Published On: Uto, kol 17th, 2021

Danas u Afganistanu – sutra u vašem stanu

Osamdesetih, u vrijeme vojne intervencije tadašnjeg Sovjetskog saveza u Afganistanu, kojom je započela danas već gotovo polustoljetna agonija te zemlje, postojala je jedna ironična i duhovita maksima, kojom se opisivao sovjetski intervencionizam: “Danas u Afganistanu – sutra u vašem stanu.”

 

Josip Mlakić l Bljesak.info

Ova otrovna žaoka prvenstveno se odnosila na zemlje tadašnjeg Istočnog bloka, na koje se iz bivše Jugoslavije gledalo s visoka, sjetite se samo onih priča o poljskim i češkim “paradajz-turistima”. Međutim, “Afganistan u vašem stanu” bio je realnost, nešto što se, na žalost, u praksi i događalo, a dobar primjer toga su događanjau Poljskoj početkom osamdesetih, koja je Johnny Štulić opjevao u svojoj pjesmi “Poljska u mome srcu”.

Da bismo shvatili zbivanja u današnjem Afganistanu, treba se nakratko vratiti u vrijeme prije sovjetske intervencije, da shvatimo dase tu radi o nasilju duboko ukorijenjenom u društvu, uvezenom uglavnom izvana, iz Rusije i, posljednjih desetljeća, iz Amerike.

Afganistanom je u periodu od 1933. do 1973., dakle punih četrdeset godina, vladao monarh, šah Mohamed Zahir, da bi 1973. njegov rođak i bivši premijer Mohamed Daud izvršio vojni udar, okončavši na tajnačin afganistansku monarhiju.

Nekoliko godina ranije, zbog šahove liberalne politike, pojavila se na političkoj sceni marksistička Narodna demokratska stranka Afganistana (NDSA), koja je pet godina nakon Daudova vojnog udara nasilno preuzela vlast.

Na koji način? Pa tako što je Mohamed Daud pogubljen, uključujući i članove njegove obitelji, što pomalo podsjeća na sudbinu Romanovih za vrijeme boljševičke Oktobarske revolucije.

To je iste godine dovelo do izbijanja građanskog rata u zemlji, jer je NDSA u jedno tradicionalno društvo uvodila marksističke reforme. Dva zakona koja su donijeli, Zakon o promjenama bračnih običaja i agrarna reforma, bili su krajnje loše primljeni kod afganistanskog stanovništva duboko prožetog islamom i tradicionalizmom.

Ova dva zakona i represija režima prema plemenskoj i vjerskoj eliti bila su glavna dva razloga koja su dovela do građanskog rata, a do ruske intervencije došlo je zbog toga da se očuva marksistička vlast koja se nije uspjela nametnuti u društvu.

Rezultati sovjetske intervencije u Afganistanu bili su porazni. Došlo je do uspona islamskog fundamentalizma, i to ne samo u Afganistanu, već i u nekim sovjetskim srednjoazijskim republikama, uključujući i Čečeniju.

Zvanično, broj poginulih sovjetskih vojnika bio je oko 15.000, dok nezvanične procjene, koja su vjerojatno mnogo točnije, idu do 26.000 poginulih.

Jedan ruski vojnik je nakon povratka iz Afganistana, zgrožen načinom na koji je Sovjetski savez vodio rat u Afganistanu, izjavio:

“Bili smo iznenađeni našom vlastitom okrutnosti u Afganistanu. Ubijali smo nevine seljake. Ako je jedan od naših ubijen ili ranjen, mi bismo ubijali žene, djecu i starce radi osvete. Ubijali smo sve, čak i stoku.”

Ono što se dogodilo desetak godina kasnije, kada su se sovjetske intervencionističke snage 1989. godine povukle iz Afganistana, slično je današnjim događanjima u toj zemlji.

Afganistan će ostati upamćen kao jedina zemlja u kojoj su dvije najveće vojne sile 20. stoljeća pretrpjele težak poraz, bez obzira na silne materijalne i ljudske resurse koji su im stajali na raspolaganju.

U oba slučaja kao pobjednici iz tih ratova izišli su “tradicionalisti”, dok su s druge strane u jednom slučaju stajali “marksisti”, a u drugom “liberali”.

Dakle, u principu se radi o nasilnom instaliranju zapadnjačkih političkih modela u tradicionalnom islamskom društvu, što se pokazalo kao unaprijed izgubljena bitka. Ne samo u Afganistanu, već i u nekim drugim zemljama, poput Iraka ili Libije.

Kao najveću posljedicu na buduću geopolitičku sliku svijeta, većina novinskih komentatora ovih dana spominje fatalni pad ugleda SAD-a u svijetu. Hoće li ovo biti ona kobna prekretnica, odnosno živimo li u vremenu u kojemu je Kina već postala vodeća svjetska sila, Kina koja svoju ekspanziju vrši mnogo učinkovitije, na miroljubiv način, i to tako da je “u plusu”, a ne poput Amerikanaca koji su po nekim procjenama u posljednjih dvadesetak godina u Afganistan “ulupali” oko 2.000 milijardi dolara, a da tu ne računamo tragičnu bilancu poginulih (oko 2400 američkih vojnika), dok o poginulom domicilnom stanovništvu vjerojatno nitko nema preciznu statistiku?

