Veliki tjedan tjedan Kristove muke je vrijeme kontemplacije o Kristu. Poniranja o Njegovoj muci. Veliki tjedan nisu kolači. Niti veselidba Uskrsu. Veliki tjedan je sve suprotno od tog. Poniranje o najvećem poniženju koje je nekom Bogu, u svijetu religija, priuštio čovjek. Povijest religija ne pamti takvo brutalno poniženje nekog Boga. Ni prije ni poslije Krista. Poniženje od Velike ljudske imperije, na tako visokoj razini prikaza. S tako snažnim performansom. Čovjekov Bog i čovjekovo pravo postavilo se iznad Božjeg sina i prava Boga.
Pokušajmo stoga ove dane razmišljati o Njemu a ne o sebi.
Ne moramo baš svaki dan u godini Krista podređivati sebi i svojim potrebama.
Te “umro je za Nas” te “on je s ovim činom spasio baš Nas, ne bi on možda to ni uradio al eto bili smo mu bitni Mi, a mi smo mnogo važni jer smo to čovječe Mi!”
Tko smo Mi? Zar smo u ovome tjednu uopće važni Mi?
Previše malenog ljudskog ega svake godine ponavlja se u tjednu kada smo eto baš ti i takvi Mi ubili svog Boga. Razapinjanjem na drvetu.Čavlima. Mučenjem. Najpokvarenijim oblikom mučenja kakav smo kao “civilizacija” tada koristili za najgore kriminalce.
Sve u svemu činjenica je da nas je Naš Bog , iz samo njemu znanog razloga baš jako volio. Iako ne znamo zašto, jer baš i nismo za neke volidbe, grozni smo i genocidni. No ta ljubav, u koju vjerujemo odlika je našeg Isusa. On te voli i kad ga ponižavaš kao psa. Ta ljubav bi morala nadahnuti srce. A ne ego.
Zato promišljanje o sebi ostavimo za tjedne nakon Uskrsa. Ne mora svaki dan u kalendarskoj godini biti iskorišten u selfhelp cilju. Ponizi se. Razmišljaj malo o nečem što nisi ti. I u čem ne vidiš nikakvu korist za sebe. Pokušaj. To oslobađa.
U Velikom tjednu fokusirani smo dakle na njegovu bol. I na bol njegove majke koja će šest sati gledati njegovo umiranje.
Fokusirani smo na ono što mu se sprema.
To su teški i sumorni dani. Mi smo tu doista ovaj tjedan nebitni. Tjedan je ovo koji je samo Njegov.
Božjeg sina pribili smo na križ. Ubili smo jednorođenca. Koji je u trenutku umiranja i najvećih boli molio svog Oca da nam se ne osvećuje.
Da smo nesposobni shvatiti. I da nam otvori vrata raja.
Taj trenutak, kada On vapi Ocu, da nam oprosti, da prestane biti starozavjetni osvetoljubivi Otac, je trenutak kada nastaju prvi kršćani vjernici. Kada se Novi Zavjet počinje rađati u praksi.
Onima koji su svjedočili tom vapaju, a Krista do tad nisu poznavali, njima nije trebao Uskrs.
Umirući Raspeti Bog, ono dijete iz Betlehema kojem smo se tek prije nešto godina divili i klanjali mu se, umire u najvećim mukama. I moli za drugog. On vidiš čak i tada ne misli na sebe.
To nije ljudski čin. To je nadljudski, božanski čin. I upravo takvu smo vjeru prihvatili. I u njoj i Veliki tjedan.
Sve to što je učinio za nas i razmišljanja o tome, ostavimo za vrijeme poslije Uskrsa.
Kršćani u Velikom tjednu nisu fokusirani na Uskrs. Na slavlje i veselje. Jer su u danima Kristove smrti. Hedonisti i ljudi kojima je kroz glavu teško vrtjeti teške teme fokusirani su samo na Uskrs. Na slavlje Nedjelje.
No to nije smisao naše vjere.
Smisao je kajanje za onim što smo učinili. U Velikom tjednu. Kontempliranje o kratkovidnosti naše ljudske vrste. Kršćanstvo od tebe traži nešto dublje promišljanje o svom smislu postojanja.
Traži da razmisliš ovaj tjedan nešto više o našoj oholosti, nepovjerenju jednih prema drugima, koji smo zli i ujedamo i dan danas ubijamo. Jedni druge. Iako smo braća.
Kršćanstvo traži da razmisliš o ljubavi kao univerzalnom odgovoru na strahovladu zla koje nas okružuje.
Stoga ovaj tjedan nemojte odgovarati na uskršnje čestitke. Uskrs se još nije dogodio.
Pokušajte danas o Velikom petku razmisliti bez onog “zbog Nas je ovu žrtvu podnio”.
Ne morate toliko voljeti sebe. Bar ovaj tjedan volite malo više svog Boga od samog sebe.
poskok.info
wpDiscuz
