvadeset posto, ostat će većina naroda. Ako ne prihvatimo, a stvar se bude rješavala vojnim sredstvima, u Krajini neće ostati nitko, a žrtve će biti uzaludne.’ Ovo je doslovno rekao Babić i Martić se uozbiljio.”

Isto veče Martić je otišao u Beograd, a po povratku je sazvao Vrhovni savjet odbrane koji je donio negativan stav o planu Z4 i prije nego je on uopće službeno ponuđen. “Martić će kasnije, u septembru 1995. godine, u intervju u ‘Nedeljnom telegrafu’ kazati da mu je odbijanje Z4 naložio lično Milošević. Tu tvrdnju će kasnije ponoviti još nekoliko puta i to nitko nikada nije demantovao”, napisao je Drago Kovačević.