Pravoslavni vjernici su već obilježili Veliki petak koji simbolizira stradanje Isusa Krista i njegovo raspeće na križu na Golgoti. Način na koji pravoslavci obilježavaju Vaskrs, nije komercijalan i marketinški razvikan kao Uskrs kojeg slave katolici. Nećete tako kod Rusa, Bugara, Ukrajinaca, Crnogoraca, Srba, Makedonaca, Grka, primjetiti da u Velikom tjednu, kontemplacije, poniranja, meditiranja o Kristovom životu i slavi, oni jedni druge obasiplju čestitkama ili poklonima.
Slavlje je ostavljeno za sam dan Uskrsa kao i nadolazeći uskršnji tjedan.
Jer Veliki tjedan, tjedan kada smo mi ljudi, razapeli svog Boga, tjedan je spoznaje ne samo razmjera naše grešnosti nego , ono što je najvažnije kod Uskrsa – spoznaje siline Božjeg Oprosta koji je nakon tog uputio prema nama.
Tjedan je to u kojem nismo bitni mi. Jer shvaćamo da smo mali, često u zabludi, sitni, nevjerni i prolazni. Kao što su i naša kraljevstva ovozemaljska ništavna, grešna i prolazna.
Tjedan je to kada razmišljamo o Iskonu. O onome od čega jesmo.I onome u što vjerujemo, da prema tome nečemu idemo.
Ta šutnja, to poniranje vidljivo je i u javnom prostoru naročito kažemo kod pravoslavaca. Tjedan je to tijekom kojega ne zvone crkvena zvona. Glazba je utišana, nema tuluma, ne pršte reklame političara. Sve je podređeno Smrti Njegovoj. To je sve što smo mu dali. Da bo nam on uzvratio Životom Vječnim. Naš Milostivi Bog. Sve je podređeno kontempliranju o slavi Uskrslog, Onog kojeg nismo razumijeli kad je sišao k nama i rekao nam “Da to sam ja”. Samo zbog te rečenice smo ga ubili.
U tom tjednu se događa spoznaja kršćanina o samoj biti kršćanske vjere. Koja nije bojanje jaja. Koja nije čestitanje.
Koja je ispunjeno obećanje Sina Božijeg. “Uskrsnu kako je i rekao”.
Obećanje Onoga koji je sišao s neba, da bi umirući na križu na koji smo ga razapeli on umjesto srdžbe pokazao sažaljenje i ljubav prema nama i izmolio kod Oca da nam oprosti, otkupivši tako naše grijehe.
Prosječnom kršćaninu, ta toliko puta ponovnoljena rečenica “otkupio je naše grijehe” zvuči možda izlizano. No prema kršćanskom nauku, Isus je na križu, dok je patio, upravo izmolio kod svog Oca oprost čovječanstvu.
Sve do Kristove smrti duše umrlih nisu mogle u raj. Tako je i njegov zemaljski očuh Sveti Josip, sve dok ovozemaljski Isus nije Uskrsnuo prema učenju Crkve bio u “predpaklu”.
Nije bio u paklu a niti u raju.
Bog Starog Zavjeta je naime osvetoljubivi Bog. Bog koji kažnjava.
Zamislite kazne za svijet kolika je trebala biti nako što taj Starozavjetni Bog shvati da je čovječanstvo njegovog Sina razapelo na križu?
I dok udaraju oluje i gromovi po Golgoti, dok Isus izdiše svoje zadnje ovozemaljske minute kao čovjek, on Čovjek, moli svog oca, našeg Oca, da se ne sveti, da oprosti svojoj djeci, jer grijeh koji čine, čine u neznanju.
Preko Sina kojeg smo mu ubili, ponovno smo zbratimljeni s nebom.
Time je Isus kod Starozavjetnog Boga, probudio , prema tumačenju Novog zavjeta, drugačiji odnos prema ljudima.
I otvorio im je portal ka nebu. Portal koji je sva ta stoljeća prije, bio zatvoren za nas.
S tim činom, činom u kojem Isus, otvara vrata nebeskog života i našim dušama, počinje era kršćanstva.
To je taj Mesija iz Starog zavjeta koji je najavljina i kojeg smo toliko dugo čekali.
To je bit Uskrsa o kojoj tako rijetko slušamo. Jer smo se navikli na to da nam vjera bude nešto kao odlazak na aerobik ili u teretanu.
I zbog tog je Uskrs najveći kršćanski blagdan. O Božiću se rađa maleni Bog. O Uskrsu se rađa Veliki Bog. Najveći. Koji je toliko velik da je oprostio najvećim grešnicima svemira. Čovječanstvu.
Jer kršćani vjeruju da su dio religije, u kojoj je upravo Bog pokazao što je moć oprosta, što je ljubav, i što znači umrijeti za drugoga.
Naš Bog, kojeg smo ponizili, kojeg smo ubili na najokrutniji način, na način koji se u tom vremenu smatraju kao najponižavajuži, taj Bog Razapeti, čak i takav razapet, ne sveti se ljudskom rodu, nego moli za njega.
Na toj milosti je sazdana Crkva Petrova. Ne na stijenama. Ne na sili i novcu.
Nego na daru opraštanja. Neki govore da će ona upravo stoga i nestati, i da zapadna civilizacija upravo zbog tog revolucionarnog Kristovog prisupa tolernacije i oprosta nestaje pred rigidnima, pred silom, pred zlom.
No tako misle samo oni koji ne razumiju snagu Krista Razapetog. Boga Oprosta.
Oni koji vjeruju, kažu, da Krist pokreće planine. I da nema sile, jače, doli njegove.
U BiH pravoslavci Vaskrs obilježavaju na stari tradicionalni način, a najčešći običaji su bojanje jaja, uglavnom crvenom bojom, tucaknje jajima te blagdanski pozdrav i odpozdrav “Hristos vaskrse!” i “Vaistinu vaskrse!”. Također, jaja se jedu prije bilo kakvog drugog obroka.
Tko je u mogućnosti rano ujutro, prije svitanja, odlazi na molitvu – vaskršnju liturgiju, koja se održava u najbližoj crkvi. Nakon povratka kući pale se svijeće te se kadionicom kadi dom, a potom slijedi čestitanje Vaskrsa najbližima i doručak.