Ovo nije prvi sličan slučaj, da američka politika ostavi na cjedilu svoje dojučerašnje saveznike. Dobar primjer je rat u Siriji, gdje su irački i sirijski Kurdi odigrali ključnu ulogu u slamanju Islamske države, da bi ih Amerikanci na kraju izigrali, što je i većina američkih političkih komentatora označila kao “izdaju”.

Kurdi su u Siriji napravili za Amerikance veliki posao, ono što oni u Afganistanu nisu uspjeli s 2.000 milijardi dolara, a onda kada im više nisu trebali, lakonski su im okrenuli leđa, prepuštajući ih Erdoganovim imperijalnim ambicijama s jedne i Asadovu unitarizmu s druge strane. Tko će, nakon Afganistana i iračko-sirijskih Kurda, htjeti ubuduće surađivati s američkom stranom?

Licemjerna “briga” zapadnjaka o Afganistancima na najbolji način je prikazana u filmu “Kandahar” iranskog redatelja Mohsena Makhmalbafa, koji je 2001. godine prikazan u Cannesu, a čija se radnja odvija u Afganistanu, u blizini Kandahara, drugog  po veličini afganistanskog grada, i to za vrijeme vladavine talibana.

Zbog brojnih minskih polja na tom dijelu, brojni Afganistanci su ostali bez jedne ili obje noge. U tom filmu, “humanitarci” sa zapada unesrećenom stanovništvu s vremena na vrijeme iz zrakoplova bacaju ortopedske pomagala. To je jedna od onih filmskih scena koju zapamtite zauvijek nakon što ste je prvi put pogledali. Vidite proteze svih veličina koje padobranima padaju s neba i brojne Afganistance koji se na tlu očajnički otimaju za njih.

No ono što se meni oko ovih najnovijih događanja oko Afganistana čini najzanimljivijim je brzina kojom se sve to odigralo, što na najbolji način govori u ulozi medija u današnjem svijetu, koja je prvenstveno propagandne prirode.

Danima smo slušali o kontraudarima regularne afganistanske vojske, koja je navodno brojila oko 300.000 dobro naoružanih ljudi, da bi talibani potom ušli u Kabul preko noći, bez ispaljenog metka, u vrijeme dok se još čestito ni štamparska boja u “optimističkim analizama” nije osušila.

Razvoj situacije u Afganistanu zacijelo će imati svoje konsekvence i na situaciju u Bosni i Hercegovini. Tko će nakon Afganistana ozbiljno uzeti u obzir one naše “analitičare” koji su glorificirali Joe Bidena uoči američkih predsjedničkih izbora, pretvarajući jednog umornog starca u Supermena koji će jednim potezom razbucati Republiku Srpsku i Milorada Dodika?

Takvi, i ne samo oni, vjerojatno su iz afganistanskog slučaja shvatili da Amerikanci nisu bili u toj zemlji zbog Afganistanaca, već isključivo iz vlastitih interesa. Možemo, s nekom gorkom ironijom, govoriti o političkom tržištu: onog trenutka kada “rashodi” nadmaše “prihode”, posao se likvidira. Što bi Bosna i Hercegovina bila izuzetak od ovog pravila?

I ako hoćete, što je kod nas postalo pravilo, možemo pokušati “proanalizirati” tko u Bosni i Hercegovini ima najviše koristi od razvoja situacije u Afganistanu, jer većina “Bosanaca i Hercegovaca” živi u uvjerenju da se cijeli svijet bavi nama, iako je realnost potpuno drugačija. Dakle, da vidimo tko je najviše “profitirao” od tragedije Afganistana: po mome mišljenju, to je Milorad Dodik. Zbog čega? Pa zbog toga što mu se sada mnogo lakše nositi s diplomacijom zemlje koja je u Afganistanu pretrpjela klasični nokaut, s dugotrajnim posljedicama po njen autoritet.

Da su Afganistanci prije dvadeset godina znali ono što znaju danas, vjerojatno bi američke snage dočekali s transparentima: “Nemojte nas branit – matere vam!”

A za naše “legitimne” samo jedna poruka, ona s početka teksta: “Danas u Afganistanu – sutra u vašem stanu.”

Mislim tu prvenstveno na bijedu, zaostalost i korumpiranost afganistanske političke elite, koja je u velikoj mjeri doprinijela ovakvom razvoju situacije, elite za koju nitko nije želio riskirati vlastiti život.

Podsjeća li vas ovo pomalo na našu situaciju? Što bi rekao Alija Izetbegović:

“Mirno spavajte – rata neće biti.”

guest
nije obvezno
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
14.7K
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x